Queer Zagreb, festival posvećen filmskom i kazališnom istraživanju alternativnih rodnih i seksualnih identiteta, kroz osam se izdanja uspio izboriti za mjesto na festivalskoj sceni. Dapače, moglo bi se reći da je postao i dio mainstreama, jer uspio je izgraditi svoju publiku, dobio povjerenje institucija, a ove godine izborio se i za nemalu minutažu na Dnevniku HTV-a. Ipak, sa zaključcima o liberalnosti hrvatskog (ili preciznije – zagrebačkog) podneblja ne treba brzati, jer čini se da je ovogodišnji Queer jednim svojim programom uspio detektirati sivu zonu zagrebačkog liberalizma. Jer dok su se naslovi suvremene brazilske queer-kinematografije prikazivali u Kinu Europa, program posvećen kreativnim pornićima morao se zadovoljiti prostorom u skvotu Medici, jednim od posljednjih bastiona zagrebačke alternativne klupske i umjetničke scene, kojoj baš zbog marginalne pozicije Damoklov mač već godinama visi nad glavom. Jesu li kinoprikazivači odbili prikazati program jer se radi o pornografiji ili queer-pornografiji, ostaje nejasno. No, čini se da se sadržaj uklopio u mjesto prikazivanja, jer oboje su izloženi nerazumijevanju nadležnih im akademskih i zakonskih institucija.
Kada je o pornografiji riječ, nerazumijevanje proizlazi iz činjenice da mnogi kritičari, teoretičari i akademici imaju lošu naviku da svako djelo s eksplicitnim scenama seksa nazivaju pornografskim. Pa opet, ni program Mea Culpa koji je za ovogodišnji Queer Zagreb sastavio Claus Matthes u klasifikaciju porna nije unio ništa više svjetla. Matthes je jedan od selektora PornFilmFestivalBerlin, festivala za čiji bi se program prije moglo reći da prikazuje naslove koji kreativno koriste eksplicitne seksualne prizore, nego da je riječ o festivalu porno-filmova. U programu ima svačega: od klasičnih žanrovskih pornića, preko zanimljivih hibrida, pa sve do uradaka redatelja koji su se etablirali u svijetu art i autorskog filma. A tako je bilo i u Zagrebu.
Što se klasične pornografije tiče, prikazana je Prvakinja (Champion, 2008) redateljice Shine Louise Houston. Priča o boksačici koja profesionalnu karijeru pokušava pomiriti s podivljalim libidom može se pohvaliti s nekoliko stvari. Scene seksa najbolji su dio filma. Vrlo su intenzivne, dinamično režirane, vješto i sugestivno montirane i kadrirane, te još bolje odglumljene. Ujedno su i dramaturški opravdane, jer iz svake se može iščitati nešto o karakteru junakinje. Prvakinja demonstrira i način na koji pravila žanra savijaju zakone stvarnosti. Tako će se ispostaviti da su i likovi muškaraca zapravo – transrodne žene. Taj je ludički trenutak istovremeno i slabost, jer svodeći svoj dijegetski svijet na njegovu seksualnu dimenziju istovremeno ga pojednostavljuje, ali i otvara nova pitanja, na koja nažalost ne daje odgovore. Šteta, jer redateljica je bila vrlo blizu da snimi film koji bi bio zanimljiv i zbog onoga što se odvija između scena seksa.
Zanimljiv je bio i Trans entiteti: Gruba ljubav Papi i Wil (Trans Entities: The Nasty Love of Papi and Wil, 2007), dokumentarni film Mortyja Diamonda o paru transrodnih lezbijki i njihovim emotivnim i seksualnim životima. Vođenje ljubavi Papi i Wil doslovno je igranje različitih uloga, najčešće submisije i dominacije, pa su udarci, šamari, simulirana silovanja i različiti oblici grubljeg seksa česta pojava. Njih dvije svoju zabavu začinjavaju najbizarnijim seksualnim igračkama, a cijeli je film ispunjen vriscima i urlicima užitka, ali i boli. Kombinirajući razgovore s Papi i Wil sa snimkama njihovih seksualnih odnosa, film emotivno i psihološki ogoljuje njihovu vezu, pa bi se Trans entities mogao opisati kao djelo koje odlazi u ekstreme da bi progovorilo o seksualnom i emotivnom povjerenju i privrženosti.
Slično intoniran je i Dovoljno muškarci (Enough Men, 2005), dokumentarni film Lukea Woodwarda o transrodnim osobama. Film plijeni pažnju protagonistima čiji bi biološki spol mogao zavarati i najiskusnije oko, a dotiče se brojnih pitanja vezanih uz njihovu svakodnevicu. U Dovoljno muškarci eksplicitni prizori seksa imaju i aktivističku težinu, jer nude mogućnost izražavanja rodnih i seksualnih praksi koje se zbog nemogućnosti trpanja u bilo koju ladicu s punim pravom mogu nazvati queer.
