Od klasika poput Buntovnika bez razloga (1955) Nicholasa Raya i Ben-Hura (1959) Williama Wylera, pa sve do bezobraznih suvremenih američkih komedija poput Superbada (2007) Grega Mottole i Volim te, čovječe (2009) Johna Hamburga, latentni homoerotizam glavnih likova predstavljao je strukturalno važan dio njihove emocionalne konstelacije. Kamera je hvatala njihov govor tijela i izmjenu značajnih pogleda, a u novijim naslovima likovi su si čak i otvoreno međusobno izjavljivali ljubav. No, dok su prethodni primjeri bili nagurani u sigurno žanrovsko područje koje dio kritike naziva bromantic comedy, rijetko je koji autor odlučio napustiti okvire žanra i napraviti sljedeći logični korak: gurnuti dva muška lika jednog drugome u zagrljaj.
Upravo se to dogodilo u Planu B argentinskog redatelja Marca Bergera, priči o spletkaru Bruni koji je nakon što je vidio svoju bivšu djevojku Lauru s njezinim novim dečkom Pablom, shvatio da je želi natrag. Da li zbog ljubomore, ponovno probuđene ljubavi ili zbog same igre – nije jasno ni njemu, a ni nama, a ni redatelj nam nimalo ne olakšava shvaćanje. Vođen logikom Brunina pogleda, gledatelj prvo vidi Laurino lice u poluprofilu, a zatim i Pablovo, da bi se pogled kamere uskoro preselio na fotoaparat koji drži u ruci. Ili je to ipak bila ona izbočina na njegovim hlačama? Bilo kako bilo, da bi ponovno osvojio Lauru, Bruno se počinje družiti s Pablom za kojeg je preko trača saznao da je nekad davno bio u vezi s muškarcem.
Je li ga u početku htio zavesti ili upoznati, ostaje upitno, a upitno je i što je time želio postići. Jer ako je Bruno želio diskreditirati Pabla u Laurinim očima kao klozetiranog gaya, ne bi u tome mogao uspjeti bez da i vlastitu seksualnost dovede u pitanje. Brunina nejasna motivacija i ciljevi od samog nam početka sugeriraju da ovo neće biti tipična ljubavna priča, nego da će dramatika ovisiti o balansiranju likova na vrlo sklizavom terenu.
A skliskost se postiže formalnim sredstvima, posebno kamerom i montažom koje Brunu i Pabla love u filmsku klopku. Zarobljeni u okvire statičnih srednjih i bliskih planova koji se montažno ne skraćuju ni ne razlažu, njih dvojica osuđeni su da dugo stoje jedan uz drugoga, ne znajući kamo da gledaju (osim jedan u drugog), a upravo je blizina ono što čini bitnu dramaturšku okosnicu Plana B. Jer iako počne kao spletka koje se ne bi posramili ni dramatičari i romanopisci 18. stoljeća, nakon upoznavanja i zbližavanja zaplet kao da stane, a film se dramaturški izgrađuje od niza situacija u kojima tjelesna blizina dvojice likova prijeti da će prijeći granicu dozvoljenog, platonskog i neseksualnog. To se posebice odnosi na česte prizore u kojima Bruno i Pablo odjeveni samo u gaćice spavaju jedan do drugoga, neprestano prijeteći (obećavajući?) da će im se ruke, noge ili torza nesvjesno ispreplesti u snu.
Pa iako će i njima trebati neko vrijeme da se suoče s emocijama koje dotad nisu imali, gledatelj već unaprijed zna da je njihovo otkliznuće predodređeno sâmim medijem. Uporabom dugih, statičnih kadrova, izbjegavanjem montažnih intervencija te sugestivnim izborom kuteva snimanja, Berger je postigao da cijela filmska forma likovima neprestano šapuće „Poljubi ga!“, pa mu nikakva dodatna objašnjenja nisu potrebna. Uz izvrsne nastupe glavnih glumaca (Lucas Ferrarro kao Pablo i Manuel Vignau kao Bruno) upravo je način na koji je Berger upotrijebio filmsku sintaksu da ispriča rijetko realiziranu ljubavnu priču možda i najuspjeliji dio djela. Naposljetku, Plan B zato i nije film u kojem ostvarenje veze dvojice muškaraca predstavlja prijetnju, nego obećanje.
© Mario Kozina, FILMOVI.hr, 17. ožujka 2010.
