
Zanimljivo je da su 2009. dva izrazito osebujna suvremena filmaša, tvorci samo sebi svojstvenih celuloidnih alternativnih realnosti – Spike Jonze i Wes Anderson, za nadahnuće svojim djelima posegnuli u dječju literaturu; prvi adaptira Where the Wild Things Are Mauricea Sendaka (nadajmo se da će uskoro u domaću distribuciju), drugi Fantastičnoga gospodina Lisaca Roalda Dahla, ekranizirajući ih u parcijalno (Jonze) ili pak potpuno (Anderson) lutkarsko-animacijskom stilu. Također 2009. napravljen je, uz Lisca, još jedan izvrstan, zavodljivo prekrasan animirani film u stop-motion tehnici – bartonovski mračna Coralina Henryja Selicka.
Inteligentna egzistencijalistička alegorija Roalda Dahla (Charlie i tvornica čokolade, Matilda) uz subverzivno-anarhističnu ilustrativnost Quentina Blakea koju je u film pretočio Wes Anderson, Fantastični gospodin Lisac sadrži besprijekorno odjevene jazavce i lisice u baršunastim vestama, oposume opsjednute vukovima, pse-ljubitelje borovnica – civilizirane divlje životinje (likove koji evociraju Petra Zecimira, Vjeverca Orašara, Gospođu Mišredić ili Tomicu Macana, postajući Beatrix Potter s oštricom) i jednu nemoguću pljačkašku misiju (nit radnje koja pak neminovno priziva Oceanovih 11, poglavito zbog Georgea Clooneya u glavnoj ulozi), a povrh (i zapravo u bazi) svega previruće i kompleksne supružničko-roditeljske te šire, kompeticijske, unutarobiteljske odnose.

Ekscentrični, antuntunovsko-ludoklobučarevski redateljev um stvorio je uvjerljiv, uzavrelo pjenušav svijet na razmeđi djetinjstva i odrasle dobi, čija izrazito živopisna tekstura, sofisticirano detaljna i naturalistična (čak su i snimanja glasova glumaca /mahom autorovih ikona – Owen Wilson, Bill Murray, Jason Schwartzman …/ izvođena na lokacijama, ne u studiju) preferira jesensku (smeđe-zlatno-crvenkasto-narančastu) paletu boja te produkcijski dizajner Nelson Lowry i fotografija Tristana Olivera više evociraju prvog Dahlova ilustratora iz 1970. – Donalda Chaffina. Basnolika satira čudaka Andersona tako je ujedno i njegov (po)najbolji film, možda i zbog toga što neobično-apsurdni, dopadljivo-plošan redateljev humor sa počestom tendencijom ka kapriciozno hermetičnom i disfunkcionalnom bolje funkcionira i djeluje uvjerljivije unutar animiranoga negoli igranoga filma.
Tako je smjelo i uspješno preradio Dahlovo djelo primarno dječjih idioma sa šumskim stvorovima, pikantno provokativno ga garniravši metaforičkim društvenim komentarom i stimulativnom antropološkom dinamikom propitkivanja o ljudskoj prirodi (a možda se i humano osvrnuo na nedavne strasti oko donošenja britanskog zakona o zabrani lova na lisice), pri čemu se upravo odabrana stop-motion tehnika pokazala punim pogotkom. Poput malog intimnog lutkarskog kazališta, Fantastični gospodin Lisac postaje opipljiva pozornica koja evocira nostalgiju radosti djetinjstva (baš poput Planetopijinih izdanja na rasklapanje, kao što su Vilinski dnevnik Cicely Mary Barker ili Alisa u zemlji čuda s ilustracijama Zdenka Bašića), i iako je u duši edukativan dječji film sa rafinirano impliciranim i doziranim slojem mračnog, na prvu će ga loptu zasigurno više voljeti odrasli.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 30. siječnja 2010.