Ratovi i traume

2. dani bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu (1): Gori vatra, Remake, Ljeto u zlatnoj dolini

• Među filmovima koje svakako treba istaknuti na drugim Danima bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu je gorko-slatka humorna drama Gori vatra (2003) Pjera Žalice o složenoj situaciji u Bosni i Hercegovini dvije godine nakon završetka rata. Prikazan iz gledišta malog čovjeka, Gori vatra opisuje događaje u bosanskom mjestu Tešanj na granici bosanskog i srpskog entiteta, koje bi uskoro trebao posjetiti američki predsjednik Bill Clinton. Želeći se prikazati u što boljem svjetlu, Tešanjci ukidaju kriminal, razvijaju kulturu i umjetnost i, što je najvažnije, u praksu provode suživot sa Srbima. Najveći dio promjena nabolje nije više od kozmetičkih zahvata u želji za zavaravanjem i zavođenjem moćnog potencijalnog suradnika – svijeta.
  
  Nenapadno duhovito, karikirano bez pretjerivanja i uz, za BiH kinematografiju gotovo tipičnu dozu nadrealizma, scenarist i redatelj Žalica s ironijskim odmakom, ali istodobno vrlo suosjećajno portretira sukob intimnih osjećaja stanovništva koje je proživjelo godine pakla i tragedije s onim što od njega očekuje razumna i pametna međunarodna zajednica čiji nadmeni predstavnici u najboljoj namjeri, bez imalo razumijevanja prema tradiciji sredine u kojoj su se našli, kruto provode pravila osmišljena negdje daleko u glavama moćnika. Iako se više bavi dijagnozama i postavljanjem pitanja, nego nuđenjem odgovora – donekle kompromisno s dotadašnjom filozofijom filma doima se tek završnica u kojoj se Bosanci i Srbi iskreno mire – scenaristički neobičan u spajanju pripovijedačke razgranatosti i epizodične skicoznosti, redateljski siguran, sadržajno bogat i osjećajno snažan, Gori vatra jedan je od najboljih u nas prikazanih filmova o ratu na području bivše Jugoslavije.
  
  Nešto manje nadahnuto (poslije)ratnom se situacijom bavi Remake (2003) Dine Mustafića. priča koja usporedno prikazuje zbivanja iz Drugoga svjetskog i Domovinskog rata, s ocem i sinom kao protagonistima koje je u razmaku od pedesetak godina snašla slična sudbina – oca su mučili ustaše, sina četnici. (Četiri godine kasnije, sličan će motiv razraditi Kristijan Milić u svom dugometražnom prvijencu Živi i mrtvi – s obzirom da je taj film nastao u bosanskohercegovačko-hrvatskoj koprodukciji, šteta što je ovom zgodom propuštena prilika da ta dva filma vidimo jedan do drugoga.)
  
  Mnogošto u Remakeu doima se nedorađenim i nezgrapnim, no pojedini prizori nose nezanemarivu emocionalnu snagu – prodor ratnog divljaštva u intimu obiteljskog doma, okrutna iživljavanja ljudi koji smatraju da su dobili dozvolu postati neljudi, odličan prizor u kojem glavni junak Tarik (izvrstan Ermin Bravo) pod kišom metaka umjesto u slobodu, iz jednog srpskog zarobljeništva pobjegne u drugo. Iako najimplicitnije, najviše govore sekvence u kojima Tarik, povrijeđen čovjek koji je razmjerno zdrava uma izašao iz ratnih strahota, hoda ulicama Pariza, okružen civiliziranim svijetom koji za nevolju njega i njegova naroda ne mari. Baš kao što, vjerojatno, ni on ne bi osobito mario za nevolje Afganistanaca, Čečena, Iračana i drugih.
  
  Najneuspjeliji među friškijima je nagradom FIPRESCI-ja u Sofiji nagrađeno Ljeto u zlatnoj dolini (2003) Srđana Vuletića. Neuvjerljiva drama koja nekoliko godina nakon završetka rata prati otmičarsku akciju dvojice problematičnih tinejdžera u Sarajevu čini se poprilično kalkulantskom, dok se njezinim jedinim uvjerljivim, a time dirljivim i dojmljivim dijelom doima autentična scenografija bolno razrušenog Sarajeva.
  
  © Janko Heidl, KULISA.eu, 22. studenoga 2009.
  
  
  Pročitajte ostale tekstove o 2. danima bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu:
  Sarajevske ljubavne priče
  Socrealizam i ironija
  Mi gradimo zemlju, zemlja gradi nas

Piše:

Janko
Heidl