Sukobom straight i queer identiteta bavio se i Lezzieflick (2007), eksperimentalni film Nane Swiczinsky u kojem je kolažirala lezbijske inserte iz brojnih straight-pornića, poigravajući se njihovom teksturom i minimalnim intervencijama u pokret i sliku. Porno-prizori kontrastirani su s fotografijama lezbijki iz svakodnevnog života, čime se ističe diskrepancija između lezbijskog ženskog identiteta kakav stvara srednjostrujaška heteroseksualna pornografija, te njegovih drugačijih vizualnih reprezentacija. Stereotipima o ženskoj seksualnosti pozabavio se i Kristian Petersen. Njegov film sa srcem (mit Herz, 2005) nadovezuje se na mit o tome da žene u seksu mogu uživati samo srcem, tj. ako su u igri osjećaji. sa srcem zato počinje sugestivno režiranim prizorima dviju lezbijki koje u ključnom trenutku u seks uključuju ni manje ni više nego životinjsko srce!
Spomenuti treba i ostvarenja dvaju redatelja koji su već stekli određenu reputaciju. Prvi je Bruce la Bruce, kanadski redatelj čiji je čitav opus obilježen istraživanjem marginalnih gay-identiteta, ali i kreativnim korištenjem estetike gay-pornića. Njegov Give Piece of Ass a Chance (2006) simpatična je zezancija o anarholezbijskim feminističkim aktivističkim grupama iz sedamdesetih i devedesetih godina, istovremeno natopljena ironijom, ali i dobronamjernim humorom, a poznavatelje njegova opusa u mnogočemu će podsjetiti na njegov genijalni The Raspberry Reich (2004).
Drugi je redatelj Julián Hernandez, dvostruki dobitnik Teddyja na Berlinaleu, čiji smo posljednji film Bijesno sunce, bijesno nebo (Rabioso sol, rabioso cielo, 2009) mogli vidjeti na prošlogodišnjem Queeru. Tim je trosatnim remek-djelom Hernández opravdao status jednog od najintrigantijih imena na suvremenoj art-filmskoj sceni, a u njemu je na dosad najkompleksniji način spojio psihoanalizu i mit s pažljivo komponiranim kadrovima i mizanscenom, koreografijom umjesto glume te inovativnom uporabom šumova umjesto riječi. Njegov kratki film Bramadero (2007) nažalost nije na razini ranijih ostvarenja. Radnja je smještena na napušteni kat nebodera u Mexico Cityju, gdje se odvija igra zavođenja dvojice muškaraca. Prekrasno snimljena i na trenutke vrlo erotična, ta priča o isprepletenosti zavođenja i lova ne posjeduje psihološku ni formalnu kompleksnost njegovih dugometražnih ostvarenja, iako se po mizanscenskim, snimateljskim, koreografskim i inim rješenjima potpuno uklapa u njegov opus.
Ostatak programa nudio je niz filmova čija se kreativnost više mogla cijeniti u konceptu nego u realizaciji. Pa opet, i ovdje je bilo nekoliko naslova vrijednih spomena. Catherine Corringer od svojih je protagonista načinila žive skulpture, stapajući različite vrste ekstremnih seksualnih praksi u bizaran, ali povremeno vrlo dojmljiv primjer body arta u filmu Glatko (Smooth, 2009). Pornić s namještajem (Furniture porn, 2006) Brixtona Bradyja zgodno je poigravanje stereotipima pornografske filmske sintakse, kada kroz sugestivnu uporabu osvjetljenja i detalja kamerom izolira one dijelove namještaja (fotelje, kaučevi, stolci) koji zbog svoje teksture i organskog dizajna najviše podsjećaju na ljudske spolne organe. Zanimljiv je bio i Pušači kurca s konferencije o AIDS-u (AIDS Conference Cocksuckers, 2009) u kojem je redatelj Charles Lum kroz tehniku split screena supostavio kadar oralnog seksa dvojice muškaraca u zahodu s prizorima Clintonova posjeta spomenutoj konferenciji, stvarajući tako različite satirične učinke.
Pa iako je među odabranim naslovima bilo dosta onih koji su se eksplicitnim prizorima seksa pokušali kreativno pozabaviti, teško je ne oteti se dojmu da je bilo i previše onih koji nisu otišli puno dalje od ostvarenja koja su nastojali kreativno nadići. Unatoč tome, ideja da se porno-film izmjesti iz privatnog prostora doma i prikaže u javnom, festivalskom kontekstu, hvale je vrijedan potez koji ne bi bilo zgorega ponoviti. Jer i pornografiju se, baš kao i ostale načine filmskog izražavanja, treba naučiti gledati.
© Mario Kozina, FILMOVI.hr, 24. svibnja 2010.
