Film Joãa Pedra Rodriguesa, upamćenoga po ostvarenju O Fantasma (2000), započinje dugom i sporom sekvencom koja prikazuje vojnike koji se spremaju na noćnu vojnu akciju u portugalskoj šumi, da bi se nakon toga usredotočila na homoerotski okršaj dvaju vojnika. Nakon toga slijedi druga sekvenca u kojoj redatelj kadrira ruke kirurga dok slušamo njegov glas i koji pomoću komada papira i njegova preslagivanja pokušava gotovo mesarski hladno glavnom junaku/junakinji Toniji (Fernando Santos) ilustrirati operaciju promjene spola. Obje sekvence, svaka za sebe, predstavljaju uvod u kompleksnu egzistencijalnu problematiku sredovječnog lisabonskog transvestita na zalasku karijere, dok nove mlade nade naviru na drag scenu. Pritom muku muči ne samo sa svojom rodnošću, nego i dvostruko mlađim ljubavnikom narkomanom te sinom, vojnikom (onom iz uvodne sekvence), koji je ubio svoga vojničkoga sudruga i potencijalnoga ljubavnika nakon što su u šumi nabasali na kuću u kojoj žive dva transvestita, valjda doživjevši povratak potisnutoga.
Premda priča djeluje konvencionalno i već viđeno, autor vješto izbjegava zamke melodramatičnosti u koje je mogao upasti zbog njezine strukture pa umjesto patosa i pretjerane emocionalnosti film zaogrće plaštom almodovarskog humora. Unatoč tome, Umrijeti kao muškarac u svojoj je biti klasična melodrama iz koje možemo iščitati ne samo utjecaje spomenutoga Pedra Almodóvara nego i Rainera Wernera Fassbindera te Douglasa Sirka.
Štoviše, priča djeluje kao pomaknuta verzija sirkovih univerzuma u kojima se protagonisti moraju suočiti sa sobom, vlastitom prošlošću i nezadovoljstvom, prokockanim prilikama te ljudima s kojima dolaze u interakciju. Tako i Tonia shvaća da je u svemu zapravo ostao na pola putu, kako u odnosu prema vlastitom sinu Zé Mariji (Chandra Malatitch), tako i prema ljubavniku Rosáriju (Alexander David), a ponajprije prema sebi jer svoju preobrazbu u ženu nikada nije uspio završiti pa je posrijedi melankolična meditacija o nikada dosegnutom samoostvarenju. Takav je melodramatičan plašt filma donekle rastvoren realističkim seciranjem Tanijina svakodnevnog života i njegovih rituala te prostora kojima se kreće, premda su neki segmenti života zaobiđeni, prvenstveno posao gdje se redovito prikazuju samo situacije u backstageu.
Rodrigues vješto portretira Tanijinu melankoliju i osamljenost, koja graniči s izolacijom, ponajprije u kontekstu odnosa s Rosarijom, koji je krajnje otuđen te svjedoči o nemogućnosti ostvarivanja zdrave komunikacijske zajednice i međusobnoga razumijevanja. Glumačka je interpretacija Fernanda Santosa izvrsna i uspijeva uhvatiti sve emocionalne i egzistencijalne preturbacije lika te predstavlja svakako najbolju stranu filma jer kad redatelj ostane nedorečen u oslikavanju njezine/njegove ambivalentne psihologije i osjećajnosti, Santos uspijeva spasiti stvar.
Kako bi dodatno osvijetlio unutarnji život protagonista/protagonistice redatelj se u svom dobro znanom stilu poigrava hiperrealističkim prizorima iz lisabonskog polusvijeta, poprilično eksplicitnim u prikazivanju tjelesnosti u rasponu od seksualnosti do tjelesnoga propadanja, te nadrealnim pasažima koji uključuju lutanje po šumi te recitiranje Celanove poezije. Svojom gotovo bizarnom simbolikom koja uključuje primjerice Zé Marijno bacanje oglodane pileće kosti te vlastite slike u očev akvarij, autor se poigrava nesvjesnim projekcijama svojih likova.
Spor ritam filma djeluje poput sporoga i mučnoga prodiranja u intimu glavnoga protagonista/protagonistice, premda je cjelina u konačnici ipak ponešto razvučena te joj na trenutke nedostaje narativne konciznosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. travnja 2010.
