Termini tmuran i komedija nikako se ne bi smjeli naći u istoj sintagmi, no kod redatelja (mlađe) srednje generacije Miroslava Momčilovića (šifra: Sedam i po) idu ruku pod ruku, kreirajući svojevrsnu oksimoroničnu tvorbu – tmurnu (romantičnu) komediju jednako oksimoronična naslova – Čekaj me, ja sigurno neću doći. Ono što redateljevu novobeogradsku (sub)urbanu kulturnu mizanscenu centralnih likova trideset i nešto godišnjaka, izdvaja iz linije romantičnih komedija rađenih po principu preklapajućih multiplih likova i interaktivnih odnosa (od Croweovih Samaca preko recentne Njemu baš i nije stalo do ultimativne ikone ansambl-komedija Zapravo ljubav), bez pravog centralnoga karaktera, jest upravo njihovo predstavljanje kao svojevrsne izgubljene generacije.
Individue koje tumaraju Momčilovićevim svijetom, naime, trpe svekolike ljubavne zavrzlame, dok im motiv smrti, neminovno poput Damoklova mača, visi nad glavama – zaljubljeno opsjednuti dokoličar i zgubidan Alek (Gordan Kičić kao svojevrsna mješavina Setha Greena i Jasona Schwartzmana); poslovno uspješna i dominantna ali emotivno neuravnotežena Teodora (izvrsna Milica Mihajlović); nasilni i manijakalno opsesivan Nemanja (Branislav Trifunović); zgodna djevojka iz susjedstva Marina (Vanja Ejdus u najnerazrađenijem i najnedorečenijem liku filma) te središte i emotivno žarište djela – Bane (Miša Samolov) – univerzalni neizraženi pojedinac, onaj Drugi o kojem nitko ne vodi računa, vječni sekundant koji kao da nema svoj život jer stalno sluša probleme važnijih, Glavnih, egocentrika; Banetov pak nikad ekspliciran edipovski kompleks pokušalo se objasniti neobičnim i nešto manje realističnim, netom otkrivenim odnosom njegove majke (Mirjana Karanović) s ljubavlju iz mladosti.
Pritom Momčilović nikako nije kralj romantične komedije Richard Curtis, ali to niti ne pokušava biti. Odlični glumci i njihova skladna suigranost glavni su plus ovog bazno filma ansambla i glumačkih kreacija, te Čekaj me, ja sigurno neću doći kroz seciranje muško-ženskih odnosa, u kojima mnogi sazrijevaju, ostavlja dojam zanimljiva i svježa redateljeva promišljanja o već toliko puta prožvakanoj nerazdvojivosti Erosa i Thanatosa. Međutim, njegovi kompleksni i živopisni likovi katkad su samo prototipovi karaktera u potrazi za srećom u Drugome i možda nije bilo najsretnije rješenje zaokružiti djelo – u posvemašnje nekonkluzivnom procesu života, isforsiranim high-concept hepiendom. Zbrkanost ljudskih emocija u ponekad neelaborirano riješenim situacijama, činjenica da su neki segmenti odnosno linije priče zanimljivije od drugih, odnosno potreba (minimalnog ali ipak) kraćenja radnje u svrhu podizanja dinamičnosti iste, samo su neke od zamjerki inače vrlo pitku, gledljivom i zabavnom filmu, koji finalno ostavlja i gorak okus u ustima.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2010.
