Dobitnik niza najuglednijih priznanja i nominacija – Velika nagrada žirija za režiju u Cannesu, devet važnih Cesara, dvije nagrade Europske filmske akademije, nominacije za Oscara i za Zlatni globus za najbolji film neengleskog govornog područja, film godine po glasovima kritičara u anketi časopisa Sight & Sound ... – Prorok 57-godišnjeg redatelja Jacquesa Audiarda kojeg promidžbena mašinerija izvandomovinskom tržištu predstavlja kao „francuskog Scorsesea“, jedan je od najprecjenjenijih filmova godine.
Riječ je o osrednjoj zatvorskoj drami koja ni u sadržajnom, ni u zanatsko-formalnom smislu ne donosi ništa vrijedno posebne pažnje. Niti uspijeva ostvariti kakav osobit ugođaj, niti ponuditi kakav zanimljiv psihološki portret, niti ozbiljnije predstaviti mehanizme funkcioniranja korumpiranog zatvorskog sistema, čime se djelomično bavi. Sve što Prorok nudi već smo imali prigode gledati u boljoj obradi. Primjere je lako pronaći i u neposrednoj blizini, u novijoj hrvatskoj kinematografiji: Je li jasno, prijatelju? (2000) Dejana Aćimovića puno je inventivniji i sugestivniji zatvorski film, a pogledamo li uz njega i dokumentarac Što sa sobom preko dana (2006) Ivone Juke, dobit ćemo neusporedivo bogatiju sliku zatvorskih tema na velikom platnu – i, dakako, (filmo)filmskog užitka – no što nam ju daje Prorok. A nećemo potrošiti ni puno više vremena – Aćimovićev i Jukin film zajedno traju tek dvadesetak minuta više nego potpuno neopravdano na dva i pol sata razvučen Audiardov.
Najizazovniji je dio Proroka, također već viđen, tiho provučena misao o tome kako boravak u zatvoru – ovakvom kakav je u ovom filmu prikazan, a navedeni smo na dojam da je riječ o popravnoj ustanovi kakva danas (u Francuskoj) nije iznimka – izgrađuje, a ne pripitomljava kriminalce. Glavni junak, polupismeni francuski Arap Malik El Djebena (dobra uloga Tahara Rahima jedna je od malobrojnih vrlina filma) u zatvor dolazi kao povučen i sramežljiv devetnaestogodišnjak bez ikoga, a nekoliko godina kasnije iz njega izlazi kao čvrst, sposoban i odlučan kriminalni šef kojega vani čeka njegova banda u skupocjenim automobilima. No, shvaćanje, odnosno interpretacija tog podteksta – u filmu nedvojbeno prisutnog – kao mogućeg društvenog komentara ovisi o gledateljevim izvanfilmskim spoznajama i stavovima, a ne o onome na što nas film i njegovi autori žele uputiti. Jer, prilično je sigurno da dobar dio publike Malikov superiorni izlazak iz zatvora i njegovu preobrazbu od mačića do lava, može doživjeti i protumačiti kao nešto pozitivno i uzorito.
Dakako, „poruke se šalju poštom“, kaže već klasična izjava na tu temu koja se najčešće pripisuje Johnu Fordu, a nije se teško prikloniti ni također učestalom mišljenju kako filmski autori (ni drugi umjetnici) nisu dužni iskazivati ni zauzimati stav prema temama koje obrađuju kao ni prema junacima kojima se bave. Oni mogu biti poput znanstvenika koji, primjerice, proučavaju pingvine, bez uspostavljanja kritičkog ili kakvog drugog odnosa. S time da bi, u filmskom slučaju, rezultati tog proučavanja gledatelja trebali navesti da razmišlja o prikazanom. No, filmski autor koji izabere takav pristup trebao bi biti dužan (stvaralački, ne društveno) osmisliti i temeljito razraditi situacije, scene i likove te filmske postupke koji će gledatelja naročito dobro upoznati s predmetom proučavanja. Ako je to i namjeravao postići (a reklo bi se da nije), Prorok u tome nije uspio. Informativnost i bogatstvo uvida u, primjerice, to kako sposobniji kriminalci u zatvoru postaju veća vlast od predstavnika zakona i u to kako iz zatvora mogu upravljati svojim kriminalističkim carstvom izvan rešetaka i razvijati ga, što su neki od izraženijih tematsko-sadržajnih ogranaka filma, ne nadmašuje razinu kojom se istom problematikom bave površni tekstovi u dnevnom tisku. S obzirom na raskoš izražajnih mogućnosti filma neusporedivu s onom novinskog članka, tome nipošto ne bi smjelo biti tako. Osobito ne ako film traje 150 minuta!
Situacije u Proroku tek su površno skicirane, a likovi stereotipni. Vrlo pokretnom, pomalo neurednom kamerom iz ruke nastoji se ostvariti dojam dokumentarističke neposrednosti, baš kao i likovno grubo realističkom filmskom fotografijom, no koja je ipak odviše stilizirana – prevlast blijedo modrih tonova i mjestimična ispranost slike očiti su umjetno izazvani učinci – da bi doista ispunila taj zadatak. A opći pristup sugestije naturalističnosti nerazumljivo je narušen povremenim zaustavljanjem snimaka na kojima se zatim pojavljuje veliki natpis s, primjerice imenom lika (koji obično nakon toga nije naročito razrađen) ili nazivom situacije (ekonomija kada Malik uči u zatvorskoj školi, 40 dana, 40 noći dok šeta malim dvorištem služeći kaznu u samici...) što izgleda kao da je upalo iz nekog drugog filma. Primjerice, Tarantinovog. No, kod Tarantina su takvi štosevi dio stila filma u kojem se pojavljuju, a ovdje su strana tijela.
Osim općeg gubljenja vremena i nemaštovitosti jedna od izraženijih slabosti je poprilična neuvjerljivost, osobito u prizorima bijesa, Nielsa Arestrupa u ulozi vremešnog korzikanskog zatvorskog krimi-šefa Cesara (nešto kao loše oponašanje Marlona Branda koji je, usput, u posljednjem razdoblju karijere i sam počesto znao odavati dojam lošeg oponašatelja samoga sebe). A najveća mu je vrlina činjenica da je uzbudio francusku javnost i potaknuo rasprave o potrebi reforme kaznenog sustava i uvjeta života u zatvorima.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2010.
