Jedan od filmova koji nakon prikazivanja na reviji MAXtv filmomanija neće ići u redovnu kino distribuciju u Hrvatskoj glazbena je melodrama Crazy Heart (112 min., SAD, 2009) Scotta Coopera, koja stiže s ugledom nepretencioznog filmića – snimljen je u produkciji kablovske televizije Country Music Television i namijenjen izravno za video – a koji se neočekivano našao u privilegiranom krugu ostvarenja godine, među onima koji dobivaju nominacije za najuglednije nagrade, pa čak i sama priznanja. Do sada je osvojio petnaestak nagrada, među ostalima i dva Zlatna globusa: Jeff Bridges za glavnu mušku dramsku ulogu te T-Bone Burnett i Ryan Bingham za pjesmu The Weary Kind. Bridges je proglašen i glumcem godine po mišljenju svoje strukovne Udruge američkih filmskih glumaca i vrlo je izgledno da će (baš kao i skladatelji Burnett i Bingham) biti nominiran i za Oscara.
No unatoč trenutačnoj pozornosti, dugometražni redateljski prvijenac dosad ne osobito zapaženog glumca Coopera, utemeljen na istoimenu romanu Thomasa Cobba iz 1987, djelce je beznačajnog kalibra koje neće ostaviti dubljeg traga ni u gledateljevu sjećanju, a kamoli gdje drugdje. Riječ je o pitkoj melodramici manje-više sastavljenoj od poznatih matrica, s najvažnijim odmakom u činjenici da je glavni junak nekadašnja zvijezda country glazbe. Na izmaku srednjih godina – 57 mu je – Bad Blake ne stoji dobro ni sa popularnošću, ni sa financijama, ni sa zdravljem. Razumno je mrzovoljan osamljenik, posjeduje iskustva potrebna za njegov način života, a najveći su mu poroci lančano pušenje i zavirivanje u čašicu. Na aktualnoj turneji (vrijeme radnje prije pojave mobitela ili se Blake samo ne voli njima koristiti?) po trećerazrednim koncertnim prostorima, kao što su lokalni barovi i kuglane jugozapadnih država Sjedinjenih Država, upoznat će mlađahnu novinarku Jean (Maggie Gyllenhaal) koja će mu tijekom kratke ljubavne pustolovine nerealiziranih ozbiljnih namjera pomoći da se suoči s osobnim problemima, dok će mu novi uspon u karijeri nesebično osigurati nekadašnji štićenik, aktualna zvijezda countryja Tommy Sweet, s kojim je donedavno bio u neformalnoj zavadi.
Uz Bridgesovu, Crazy Heart nudi iznimno dobre glumačke izvedbe Collina Farrella u manjoj ulozi Sweeta i uobičajeno briljantnog Roberta Duvalla (jedan od suproducenata filma) u većoj epizodi. Rese ga povremeno odlično odmjereni i ugođeni dijalozi te ponešto sadržajno pogođenih i redateljski prigodno nenametljivo izvedenih (crnohumornih) pojedinosti kao što su izlijevanje žute tekućine iz manjeg karnistera na parkiralište nakon duge vožnje automobilom ili štos sa vađenjem sunčanih naočala, Blakeova frajerskog zaštitnog znaka, iz kante za smeće u koju je upravo povratio. No, prevelik broj koraka u radnji napravljen je očevidno scenarističkom odlukom, a ne prirodnom logikom koja proizlazi iz karaktera i okolnosti. Likovi i njihovi odnosi izgrađeni su prema stereotipnim modelima – Bad Blake je, pogađate, četiri puta razveden, životom razočaran, izrauban, pomalo otresit i neobvezno samodestruktivan tvrdokuhani vuk dobra srca – koje se propustilo barem mjestimično osvijetliti na nov način ili oživiti kakvim osobitim zapažanjem. Iako je Blake navodno osmišljen kao svojevrstan spoj momaka burnih životopisa, velikana country glazbe Waylona Jenningsa, Merlea Haggarda i Krisa Kristoffersona (navodno je Cooper isprva namjeravao snimiti Haggardovu biografiju no bilo je presloženo dobiti prava na njegovu životnu priču, a Bridges sa sijedom bradom, tamnim naočalama i hrapavim mumljanjem često ostavlja dojam pljunutog Kristoffersona), film ne nudi ni neki uvjerljiv uvid u scenu niti u odsječak života (legendarnog) izvođača countryja.
Gledljiv i umjereno šarmantan, ali tanko razvučen filmić televizijskog, čak pomalo sapunastog okusa, uistinu bi se najbolje ukotvio na mjestu koje mu je i bilo namijenjeno, onome nezahtjevnog fikcijskog uresa programa Country Music Televisiona.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. siječnja 2010.
