Selo jednog čovjeka, debitantski film mladog libanonskog redatelja Simona El Habrea, uspješno ocrtava kako ratom opustošeno selo u kojem živi samo jedan stanovnik – Semaan El Habre, tako i njegovu usamljenost. Iako je rat završio, ljudi se ne vraćaju svojim korijenima i domovima, nego povremeno dolaze obraditi zemlju kako bi u suton otišli svojim novim kućama. Premda se na prvi pogled čini da redatelj govori o preživljavanju, grebući ispod površine pronalazimo glavni problem koji film obrađuje – nedostatak ljubavi.
Misao koju proteže cijelim filmom podcrtava Semaanovom rečenicom: "Možda bih se i oženio, da sam imao WC." Neimaština bi se mogla prebroditi samo uz duboko unutrašnje bogatstvo. Uz ljubav stvari postaju podnošljivije, ljubav pokreće što je očito potrebno i Semaanu, kao i cijelom mjestu. Za razliku od glavnog protagonista filma, ljudi zaboravljaju odakle potječu, trče za uspjehom, materijalnim dobrima, a tradiciju ostavljaju iza sebe. Prepuštajući se sudbini, Semaan ne očajava te se pokušava oraspoložiti uvjeravajući se kako nije sve tako sivo. Sam sebe uvjerava da je konačno svoj gazda određujući kada je vrijeme za rad, a kada za odmor te u tome nalazi svoj mir.
Prekrasno snimljenim pustim krajolicima redatelj ne želi pokazati samo razorenost i opustošenost sela, nego i Semaanovu usamljenost i tugu. Nema potrebe za brzom montažom i kratkim kadrovima: sve je podređeno atmosferi i stanju duha glavnog protagonista. Rijetkim dolaskom ljudi u selo boje u filmu postaju malo vedrije, suprotno hladnim tonovima koji predstavljaju kako Semaanovu tako i seosku samoću.
Komponiranim kadrovima i iznimno zanimljivom pričom Selo jednog čovjeka plijeni pozornost gledatelja, često pružajući dojam da se ne gleda običan dokumentarni film smješten u daleki Libanon, nego univerzalna priča koja bi se vrlo lako mogla događati i u Hrvatskoj.
© Goran Ribarić, FILMOVI.hr, 9. veljače 2010.
