Divovi su odavna dijelom ljudskog imaginarija. Neki su simpatični, drugi zločesti, no najčešće su dobroćudni. I to kako u svijetu bajki tako i u onom što ga nazivamo stvarnim. Gigante je priča o jednome takvome dobroćudnom stvorenju koje se zateklo u zbiljskome svijetu. Cjelovečernji prvijenac Adriána Binieza pripovijeda toliko već puta viđenu, ali nikad dovršenu priču o spoznaji ljubavi. Međutim, ovaj osebujni déja vu u njegovu je filmu ponovno je nov, jedini i neponovljiv.
Jara (Horacio Camandule), nadzornik sigurnosti u trgovačkom centru živi ispraznim, dosadnim životom između posla, play stationa i heavy metala. Svakodnevni mu je život pretvoren u shemu koju tako dobro poznaju samci posvuda oko nas (ili u nama). No, jednoga će dana na monitoru svog nadzorničkog mjesta ugledati djevojku koja će promijeniti svakodnevnu rutinu njegova životnog vegetiranja. Pomalo nespretna mršavica Julia (Leonor Svarcas) postat će tajnim predmetom njegove opsesije. Ova će, isprva voajerska opsesija, prerasti u zaljubljenost. No, put dobroćudnog diva Gigantea do prilaska objektu svoje žudnje neće biti laganim. Popločenost dobrim namjerama za njega će se pretvoriti u osobni pakao.
Urugvajski redatelj svoju filmsku pripovijest gradi suptilnim ozračjem slutnje i blagog suspensea. Čak su i humorni elementi krajnje ublaženi beskrajnom simpatijom za protagonista. Kakvi smo bili kao klinci kada smo se htjeli približiti djevojčici koja nam se sviđala? Kakvi su nam to leptirići letjeli negdje u dnu stomaka? A tek kada nas je ona pogledala...? Stid nas je sprječavao da joj kažemo... Baš u takvome ozračju slutnji, čežnje i pogleda odvija se Biniezova priča.
No, osim toga, autor ovog ostvarenja nudi nam u podtekstu filma i sasvim samozatajnu kritiku konzumerističkog raja, kojemu smo, htjeli-ne htjeli, izručeni na milost i nemilost. Nipošto nije slučajno da je ambijent u kojemu se dvoje usamljenih ljudi susreću pustinja supermarketa. S druge strane, Julia traži srodnu dušu preko chata na Internetu. Dakle, svi su toponimi doba praznine tu. Jer, ima li transparentnijih mjesta samoće u svijetu u koje živimo od supermarketa i računalne mreže?
Biniez i u akustičkoj dimenziji filma postavlja kontrapunkt. S jedne strane, tu je opipljiva buka heavy metala, no s druge, soundtrack (koji je skladao sam redatelj i scenarist filma) donosi suptilnije tonove koji boje ozračje cijeloga ostvarenja. Opet, mračne vizure voajerskog posla naslovnog protagonista kontrapunktirane su blagom danjom fotografijom Arauca Hernandeza. Dok je voajerizam obojan hladnim tonovima digitalne kamere, svjetlo ulica, i posebice, plaže Montevidea preneseni su sugestivnom sinestezijom boje i zvuka.
No, najveća je kvaliteta Gigantea iskazana u njegovoj usredotočenosti na priču. Na onu jednu i jedinu pripovjest koja život znači, priču o ljubavi. Zapravo, radi se o osjećajnoj re-evoluciji od vojaerizma, preko želje, do zaljubljenosti. Na simboličkoj dimenziji filma opet nam jedna asocijacija produbljuje doživljaj. Naime, dok su Jara i Julia u supermarketu, među njima nema kontakta. Tek nakon što budu otpušteni, izdvojeni, ogoljeni, njihov odnos postaje mogućim. Baš kao i u nekim pjesmama. Namah mi na pamet padaju Lost in the Supermarket Clasha, a da je i u naslovu filma sadržana takva asocijacija – nomen est omen jest pjesma Pixiesa Gigantic.
Sindikalistički protest ozračja u kojem se rađa simpatija između Gigantea i Julie dan nam je u noćnoj solidarnosti radnika prema otpuštenima. Protest protiv sivila svakidašnje, ali i neizvjesne egzistencije pretočen je u suptilni krik protiv nepravednosti poniženih radnika supermarketa. No, ono što Binieza zanima kao autora nešto je drugo. To drugo, ustvari uvijek je prvo. Naime, ljubav! U posebice sjajno izvedenoj završnoj sekvenci, dobroćudni div (Gigante) odlučuje se pristupiti Juliji. Ona sjedi na plaži i čeka. On joj prilazi, oslovljavajući je imenom. Ona kaže: »Ola«. (Kadar traje toliko dugo da nam se sva osjetila napune olakšanjem i opuštanjem!) Beskrajno jednostavno i beskrajno patetično. Ali i beskrajno duboko i emotivno!
Adrian Biniez svojim je prvijencem dotaknuo ono nešto. Nešto najsloženije! Njegov je Gigante svjedok da je najsloženije biti jednostavan. No, kada se u tome uspije, zadovoljstvo je udvostručeno... i za protagoniste filmske priče, ali i za pisca ovih redaka kao gledatelja. Naoko tek minijatura, ovaj je maleni film u umjetničkome pogledu – Div.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 3. travnja 2010.
