Sve za obitelj

Kari Hotakainen, Srčani udari ili kako se snimao Kum, AGM, Zagreb, 2008.

  • Kari Hotakainen, Srčani udari ili kako se snimao Kum, AGM, Zagreb, 2008.U svjetlu u posljednjih nekoliko godina u nas zamjetnog trenda da se filmski kritičari kroz prizmu filmova često bave raznoraznim društvenim ili psihološkim fenomenima više negoli samim djelom sedme umjetnosti o kojem pišu, roman Finca Karija Hotakainena (1957.) Srčani udari ili kako se snimao Kum (334 str, preveo Boris Vidović) uz malo se slobode može doživjeti kao vrlo opširna filmska kritika Kuma (1972) Francisa Forda Coppole. Izvorno objavljeni 1999. Srčani udari polaze od izmišljene postavke da je, kako bi filmaši izbjegli moguće nevolje s nezadovoljnim predstavnicima talijanske zajednice u Sjedinjenim Državama i smanjili troškove produkcije, klasik svjetske kinematografije snimljen u Helsinkiju.

    Iz odlomka u odlomak usporedno prateći priče o snimanju Kuma i o skromnoj svakodnevici četveročlane obitelji Kyotiniemi, koje će se na kraju spojiti, Hotakainen plete ironično duhovitu, nadrealističkim sastojcima začinjenu, u konačnici nemelodramatično dirljivu zgodu u kojoj ponajviše razmatra teme obiteljskih vrijednosti i odnosa. Određujući Kuma kao obiteljski film (Coppolina je nakana bila „snimiti obitelj, oca i tri sina“; riječ je „o jednoj obitelji. Došli su iz Italije u Ameriku i pokušavaju tamo opstati,“ tumačenje je filmoljupca amatera Raima Kyotiniemija) Hotakainen slojeve i nijanse obiteljske dinamike zajedništva, međusobne podrške, povjerenja, razumijevanja, nerazumijevanja, (ne)sklada između želja i očekivanja proučava i razrađuje ponajprije svojevrsnim uspoređivanjem tri oblika obiteljske zajednice.

    Život filmske obitelji Corleone pod vodstvom moćnog Don Vita ispunjen je velikim i sudbonosnim potezima, kriminalom, nasiljem i ubojstvima. U prvom planu života Kyotiniemijevih pretežno su male stvari poput presvlačenja dječjih pelena, poteškoća pranja kratera zalijepljene dječje kaše u loncu ili nehotičnog prevrtanja čaše sa sokom od borovnice, a (neodređeni) cilj im je jednostavno postojati kao obična finska obitelj. Glava obitelji, nezaposleni građevinski radnik Raimo, ima doduše mutnu ambiciju postati dijelom filmskoga svijeta zbog čega počinje zanemarivati obitelj, suprotno poučku Michaela Corleonea koji svome bratu Fredu kaže: „Nikad se zbog nekog drugog ne okreći protiv svoje obitelji.“ Filmska ekipa Kuma svojevrsna je privremena obitelj s jasnim kratkoročnim ciljem izrade dobroga filma, što će im, očekuju, dugoročno pospješiti karijere. (Coppola: „Ako zabrljam s ovim filmom, do kraja života ću snimati reklame za kukuruzne pahuljice. Ovo mi je dosad najvažniji posao u životu. Ja sam sluga Paramounta kao što ovaj vozač služi nekom taksistu.“)

    O međusobnom utjecaju Kuma i skromne finske obitelji u Helsinkiju na početku sedamdesetih godina, Hotakainen piše zaigrano i uz obilje pronciljivih zapažanja, a kako je po svemu sudeći i sam filmofil – junak njegova romana Buster Keaton: Život i djelo (1991) naslovni je velikan nijemofilmske komedije; od 1990-ih povremeno piše scenarije za televizijske serije i igrane filmove – kroz knjigu provlači niz zanimljivih i upućenih razmišljanja te skica, portreta i karakterizacija. Među stvarnim sudionicima nastanka Kuma kao likovi romana pojavljuju se glavni glumci Al Pacino, Robert Duvall i James Caan te epizodisti poput Salvatorea Corsitta i Lennyja Montane kao i poneka osoba iza kulisa poput Charlesa G. Bluhdorna (arogantni primitivac), glavnog direktora tvrtke Gulf+Western, vlasnika Paramount Picturesa.

