Zanemarena filmska vrsta

Zoran Tadić, Ogledi o hrvatskom dokumentarcu, Hrvatski filmski savez; Zagreb, 2009.

• "Kamera je opasna igračka, ona sve vidi i ima dušu", kaže Zoran Tadić na početku knjige koja predstavlja neku vrstu povijesti hrvatskog dokumentarnog filma, povijesti koja je prije svega – autorovim riječima – zapostavljena i marginalizirana. Ogledi o dokumentarcima koje Tadić podastire u sedam tematskih cjelina sažeti su i pisani zanimljivim, vrlo artikuliranim esejističkim stilom, što je i njihova najveća odlika. Autorov se stav spram dokumentarizma može ukratko izreći u dvije teze: dokumentarac je najvažnija filmska vrsta, primarna u svakom smislu te riječi; ona bilježi život i piše povijest te je naposljetku, i svaki igrani film također neka varijanta dokumentarnog. Drugo, Tadić smatra da je dokumentarni film danas zanemaren kako s obzirom na trenutnu produkciju (pritom oštro razlikuje tzv. televizijske i prave filmske dokumentarce), tako i u pogledu njegove teorijske recepcije i historiografskog bavljenja.
  
  Dvjestotinjak stranica ove lako čitljive, a ipak studiozne knjige čine autorovi tekstovi pisani u proteklih trideset i pet godina, pri čemu se Tadićev stav u tom dugom vremenskom razdoblju nije mnogo promijenio. Iako ponajprije poznat i hvaljen kao redatelj dugometražnih igranih filmova, Tadić je u duši bio iskonski i iskreni dokumentarist, protivnik glumljenog dokumentarca u kojem postoji precizan scenarij i zagovaratelj teze kako je bolje da film bude "kratak i glup, nego dug i dosadan". Ukratko, protiveći se diskriminaciji dokumentarca, on vjeruje u njegovu, ako je moguće tako reći, epistemološku misiju, koja nam ne kazuje samo o njegovoj povijesnoj, odnosno pukoj etnološko-etnografskoj vrijednosti (kao što je to npr. slučaj sa starim snimkama nastalim u međuratnom periodu) nego i o bilježenju brojnih društvenih promjena. U tom smislu, tvrdi, treba biti oprezan te u toj potrazi za životom, za svjedočenjem o mnogočemu što je "delikatno, krhko i diskretno" ponajprije imati na umu ljude i njihove sudbine, a ne svjetla reflektora. Toga je Tadić itekako bio svjestan te se tog načela pridržavao u svojim sjajnim dokumentarnim ostvarenjima.
  
  Ogledi su, pojednostavljeno govoreći, nedovršena cjelina (nažalost, zbog prerane autorove smrti) s dvije okosnice – osobnim refleksijama i anegdotama sa snimanja filmova te preglednom, sustavno iznesenom povijesti domaće dokumentarne produkcije. S jedne su strane, dakle, savjeti za režiranje dokumentarnog filma, a s druge povijest dokumentarnog filma kao vrsta esejističke kompenzacije jer se Tadić, nakon što je počeo režirati igrane filmove, kao redatelj više nije vraćao dokumentarcu. Utoliko je vidljivo i autorovo prevrednovanje tog žanra – ukazivanje na zaboravljenu vrijednost Maksimilijana Paspe i Oktavijana Miletića, golemu a zanemarenu produkciju Škole narodnog zdravlja, ili pak na nepoznati opus endehaških žurnala Hrvatska u riječi i slici kao i poslijeratni opus Filmskih novosti; kao da esejima kompenzira vlastito redateljsko odustajanje od dokumentarizma.
  
  Tadićev je pristup u knjizi kronološki, on započinje ispisivati povijest nižući autore, razdoblja i škole od samih početaka pa skoro do današnjih dana, nažalost bez pravih osvrta na Babaju, Gluščevića, Martinca i mnoge druge portrete koji su ostali u skicama. Od tekstova uklopljenih u knjigu dosta je prostora posvećeno filmovima Škole narodnog zdravlja i analizi zdravstveno-promidžbenog aspekta tih filmova s natruhama igranoga koji su tek relativno nedavno dobili stručno vrednovanje u obliku Majcenove monografije. Tadića zanima činjenica da je dokumentarni film poslužio kao temelj zdravstvenog napretka u jednoj tada primitivnoj, higijenski zaostaloj i siromašnoj zemlji.
  
