Visoki dosezi kratkometražnog filma

Kino Tuškanac: Kratki utorak, 2. ožujka 2010. - Produkcija Kinorame

• Zbog nedostatka interesa televizijskih kuća za prikazivanje hrvatskih kratkometražnih filmova, Hrvatski filmski savez ih planira prikazivati kroz deset utoraka (šest u prvoj polovici godine, a četiri u drugoj) u kinu Tuškanac. Prva večer kratkog filma prošla je u znaku produkcijske kuće Kinorama (Crnci, Kino Lika) koja je predstavila pet filmova.
  
  Posljednja pričest (2005) Ivana-Gorana Viteza govori o psihološkom, pa na kraju i fizičkom ratu između lokalnog moćnika Darka (Ivo Gregurević) i mladog župnika (Ivan Glowatzky). Darko u prvom dijelu filma otkriva svećeniku grijeh iz prošlosti koji je iznimno detaljno opisan, premda se mogao obraditi i kraće. Iako film u prvom dijelu gubi na atraktivnosti, redatelj drugim dijelom (u kojem grupica ljudi želi objesiti svećenika i nedjelo prikazati kao samoubojstvo, a sve zbog toga jer je nemirnoj djeci rekao da bi mogla završiti u paklu) popravlja početne pogreške. Drugi dio je napet, zanimljiv i rijetko viđen u hrvatskoj kinematografiji.
  
  Poslije vrlo dobrog igranog filma, uslijedio je eksperimentalni film Hotel za pse (2007) Mirande Herceg u kojem se nakon useljenja u novi stan, iza zatvorenih susjednih vrata čuje samo lavež pasa. Film je iznimno zanimljivo snimljen kombinacijom 35 mm vrpce, Mini DV kamere, digitalnog foto aparata (5 megapixela) i mobitela (3,2 mega pixela), te je na taj način prikazana transformacija čovjeka u psa. Bilo bi vrlo dobro da je film malo jasniji, no već i ovakav pobuđuje zanimanje stalnim promjenama vizure, kamerom Stanka Hercega.
  
  Odličan je kratki film Tri ljubavne priče (2007) Snježane Tribuson, koja kroz igrani film na dokumentarni način analizira obiteljsko nasilje. Kroz tri životne priče, koje povezuje mali crni pas, redateljica na humoran i zabavan način obrađuje iznimno tešku tematiku. Iako se smijemo gledajući poneke scene, odgledavši film shvaćamo koliko su zapravo mučne i potresne. Kamerom Branka Linte i umjerenom glazbom Jure Ferine i Pavla Miholjevića postiže se atmosfera televizijske reportaže, što je i bio cilj. U filmu glume naturščici i neki danas nagrađivani glumci kao Judita Franković i Ljiljana Bogojević, koji pridonose ozbiljnosti i realnosti situacije. Treba svakako istaknuti Ljiljanu Bogojević koja izgleda svaku, pa i najmanju ulogu (poput one u Metastazama, gdje je tumačila Filipovu majku) pretvori u zlato.
  
  Drugi eksperimentalni film bio je Foto atelje (2008) Lukasa Nole, koji analizira poimanje žrtve ako je žrtva snimana mobitelom, fotoaparatom ili DV kamerom. Težak zadatak snimanja navedenim uređajima voajerski je odradio Stanko Herceg, pridonijevši atmosferi filma. Iako radnja nije najjasnija, Nola je uspio dočarati ton filma različitim seksualnim ili brutalnim scenama koje sjajno prati glazba, ponovno Jure Ferine i Pavla Miholjevića.
  
  Večer je završila nagrađivanim filmom Tulum (2009) Dalibora Matanića, drugim dijelom budućeg šestodijelnog omnibusa. Tulum je priča o ljetnom danu u Vukovaru koji izgleda toliko bajkovito da je teško povjerovati da će druženje grupe prijatelja biti grubo prekinuto. Uvjerljiva Leona Paraminski dočarava mučnost lika i situacije, dok je film izvrsno zaokružen početnom i završnom bakinom (Mara Toldi) ratnom ispovijesti.
  
  Večer je protekla u znaku odličnih filmova Tri ljubavne priče i Tulum, u što se mogu uvjeriti i građani Rijeke 9. ožujka u Art kinu Croatia. Decentralizacija u prikazivanju ovakvog tipa filma dobar je pomak koji svakako treba poticati.
  
  © Goran Ribarić, FILMOVI.hr, 4. ožujka 2010.

Piše:

Goran
Ribarić