Iako je riječ o izazovnom, odlično režiranom filmu darovitog autora ozbiljnih namjera, dobitnik nagrade za najbolju režiju na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu Kinatay (105 min, Filipini, 2009) Brillantea Ma. Mendoze ne nudi nimalo ugodno kino-iskustvo, čak ni za iskusne gledatelje koji nemaju osjetljiv želudac.
Kinatayeve uvodne sekvence snimljene kamerom iz ruke, naglašeno dokumentarističkim pristupom hvataju život skromne četvrti nekog velegrada – Manile na Filipinima, saznat ćemo kasnije – čije su ulice natrpane smećem među kojim njegovi stanovnici, u nikakvim uvjetima, marljivo obavljaju svoje svakodnevne posliće: jedan muškarac na papiriću rasprostrtom na tlu trančira mrtvog pilića, do njega neka žena potpaljuje vatru u peći, nedaleko druga žena pakira neke paketiće (s drogom?)... Protagonistima se postupno iskristalizira mladi par s djetetom, koji se toga dana treba vjenčati. Prateći njihov put od kuće do zbrda-zdola sklepanog matičnog ureda i kasnije proslave u restauraciji, kamera često odluta u stranu kako bi uhvatila još ponešto siromaške, ali vrlo žive ulične vreve uvjerljivo kaotičnoga okusa. Mnoga zbivanja na ekranu doimaju se prirodnima i nepriređenima, velemajstorskim spojem igranoga i dokumentarnoga koji nam onemogućuje da razlučimo što je pripremljeno, a što zateknuto, što se odigrava prema scenariju, a što je zahvaćeno usput. Upravo to slobodno, slučajno odvajanje od središnjeg zbivanja u tom se dijelu filma izdvaja kao Mendozina osobita vještina, a oni koji su gledali njegove prethodne filmove kažu kako je i u njima oslikavanje uličnog komešanja ostvareno naročitom dojmljivošću.
U narednoj epizodi, sličnog duha gungulaste dokumentarističke zaticajnosti, doznajemo kako se mladoženja Peping (Coco Martin) školuje za policijskog istražitelja, a prikaz nezainteresiranosti i neusredotočenosti učenika na nastavu, identičan onome u nekom osnovnoškolsko-srednjoškolskom razredu loših đaka, spretno i nenametljivo otvara pitanje učinkovitosti provođenja reda i zakona u zemlji s takvim budućim policajcima.
Da bi zaradio koji novčić više, Peping u slobodno vrijeme sudjeluje u skupljanju svojevrsnog nameta uličnim (pre)prodavačima, a u taj je poslić uključen s grupicom ljudi od kojih se neki predstavljaju kao policajci, mada bismo po njihovu ponašanju prije zaključili da su kriminalci. Kao i njihov identitet, ne sasvim razjašnjenom ostaje i točna priroda spomenutog poslića, a takvo ostavljanje pojedinih sastojaka maglovitima očito je Mendozina strategija u stvaranju ugođaja nesigurnosti kakav će, uz ugođaj strave zavladati u daljnjem tijeku filma. S istim kompanjonima, Peping kreće u veću akciju o kojoj ne zna ništa, a koja će, postupno će sa užasom otkriti, biti okrutno ubojstvo prostitutke koja im duguje neki novac. Središnji dio Mendoza posvećuje dugačkom prikazu (nekoliko desetaka minuta) noćne vožnje kombijića s otetom ženom iz središta grada do kuće na osami, a u njemu, bez redateljskih akrobacija i atrakcija, jednostavnim, minimalističkim sredstvima – neugledan, bezlično nefilmičan kombi, nekoliko protagonista kojima u polumraku često ne razaznajemo lica, cesta, okoliš i znakovi pored puta također u mraku, neugodno psihodelična igra naletima zvuka i glazbe – katkada jednom nogom u eksperimentalnom filmu, gradi iznimno sugestivno ozračje neizvjesnosti te, mješavinom objektivnog i protagonistova subjektivnog gledišta, dočarava Pepingovu neodlučnost i nemoć da se iskobelja iz živog blata zla u koje upada nevoljko, ali i bez djelatnog otpora. Mučni događaji u kući – katkad nalik onome kako zamišljamo snuff-film – zatim tijekom povratka u grad i zajedničkog doručka u zoru, zabilježeni su hladnim dokumentarizmom koji potcrtava bezdušnost zlikovaca – a koje, unatoč tome što u njihovu društvu provodimo najveći dio filma, ne upoznajemo pobliže – što svoj posao obavljaju potpuno ravnodušno, čak i bez sadističkog uzbuđenja.
Zastrašujuće crnilo prikazane situacije u sjećanje priziva odlične, podjednako jezovite filmove poput Funny Games US (2007) Michaela Hanekea, Teških vremena (Harsh Times, 2005) Davida Ayera ili Nepovratnog (Irreversible, 2002) Gaspara Noea. No, dok su u njima psihopatski ubojice bili manje ili više predočeni kao izvanserijski slučajevi, Kinatay ih – što dodatno uznemiruje – doživljava neizostavnim dijelom matice strukture svakodnevnog života. Nakon (pretpostavljamo) najstrašnije noći u Pepingovu životu, one u kojoj je zauvijek postao dijelom nečeg groznog, u biti se ne događa ništa posebno – sviće nova zora i slijedi tek još jedan običan dan.
Upravo zbog tog izostanka upute ili jasnije naznake moralnog stava filmotvoraca o odnosu prema predstavnicima zla, uz neuobičajeno dugo izlaganje gledatelja zločinu, popraćeno pokojim suvišnim izravnim kadrom masakra, američki je filmski kritičar Roger Ebert Kinatay proglasio „najgorim filmom u povijesti filmskog festivala u Cannesu“. Doista, gledajući ga, nije teško pomisliti kako takvim (naizgled?) ravnodušno-rezigniranim pristupom, prikazujući zlo kao nešto što jednostavno postoji među nama, film uistinu donekle promovira razmišljanje da je riječ o nečem normalnom. No, s druge bi se strane moglo ustvrditi kako je je riječ o postupku za nekoliko crtica radikalnijem od onoga na koji smo navikli, o postupku koji od gledatelja zahtijeva dodatan napor u razrješavanju (temeljno jasne, ali izvedbom zamućene) moralno-etičke enigme. Na tom tragu, pak, možemo zaključiti kako je Kinatay, snimljen prema istinitim događajima, iznimno dojmljiva kritika društveno-političke situacije u zemlji trećeg svijeta zaraženoj korupcijom i siromaštvom te možda nepovratno potkopanih moralnih vrijednosti. A što bi, dakako, trebalo odzvoniti kao alarm i u onim državama širom globusa koje se kreću istom putanjom.
Kako bilo, sasvim je sigurno da nasilje u Kinatayu (kinatay je na tagaloškom, službenom jeziku na Filipinima otprilike krvoproliće ili klanje) nije izvor tzv. zabave s isključivim ciljem zarade kao što je slučaj s popriličnom količinom (pre)popularnih američkih filmova strave i užasa poput, primjerice, serijala Slagalica strave (Saw, 2004-2009, čak 6 nastavaka!) ili Hostel pun krvi (Hostel; Hostel: Part II, 2005, 2007) Elija Rotha. Spomenimo još da nakon prikazivanja na reviji MAXtv filmomanija Kinatay neće ići u redovitu distribuciju u hrvatskim kinima.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 3. veljače 2010.
