Umjetnost i business

Nina Mimica, Lea ide u Hollywood, Baobab/Izvan okvira; Zagreb, 2008.

• Nina Mimica, rođena 1967. u Splitu, na početku je ovoga stoljeća bila potencijalno najuspješnija filmska redateljica iz Hrvatske. Karijeru je, doduše, ostvarila u Italiji, gdje je završila filmsku režiju na Centro sperimentale u Rimu. U Italiji je snimila nekoliko kratkih filmova, među kojima je prvijenac Rat je završen (La guerra e finita, 1997) izabran kao talijanski kandidat za Oscara i Zlatni globus. Zatim je bila redateljica kriminalističke hit tv-serije Distretto di polizia, a koju godinu kasnije uslijedila je prava stvar: njezin je scenarij dugometražnog igranog filma Mathilde postao vruća filmska roba, europska međunarodna suprodukcija vrijedna šest milijuna eura u kojoj su glavne i sporedne uloge poželjeli tumačiti europski glumački prvaci poput Jeremyja Ironsa, Daniela Auteuila, Jeanne Moreau, Stephane Audran, Hanne Schygulle... Činilo se da snovi postaju stvarnost. No, ni deset godina kasnije, Mathilde, iako snimljena – s Ironsom u glavnoj ulozi i godinom proizvodnje 2004. – gotovo da nije ugledala svjetlo dana, odnosno mrak-kino dvorana (od sredine prošle godine dostupno je DVD izdanje), a Nina Mimica prestala se aktivno baviti režijom.
  
  Što se dogodilo? Ukratko, film je postao žrtvom pohlepnih producenata („...producenti su opljačkali sve, pa i smisao filma... opljačkali su poeziju i napravili od Mathilde običan triler“), odvjetnika, političara i moćnika, više ili manje vezanih uz filmski biznis, i to onih koje ne zanima film, nego biznis odnosno mogućnost da u toj grani umjetnosti, to jest njenog gospodarstven- industrijskog odsječka velemajstorskim makinacijama i smicalicama, kojima zapravo ne krše slovo zakona, dignu veliku lovu. („Film nije način komuniciranja istine, ne zove se uzalud show business. Show – pokaži, business – talent za biznis“, kaže producent u romanu.) Upravo o tome Mimica, koja se 2006.se vratila u zavičajne Mimice, piše u knjizi Lea ide u Hollywood. Zabavan i maštovit roman pisan s puno duha i elana, mjestimično čak s daškom euforičnosti, očito autobiografske sekvence vezane izravno uz nastanak Mathilde – glavna je junakinja Lea Mimica, redateljica iz Mimica nastanjena u Rimu – prepliće s onima više fikcijskoga okusa. A koliko god bio šašav i protkan koincidencijama, taj fikcijski dio priče spretno zrcali fakcijski, odnosno Lein(/Ninin) doživljaj istoga kao slijeda nerazumljive logike.
  
  Riječ je, također, o poučnom štivu, osobito za one koji žele saznati sve o filmu, o tekstu koji iz pera osobe koja je sve to iskusila na vlastitoj koži, nudi znalački uvid u mehanizam prevarantsko-pljačkaških zakulisnih poslovnih igara filmske industrije. Temeljni pogled je onaj ogorčenja i dubokog razočaranja entuzijastice kojoj je realnost ubila san, viziju i volju za kreativno-aktivnim sudjelovanjem u onome što voli i što nesumnjivo zna raditi. No, u knjizi nema jadanja i zapomaganja. Autoričin osvrt na doživljene nedaće izložen je u naglašeno humorističnom ključu koji bi se možda mogao opisati kao vedro-satiričan. Kako reče u jednom intervjuu: „Opcije su mi bile depresija duga 18 reinkarnacija ili da se svemu nasmijem.“
  
