Vukodlak, kao jedna od mitskih zvijeri i redovni inventar srednjovjekovnog čudesnog, antropomorfno je biće – ljudsko čudovište, polučovjek-poluživotinja; folklorni apendiks još od stare Grčke, s praocem Likaonom, legendarnim kanibalističkim kraljem Arkadije kojeg je Zeus za kaznu pretvorio u vuka. Vukodlak kao osoba koja mijenja svoj oblik u vučji, mitološki to najčešće čini izvan svoje moći – na nju je bačena čarolija ili kletva (literatura bajki obiluje primjerima, iako ne mora u pitanju uvijek nužno biti vuk dakle posljedično vukodlak – Snjeguljica i Ružica, Ljepotica i zvijer), pila je sa začaranih izvora (Bratac i sestrica) ili je pak inficirana drugom theriantropijskom zvjerkom iste vrste (najraširenije prihvaćen motiv u suvremenim predlošcima vukodlaka); no transformacija mu je nužno vezana uz puni mjesec – baš kao i uništenje uz srebrne metke.
Pritom je njegova priroda dualne naravi (i evocira Dr.Jekyll/Mr. Hyde sindrom) – iščitavana kao ona psihijatrijske žrtve deziluzionizma, induciranog – po mišljenju srednjovjekovnih kroničara, „isuviškom melankolije“ (konkretno na slučaju stanovitog Jeana Greniera iz Bordeauxa 1603, pacijenta tipična iako rijetka mentalnog poremećaja kliničke likantropije), odnosno vergilijevska šumskog duha – posrednika između čovjeka i prirode (pa makar i na predatorski način). Prokletnika, u konkretnom slučaju Johnstonovog Wolfmana, viktorijanskog plemića, čak niti talismanski medaljon (onaj svetog Kolumbana, registriranog borca protiv vodenih nemani) niti čistoća namjera i činjenja, ne mogu spasiti od kobna usuda (Even a man who is pure in heart / And says his prayers by night / May become a wolf when the wolfs-bane blooms / And the autumn moon is bright, kaže pjesma).
Mjesec je pun, arnika u cvatu, pustopoljine su mračne, ciganske čerge zlosutne – plemić je zadobio ugriz. Time postaje spomenuta dihtomična ličnost – autentičan divlji čovjek srednjovjekovnih dvorskih romana, inter-konfliktno čudovište sa folklornim osobinama kategorije nadnaravnih protivnika-ljudoždera izvanredne snage (dijabolično animalno) odnosno anti-plemić kontradiktornih odnosa s društvom i obiteljskim naslijeđem, te je i sam svijet u kojem obitava raspolovljen (noćno, životinjsko, divlje – ubilačka instinktivnost i prenaglašena dlakavost vs. dnevno, humano, kulturno-udvorni svijet aristokracije). Nesretnog junaka s nedovoljno protektivnom amajlijom možda još samo može spasiti ljubav – nesebična i dovoljno snažna – prava, kao finalni motiv svake bajke.
Ali, ovdje redatelj pokušava gaziti po tragu ultra-hita Sumraka te žanra romantičnog gotskog horora, u mnogočemu evocirajući i Coppolinog Draculu, no love story kakvu traži, nažalost, izostaje. Naime, ljubavna priča s potencijalom potonula je u iznenađujuće anemičnom, nezadovoljavajućem završetku. Wolfmanova staromodna gotika pak izmještena je iz suvremene kontekstualizacije, nimalo ne korespondira sa suvremenim gledateljem, te je ovaj remake klasika Georgea Waggnera iz 1941. postao sam sebi svrhom i upravo je u tome ključ njegove slabosti. Ugniježđen u vrstan produkcijski dizajn (Rick Heinrichs), kostime (Milena Canonero), fotografiju (Shelly Johnson) i besprijekorno vizualno, film biva ekstravagantna, pomalo campy viktorijana demonologijskih nokturnalnih transformacija, no bez istinske dubine. To dovodi do artificijelne atmosfere i istinske beživotnosti djela, stalne predvidivosti, čitanja po ključu, odnosno sterilnosti i inertnosti.
Poseban je problem neposvećenost dubljem simbolizmu fuzije čovjeka i zvijeri, njihovoj borbi u paklu ljudske psihe, odnosno frojdijanskom podkontekstu odnosa oca i sina kao izrazito bitnome momentu priče – i premda je naglašeno okružje duševne bolnice, prednost je dana krvavim sakaćenjima i CGI efektima, radije negoli uvidu u psihologiju junaka u filmu koji jest (ili bi barem trebao biti) u prvome redu psihološka drama. Glumačka Crème de la Crème (Benicio del Toro, Anthony Hopkins, Hugo Weaving, ali i Emily Blunt) također ne pridonosi svoj maksimum; poglavito se to odnosi na Hopkinsa, odnosno natprosječno talentiranog i uvijek ekspresivnog Del Tora, koji ovdje kao naslovni Wolfman odabire prigušeniji glumački izraz – progonjene, izmučene, izvitoperene duše demonskih konotacija. Tako kolektivni arhetipski strahovi pod Johnstonovom palicom postaju stiliziranima, uvlačeći gledatelja u vrzino kolo osjećajnih i intelektualnih nametnutih a ne spontanih reakcija, sa serviranim egzemplarnim likovima, deformiranim, nedorađenim (čak i neshvaćenim) i neprodubljenim podžanrom filma o vukodlaku, čija je esencija nažalost ostala vjerna originalnom b-konceptu filma, propustivši priliku dodatno popularizirati tradicionalno manje zanimljiva sudruga pučko-imaginativno-fantazmagoričnog i počesto dostojno obrađivana vampira.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 21. veljače 2010.
