
"Svaka se žena divi fašisti na čijem licu su okačene čizme, čije divljačko, divljačko srce, raste u tijelu zvijeri..." pisala je Sylvia Plath, supruga slavnog i svojevremeno eksponiranijeg Teda Hughesa – jedna u nizu patrijarhalno-mačistički nepatvoreno potisnutih femininih kreativki koje su mahom skončavale u drastičnoj emotivnoj rastrojenosti (kao i primjerice aktualna Zelda Fitzgerald uostalom); kojem se svakako može pridružiti i žena iz Mussolinijeve sjene Ida Dalser, a na koju se početni stih teksta itekako može referirati.
Tragična i neobična sudbina senzitivno-grozničave Ide Dalser veteran Bellocchio opisao je veličajno, grandiozno, gotovo oratorijski – baš poput Duceove osobnosti veće od života; njezina ropski opsesivna ljubavna čežnja prema fašističkom vođi pak u izvedbi Giovanne Mezzogiorno opipljiva je upravo poput Mussolinijeve naprasite lakomosti za moći – maestralno malevolentno, bizarnim manirama u izvedbi Filippa Timija. Poglavito je Timi upečatljiv u sceni u kojoj strastvene Idine izjave ljubavi u njega ne rezoniraju; tamne mu goruće oči sjaje u mraku, zagledane u pompozne vizije vlastite političke budućnosti, slijepe za sve ostalo. Ipak, niti glumac niti redatelj ne upadaju u zamku demoniziranja kontroverzne političke figure, radije ga čineći zastrašujuće ljudskim; Idu Dalser također se ne postavlja u poziciju isključive žrtve, radije se promatra i kao voljna sukreatorica vlastitoga životnoga slijeda.
Donedavno nepoznatu fusnotu iz Mussolinijeve prošlosti o odbačenoj prvoj supruzi i zajedničkom sinu te njihovu kobnom fatumu, Bellocchio je pomno razradio re-kreirajući zaboravljenu povijest. Pritom poglavito impresionira i imponira odabrani, visokorafinirani stil prezentiranog, ujedno intimno/osobnog i spektakularnog. Čest postupak i komentator radnje je tehnika filma u filmu, pri čemu autor bešavno i s lakoćom integrira dokumentarne snimke u narativni niz – originalni implantati tako djeluju kao suportivi radnji – primjerice, od trenutka otkad se Il Duce odrekne sina i Ide te njezin život osame ulazi u centralni fokus, i gledatelji ga susreću samo kroz arhivske dokumente – onako kako ga i ona vidi.
Možda najdojmljivija scena ona je pobune dviju pro i antiratnih frakcija, potaknutih dokumentarnim filmskim žurnalom, postavljenih u okvir kinodvorane – ljudske figure postaju nerazaznatljive sjene naspram onima kolosalnima s velikoga platna; povišeni registri ljudskih glasova u bijesu pak praćeni glasovirskim zvucima celuloidne projekcije. Također spomenuti treba i kompletan moćan orkestralni soundtrack Carla Crivellija, kao i imena Daniele Ciprì i Marco Dentici, zaslužna za fotografiju i vizualni dizajn filma. Tako Pobijedi!, sa svim svojim kvalitetama, primarno biva intimna komorna drama, radije negoli povijesni film (iako fakti ubačenih dokumentarnih snimki pridaju autentičnosti prikaza); ujedno sjećanje kao i preispitivanje povijesnih reprezentacija, odnosno oda dosad zaboravljenoj ženi iz nesretne priče o prokletim ljubavnicima.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. veljače 2010.