  Glavna meta satire su, dakako, zlonamjerni producenti (no, valja naglasiti, nisu svi takvi, ima među njima i onih koji se tim poslom bave onako kako bi trebalo), a dosta je žalaca upereno i protiv Hollywooda, prema ovom tumačenju mjesta osmišljenog kako bi na okupu držalo pojedince osobitih perceptivnih sposobnosti koji svoj dar kanaliziraju kroz sedmu umjetnost. Ondje ih moćnici „neutraliziraju autićima, svjetlima, dijamantićima, zlatnim statuicama, blicevima... Hollywoodom“ i tako drže pod nadzorom, jer na slobodi ovi bi senzibilci bili sposobni proniknuti do prirode najskrivenijih tajnih veza rečenih moćnika s izvanzemaljcima, sprezi koja u stvari upravlja svijetom. Hollywood također služi za anesteziju javnosti, odvraćanje pozornosti, odnosno kanaliziranje napetosti oko neke škakljive teme, prema naredbi moćnika iz Teksasa. („Ljudi od filmova ne očekuju istinu. Kada prepoznaju vlastite strahove na platnu, prestaju ih se plašiti, istina postane fiction, a ljudi prestanu zapitkivati.“)
  
  Lea ide u Hollywood zastupa, dakle, teoriju zavjere, a takvo se razmišljanje može protumačiti kao način junakinjine psihološke samopomoći u pokušaju razumijevanja onoga što joj se događa, ali i kao umjetnički (možda) pretjeran, no vjerodostojan izvještaj osobe koja se doista našla u neposrednoj blizini stvarnih centara moći. Uz taj tematski odsječak filmoljupcu će najzanimljivijim biti opisi susreta s Ironsom, Harveyem Keitelom, Gérardom Depardieuom, Rupertom Everettom, Goranom Bregovićem ili Milenom Canonero, opis snimanja filma u nemogućim uvjetima uz pohvale glumcima (Irons, Miki Manojlović, Dejan Aćimović) koji su, baš zbog neuobičajeno loših okolnosti odbacili uobičajenu glumačku razmaženost i od sebe dali puno više no što su bili dužni. Isto tako, odlično su dočarana i psihološka stanja redateljice koja takorekuć više puta dnevno prelaze iz ushita i oduševljenja u akutnu depresiju i kojoj je nevažno sve osim njezinoga filma.
  
  Ako se ponešto od gore navedenoga čini visokoparnim mudrijanjem, tome nipošto nije tako. Osim precizno vickastog izraza što će podsjetiti i na pisanu riječ Woodyja Allena, možebitna pretencioznost ublažena je pridavanjem dužne pažnje trivijalnijim problemima kakvi more redateljicu koja se tri godine opsesivno, bez i jednog slobodnog dana ili sata, posvetila filmu koji je smatrala remek-djelom što će promijeniti svijet. Primjerice: „Odijevaju li se filmske umjetnice više kao žene ili više kao umjetnice?“ Ili: „(Lea)... shvati da se nikada do sada nije pojavila na setu izmanikiranih noktiju, svježe frizure, depilirana do kostiju, u lepršavoj kratkoj haljinici... Iz nove točke gledišta set joj se ne učini poprištem krvave bitke ljudi pod stresom. Tipovi oko kamere nisu djelovali koncentrirani kao plaćeni ubojice, kako je to običaj na europskim setovima... Jedno što je Leu podsjetilo na pravi set bila je svađa redatelja i producentice.“ Baš kao i svojevrsnim (ironičnim?) chick-lit odsječkom priče u kojem je Lea tek nježna žena koja priželjkuje romancu s najzgodnijim i najromantičnijim muškarcem na svijetu koji će joj, uz to, negdje u divljini spasiti život i koja će se onesvijestiti u rukama princa iz bajke. Ako su joj uništeni filmski snovi, neka joj se barem djelomično ostvare oni šiparice/cosmo-djevojke.
  
  Djelomično pisana u formi filmskog scenarija, s obiljem vremenskih skokova, s pokojim iznenađenjem vezanim uz identitet pripovjedača ili uz dosjetku da se čitatelja grafički upozori kada je dočitao trećini, polovici... knjige, Lea ide u Hollywood formalno nije stručno filmološko publicističko izdanje, no nudi obilje sadržaja korisnog svakome tko se iole ozbiljnije zanima za film i bez dvojbe se može smatrati obvezatnom filmskom literaturom. Premda zavijena u ruho romana, s procesom nastanka filma i prirodom umjetničko-praktičnih problema redatelja debitanta upoznaje nas barem jednako dobro kao i, primjerice, odlične u nas objavljene knjige Moj prvi film (Propeler Film, 2006) i Moj prvi film 2 (ZFF, 2008) Stephena Lowensteina, samo razrađeno na 308 stranica.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 21. veljače 2010.

Piše:

Janko
Heidl