Ovogodišnji 19. Dani hrvatskog filma, može se reći, slavlje su animacije. Dobitnik Velike nagrade (Grand Prixa) za najbolji film (te Oktavijana za najbolji animirani film) apsolutno je zasluženi pobjednik, a ono što veseli, i prvi animirani film-pobjednik Dana ikad. Prekrasan Guliver svestranog umjetnika, talentiranog filmaša i ilustratora Zdenka Bašića – slojevita, snovita alegorija nastala kao autorova promišljena, meditativna interpretacija na Swiftovu epizodu s Liliputancima, možda jest burtonovske začudne inspiracije (s rusko-japanskim primjesama Norsteina i kawamotovskog kabukija), ali buja i treperi vlastitim unutrašnjim svjetlom. Bašićev Guliver postaje divan i dirljiv uspavani bog, ranjeni nositelj univerzuma, na transformacijskom tragu eteričnog junaka umjetnikova prethodna kratkometražnog ganutljiva slatkiša stop-animacije Priča o snijegu. Stoga je ovo tek početak Bašićeva vremena koje dolazi – koje je već došlo, i posebno raduje šire priznanje istinski osebujnom i prepoznatljivom autoru koji radi sa strašću i srcem. Svakako treba spomenuti i glas Pere Kvrgića kao pripovjedača odnosno djelu komplementaran, pravi filmski, desplatovski melankoličan score Anite Andreis Žganec, koji pridaju kompleksnosti i zaokruženosti Gulivera kao cjeline, a koji bi također zaslužio biti pobjednikom kategorije najbolje glazbe.
Istu je ipak odnio cijenjeni autor orkestracija, aranžmana i filmske glazbe Dalibor Grubačević za dokumentarac Zajedno; fino uklopivši vlastiti izričaj, upravo kao i Andreis, s onim potke filma. Oktavijana u kategoriji animacije s Guliverom je podijelio dojmljivi Miramare Michaele Muller, koji pretapajućom animacijskom tehnikom ne posve razaznatljivih poteza, u koloritnim obrisima i uvjerljivim zvukovima sugestivno priča o ljetu ali i njegovu završetku i povratku kući. Film je, uz eksperimentalni Sky Spirit (grafički konstruiran animirani vatromet, eksploziju boja, kojeg prati i adekvatna zvučna podloga) redatelja Damira Čučića i Borisa Poljaka dobitnik i Posebnog priznanja žirija.
Na tragu animacije jest i uvjerljivo najbolji eksperimentalni naslov – Arheo 29 Vladislava Kneževića. Vintaž auru postiže (potpomognut mahlerovski komornom glazbom Viktorije Čop) sepijastom kamerom, tek neznatno oživljavajući stare fotografije iz 1920-ih – ali dovoljno da prizove njihov nostalgičan, zamrznuti, sjetan život koji je pojelo vrijeme (efekt ruzinave, načete slike) – njegovi davni, prohujali ljudi, kao da spavaju, neumrli u vremenu i prostoru, poput Trnoružice.
Za najbolju montažu, i opet za jedan animirani film, nagrađen je Marko Meštrović za zanimljivo prikazano preuzimanje kontrole sna nad javom u Nespavanje ne ubija, odnosno posve zasluženo za svoj dinamičan doprinos vizualno lijepom navijačkom crno-bijelom filmu Špansko kontinent talentiranog Ivana Sikavice, montažerka Nina Velnić. Posvemašnje je zaslužena i nagrada za kameru Almiru Fakiću za Šamar Nebojše Slijepčevića (o sve raširenijem nasilju među mladima); koji već od prvoga kadra pokazuje iznadprosječan fotografski senzibilitet.
Majstorski fotografiran (snimatelj Vedran Šamanović) i kompaktan, pozitivan i konstruktivan, potentan i vješto komponiran, suvisao i profesionalan film Ljudi s mliječnog puta uvijek sjajnog i pouzdanog dokumentariste Miroslava Mikuljana proglašen je najboljim dokumentarnim filmom. Taj dokumentarac koji bavljenje poljoprivredom i (recentno aktualnim) mljekarstvom prezentira gotovo bukoličko-pastoralnom idilom, uz pjesmu, molitvu i ples, te posljedično pokazuje da se i bavljenje socio-ekonomskim kretanjima i/li ljudskim pravima, s osviještenim i ciljanim angažmanom, može prikazati s odmakom od teške osjećajnosti – poetski, a opet socijalno senzibilizirano/angažirano/aktivistički. Najboljim debitantom proglašen je mladi redatelj iz dokumentarističke kategorije Vladimir Gojun sa svojim potresnim filmom Ciklusi, a koji progovara o borbi 25-godišnjeg mladića s rakom.
Pobjednik u igranoj konkurenciji (te dobitnik Nagrade za najbolji film prema ocjenama publike odnosno one za najbolji scenarij) jest Inkasator Igora Mirkovića, ugođajno i scenaristički višeslojna crtica retro-vizualnosti, s kremom hrvatskoga glumišta Perom Kvrgićem i Marijom Köhn, koja kroz suptilnu tragikomiku progovara o jalovim zamrznutim stavovima prošlosti, o novonadošlome vremenu sa zakonitostima kojega se stara ukorijenjena vjerovanja ne mogu nositi.
Posebice zanimljivo, sa zrelošću koja iznenađuje s obzirom na redateljičinu dob, obrađen je kompleksan ljubav/mržnja odnos između majke i kćeri u filmu nagrađenom Nagradom Jelena Rajković za najboljeg autora do 30 godina starosti – Crvenom Sonje Tarokić, s lijepom Marinom Redžepović u glavnoj ulozi, dobitnicom priznanja za najbolje glumačko ostvarenje Dana (nesporno upečatljiva interpretatorica, koja je produbila i prikazane naslove o problemima u partnerskim vezama Puni krug Barbare Vekarić i Hladna fronta Uroša Živanovića).
Film-dobitnik Nagrade Zlatna uljanica Ocjenjivačkog suda katoličkog tjednika Glas koncila za promicanje etičkih vrijednosti na filmu jest Pola ure za baku Jure Pavlovića, koji elaborirano i smisleno progovara o otuđujućim obiteljskim odnosima u modernome društvu, a Nagradu za najbolju režiju odnio je Marko Šantić za krimić Ništa osobno, dinamizirajući i gradirajući napetost pri pokušaju dvojice prijatelja da opljačkaju benevolentnog svećenika; na kušnju stavljajući kako odnos prijateljstva tako i osobni stav svećenika o samaritanstvu prema neznancima, a koji djeluje kao osuvremenjeni kroki Hugoove epizode iz Jadnika, o Jeanu Valjeanu i svećeniku.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. travnja 2010.
