U filmu Mische Walda bukolički pejzaži istočne Europe krajnje su lirizirani, a fotografija Jeana-Paula de Zaetijda u svojim impresionističkim nijansama kao da nastoji uhvatiti mitsko, arhaično ozračje koje film evocira. Bez obzira na povijesni okvir filma smještenoga u devetnaesto stoljeće te prostorno pozicioniranje te davanje realnih smjernica kroz kozački segment priče, posrijedi su manje-više kulise koje autoru omogućavaju da razvije svoju studiju muškosti koja nadilazi navedene okvire.
Kradljivci konja, narativno sutrukturirani od triju dijelova – On, Oni, Potraga, počiva na oštrim kontrastima – nježne, blage i smirujuće prirode te ljudskoga nasilja i destruktivnosti. I dok priroda sugerira odnos prirodnoga čovjeka u prirodnoj okolini jer su protagonisti u zvučnom i kolorističkom suglasju s njom, što se često naglašava gotovo fetišističkim kadriranjem nagih muških tijela koja se osvježavaju u istočnoeuropskim rijekama i potocima kao i kroz njih simbolički odnos s konjima, odnosi između dvaju parova braće, oko kojih se priča vrti, dodatno zaoštravaju spomenute polarizacije. Osveta je kao pokretački motiv filmskih i romanesknih naracija jedan od najstarijih motiva kojega je redatelj mogao upotrijebiti, no baratanje stalnim mjestima pripovjednih formi nije povod za akcijsku pustolovinu, premda autor sporadično barata njezinim obrascima, nego za nijansiranje odnosa na kojima počiva ljudska kultura i civilizacija. Nasilje i teritorij, odnosno egzistencijalni prostor tako postaju samo jedan od elemenata strukturiranja svijeta koji nas okružuje te našega mjesta u njemu.
Waldovo djelo sasvim je lišeno protagonistica. One su svedene na usputne suputnice i ljubavnice, a jedini nešto istaknutiji ženski lik u filmu je Virina (Mylène St-Sauveur), premda je njezin položaj sveden na tajanstvenoga dobročinitelja, koji se upleće u odnose među muškarcima kako bi dobila ono što želi. Stoga je civilizacijski obračun do istrebljenja ostavljen muškarcima – onima koji brinu o zakonu i redu pa je okvir filma zapravo izrazito mačistički.
Međutim, sam je film obavijen snažnim velom ambivalencije. Znakovito je kako u filmu imamo dva para braće koji se sastoje od gotovo istovjetnih odnosa u kojima je bratska ljubav zaogrnuta snažnim velom dvoznačnosti te nadrasta svoj prvobitni okvir. Redatelj tako počinje baratati očinskim toposima, a načelo srodnosti i krvi postaje temeljnim pokretačem osvete: ti si ubio moga brata pa ću ja ubiti tvoga. Kolikogod Waldovi protagonisti prikazani kao robusni frajeri, oni su ipak skloni emocionalnim i zaštitiničkim ispadima kako bi obranili ono što je njihovo. Sami odnosi među braćom također su ponešto odveć dijadno rodno nijansirani, pošto u svakome paru jedan od braće predstavlja alfa mužjka, a drugi je mnogo nježniji, feminiziraniji, dakle, sugerira film, onaj kojega treba zaštiti i o kojemu se treba brinuti. Opsesivna privrženost među braćom, napose Eliasom (François-René Dupont) i Romanom (Grégoire Colin) dodatno pojačava takvu zaoštrenost.
Tu film skreće u darvinističke vode jer cijela se situacija u konačnici svodi na prirodni odabir prema kojemu jači opstaju. Kozačka obuka Jakuba (Adrien Jolivet) i Vladmira (Grégoire Leprince-Ringuet) dodatno osvjetljava tu darvinističku potku jer je prvi spreman uhvatiti se ukoštac sa svim onim suludim vojničkim terorom, dok drugi nikako ne može pronaći svoje mjesto u takvom svijetu nasilja.
Dva alfa mužjaka u završnici se filma bore do istrebljenja i iznemoglosti, kako bi se prvi osvetio drugome jer mu je ubio brata. Međutim, završnica redateljeve melankolične meditacije o muškosti oštro sugerira samu banalnost nasilja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. ožujka 2010.
