Argentinska kinematografija posljednjih je nekoliko godina postala poprilično produktivna što se tiče queer tematike, otkrivajući nove dimenzije argentinskoga društva koje dosad nisu bile u tolikoj mjeri zastupljene na velikom platnu. Tomu je svakako pridonio trend snimanja politički i društveno angažiranih filmova koji propitkuju položaj i stanje suvremenoga argentinskog društva, posebice nakon ekonomskoga sloma. Višeslojnost društva, njegov dinamizam te složenost ne mogu se adekvatno odraziti ako se u obzir ne uzmu svekolika strujanja i procesi, pa su mladi filmaši odlučili hrabro progovoriti o mnogim temama koje svakako zaslužuju biti obrađene.
I dok se Marcelo Piñeyro u svom vrlo dobrom filmu Plata quemada (2000) poigrao obrascima klasičnoga gangsterskoga filma dekonstruiravši njegovu mačoidnu fakturu višeslojnom i kompleksnom ljubavnom pričom između dvojice muškaraca u Argentini šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, filmaši koji su uslijedili nakon njega naglasak su odlučili staviti na argentinsku suvremenost. Bilo da seciraju urbanu ili ruralnu topografiju, autori su se uvijek susretali s osobitim egzistencijalnim problemima. U prvom slučaju posrijedi je bilo beznađe ekonomski posrnulih gradskih središta, a u drugom zatvorenosti provincijskoga društva.
Marco Berger je u svom atmosferičnom Planu B (2009), nedavno prikazanom i u našim kinima, pokazao kako je linija između prijateljstva i ljubavi ponekad tanka. Najzanimljiviji dio njegova filma upravo je sporo seciranje razvoja jedne ljubavi ne samo u izrazito maskulinom okruženju, nego i među sivim, bezličnim, betonskim četvrtima Buenos Airesa, koje kao da zrcale otuđene egzistencije njegovih subjekata, što je samo dodatno potencirano sirovim redateljskim pristupom te gotovo fetišističkim kadriranjem tijela. U prekrasnom filmu XXY Lucíe Puenzo pratimo prijateljstvo između petnaestogodišnjeg hermafrodita i gradskoga mladića, smješteno u urugvajsku provinciju, a autoričin poetičan rukopis i vizualni stil cijeloj priči daju gotovo nadrealan ton te pomalo prizivaju u sjećanje Samoubojstvo nevinih Sofije Copolle.
Na sličnome je tragu kao i Puenzo argentinska redateljica Julia Solomonoff, koja preuzima obrasce klasične priče o odrastanju, smještene u provinciji, ali je razvija na tragu Kimberly Peirce u filmu Dečki nikada ne plaču (1999). I dok je američka autorica kroz priču o transrodnoj djevojci snimila fascinantnu studiju karaktera, ali i oporu te hiperrealističku studiju zatucanosti i mačoidnosti bezlične američke provincije, Solomonoff je odlučila ne igrati na kartu hiperrealizma, vješto spajajući društvenu dimenziju priče s dječjim poimanjem svijeta.
Djelo prati razvoj prijateljstva između djevojčice Jorgeline (izvrsna Gudalaupe Alonso) i interseksualnoga dječaka Marija (Nicolás Treise). Ona je na pragu puberteta i ne zna kako bi se trebala ponašati, a on shvaća da nije poput ostalih dječaka jer dječaci nemaju menstruaciju. Razvojem prijateljstva u prvome slučaju pratimo začetak odrastanja Jorgeline koja počinje shvaćati da je svijet mnogo kompleksniji od pubertetskih maštarija njezine sestre, a u drugome slučaju posrijedi je pokušaj uklapanja u normativnu većinu.
Film ne počiva toliko na dijalozima, koliko na poigravanju ambijentom i atmosferom. Poput spomenute Puenzo u filmu XXY, redateljica dopušta da prostor i ekspresije njezinih glumaca govore umjesto dijaloga. Bukolički ambijent argentinskih ruralnih prostranstava te nježan razvoj prijateljstva suprotstavljen je oporim prizorima fizičkoga rada, kojima se maloljetni Mario iscrpljuje ne bi li svome ocu dokazao da je muško, dok boravak na selu za Jorgelinu predstavlja ljetni odmor od škole. Njegovo sudjelovanje na utrkama konja tako djeluje kao odjek mitske igre inicijacije kojom bi dječak, iako još sasvim nespreman, dokazao svoju muškost te ušao u svijet odraslih. Pritom se redateljica vješto poigrava detaljima.
U prizoru koju prethodi odlasku na maskenbal djeca isprobavaju različitu odjeću. Navedeni je prizor izveden u potpunosti u Pepeljuga-ozračju jer Mario ionako spava u staji, izgnan iz obiteljskoga doma, očito kako bi očeličio, ali i zbog svoje drugosti. Jorgelina isprobava žensku cipelu koja joj je prevelika te je potom ponudi Mariju da je proba, te se ispostavi da njemu savršeno odgovara. Ironično, subjekt samo kroz maskeradu može biti ono što uistinu jest. Stoga je cijeli film sazdan na opreci između stvarnosti koju podržava odnos patrijarhalne moći u društvu te one druge prave stvarnosti koju protagonisti moraju zatomiti kako ne bi snosili sankcije.
Solomonoff također vješto izbjegava nepotrebni patos, upravo kroz nastojanje da pojedine segmente vlastite priče ostavi neizrečenima, uvlačeći gledatelje u struju iskustva vlastitih protagonista.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. lipnja 2010.