  U ogledima o propagandnom filmu iz vremena NDH i FNRJ također se žali na nedovoljno poznavanje te više od pola stoljeća stare građe, koja nam može mnogo reći o ondašnjem svjetonazoru i životu, odnosno o obrascima kolektivne identifikacije – autor vrlo suptilno i filmološki atraktivno naglašava lažnu narav oba žurnala jer su prikazivali zamišljenu ili utopijsku, uljepšanu stvarnost, poigravajući se s obrascima istinitosti (iz toga slijedi i glavno Tadićevo epistemološko, ali i ontološko pitanje koje se implicitno provlači kroz cijelu knjigu – treba li dokumentarac biti istinit ili autentičan?)
  
  Drugi dio knjige posvećen je portretima redatelja koji su se u cijelosti posvetili dokumentarcu (poput Sremca), ali i onih koji su, prema autorovu sudu, mnogo bolji u toj filmskoj vrsti negoli u igranom filmu. Tadić tako donosi portrete Branka Marjanovića, Milana Katića, Branka Belana, Rudolfa Sremca, Krste Papića, Kreše Golika (kojeg smatra, vjerojatno s pravom, najboljim hrvatskim dokumentaristom!) i mnogih drugih, napose slabije poznatih autora. Tadić se mnogo puta žali i na podcijenjenost kinoklupske produkcije, ispravno držeći da bi entuzijastičnom amaterskom i neprofesionalnom video i kino-stvaralaštvu trebalo posvetiti više pažnje, i da među takvim filmovima ima boljih radova negoli onih visokobudžetnih koji danas osvajaju nagrade na domaćim festivalima.
  
  Nabrajajući razvojne faze u domaćem dokumentarizmu, Tadić navodi poratnu apologetsku, poetski dokumentarac, društvenokritičku fazu (npr. Papićeve dokumentarce kao ogledni primjer psihosocijalnog profila jugoslavenskog društva s početka sedamdesetih) te intimistički dokumentarac (prvenstveno, ali ne isključivo, vezan uz eksperimentalnu i amatersku produkciju). Iako bi se ovoj podjeli moglo uputiti više zamjerki i nadopuna, ona je koherentna i funkcionira u kontekstu Tadićevih ogleda. Pitanja koja proizlaze iz brojnih tekstova i danas ostaju neodgovorena – npr. sasvim razumno a opet vrlo teško pitanje: zbog čega u hrvatskom filmu ima tako malo urbanih dokumentaraca? Ovome bi trebalo dodati i nimalo slučajnu činjenicu da su Tadićeva dokumentarna ostvarenja gotovo isključivo ruralna, dok su mu igrani filmovi izrazito urbani, štoviše, uzme li se novija povijest domaće filmografije, teško je naći redatelja uz čije bi se ime epitet urbani mogao bez razmišljanja tako lako povezati kao s Tadićevim. Ipak, s pravom se žali kako je dokumentarac danas izgubio potporu kinematografije, pa mu je ostao jedino televizijski prostor, i shodno tome, televizijska produkcija uglavnom digitalnog formata.
  
  Posljednji dio knjige posvećen je Tadićevim osobnim iskustvima sa snimanja dokumentaraca – kratko, ali duhovito sročeno poglavlje naslovljeno U prvom licu jednine – pri čemu bi se čitatelj mogao zapitati što se sve promijenilo u hrvatskoj psihosocijalnoj slici od vremena snimanja Pletenica ili Druge? Mnogo toga, ali to je već temelj za neku novu knjigu. Ukratko, Tadićevi su ogledi efektni tekstovi pisani iz pozicije upućenog filmofila i punokrvnog esejista, a ne autora koji nastupa iz tašte pozicije produktivnog i hvaljenog redatelja, stoga bi onaj tko se zanima za domaću dokumentarnu produkciju ovu knjigu svakako trebao uzeti u ruke.
  
  © Tonči Valentić, KULISA.eu, 18. studenoga 2009.

Piše:

Tonči
Valentić