    Posebna je pažnja posvećena Marlonu Brandu (mizantrop, pohotnik, samouvjereni manipulator jak na misli i riječi), Francisu Fordu Coppoli (primjereno ambiciozan, strastan gurman) i producentu Alu Ruddyju, a u Hotakainenovoj su inačici, sasvim uvjerljivo, opisane okolnosti snimanja prizora kao što su uvodna svadba za vrijeme koje pogrebnik Bonasera traži pomoć od Vita Corleonea, ubojstva Luce Brasija i Sonnyja Corleonea, posjet Michaela ranjenom ocu u bolnici ili smrt Vita Corleonea u kojoj je kao tumač njegova unuka, Michaelova sina Anthonyja Corleonea u zadnji čas slučajno upao Raimov sin Petteri Kyotiniemi (u stvarnosti, Anthonyja Corleonea u Kumu je glumio Anthony Gounaris). Tu je i nadahnuta literarna oda glazbi Nina Rote na tri stranice, a s obzirom na mjesto zbivanja, nisu zanemareni ni velikani domaće kinematografije među kojima istaknuto mjesto zauzima Mikka Niskanen, redatelj u knjizi spomenutih filmova (prema Raimu, klasika finske kinematografije) Osam smrtonosnih hitaca, Na kraju puta i Čelična oluja.

    Opisujući amatersku gledateljsku strast jednog od glavnih junaka, Raima Kyotiniemija – koji posebno voli krimiće koji završavaju potjerom, osvetom, pucnjavom ili nekim drugim sličnim raspletom, a prezire filmove švedskog redatelja Ingrida Bergqvista (dakako, Ingmara Bergmana) koji nisu drugo do „prenavljanje na vjetrovitom otočju u kojima se lunja i pričaju koještarije“ – Hotakainen osobito zabavno, karikirano, ali sa simpatijama i dubokim razumijevanjem literarno predočava svojevrsnu moć filma da kod ljudskog bića izazove opsesivnu sklonost, čak svojevrsnu gledateljsku ovisnost, osjećaj nedvojbeno poznat svakom filmoljupcu.

    Filmskokritičarsku crtu Hotakainen iskazuje i nudeći kroz Coppolina usta temeljnu, jednostavnu, ali malokad naglas izrečenu i u praksi teško ostvarivu (ali nedvojbeno ispravnu) formulu za stvaranje prvorazrednog filma: „Sve nešto kazuje. Ne smije biti ni jednog nepotrebnog kadra, svaki kadar na koji je snimljena rečenica, izraz lika ili rupčić mora imati značenje za cjelinu. Od svega je najvažniji međusobni odnos sastojaka, u tome pripravljanje jela podsjeća na film – bez nasilja ne možemo snimiti obitelj, bez češnjaka nije moguće zgotoviti umak za tjesteninu. Sve je u službi svega ostalog. Ničega ne smije biti ni previše ni premalo.“

    Srčani udari ne mogu se ocijeniti obveznom filmskom literaturom, no lako čitljiv, perceptivan, duhovit, ali ne i neozbiljan, privlačno pomaknut društveno-psihološki roman pisca koji se nedvojbeno razumije u film, zainteresiranog će čitatelja-filmoljupca potaknuti na podjednako poticajno razmišljanje o filmu Kum (ali i drugima) kao i mnoge prave filmske kritike i eseji.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2010.

Piše:

Janko
Heidl