Australski kandidat za Oscara za najbolji film na stranom jeziku, Samson i Delilah impresivan je debi redatelja Warwicka Thorntona i uistinu jedinstveno filmsko iskustvo. Gotovo nijemi film, koji govori jezikom slike radije negoli dijalozima, u prikazu svojih siromašnih protagonista i njihova gola, prašna, stagnantna miljea prvenstveno prstom upire u tragediju eksploatirane a potom i indolentnošću ignorirane ruralne aboridžinske zajednice.
Time postaje prava biblija pauperum, čiji tekst zapravo biva vrijednim podkon-tekstom snažne humanitarne kompleksnosti nacionalnih socio-političkih pitanja i ohole rasne nesnošljivosti (pa time posljedično i možda najvažniji australski film ikad snimljen). S Biblijom film dijeli i naslov odnosno motiv rezanja kose, no on ovdje postaje izraz tugovanja, izvršen dobrovoljno, bez prevare, prezentiran pak sugestivnim izostankom zvukova i glazbe osim onih nazubljena noža po kosi. Redateljeva sklonost dugim, sporim kadrovima podcrtanima nađenim zvukovima (pucketanje vatre u kolibama-gunjama, zvuk kista autohtonog slikanja na platnu snažno simboličkog dotting-stila, spomenuto rezanje kose) gotovo je weerasethakulovska senzibiliteta, no Thornton pokazuje izraženiju, pače iznimnu darovitost u pričanju priče, jednostavno skromne ali jezgrovite, poglavito inteligentne i nepredvidive; minimalnosti izgovorena teksta (kao glavnog trademarka čitavoga djela) unatoč.
Njegov dirljivo ranjivi adolescentski par na besciljnome putovanju nije imun na poroke; kao pod okriljem tradicijskog apatična boga-oca Papanga koji ubija svoju djecu ili slijepe starice Mudungkale, vode poluživot – no nikad lišen optimizma, uvijek s temeljem za budućnost. Bogati mozaik aboridžinskih legendi iz mitološkog Vremena snova (doba Sanjanja) tako na trenutak postaje stvarnost; domoroci pak se potvrđuju – evociramo li Marlo Morgan, štovateljicu i proučavateljicu australske urođeničke kulture, istinskim pravim ljudima u svijetu mutanata.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. travnja 2010.
