Tokio! Koliko samo blještavila, svjetlucanja, pucketanja. Koliko ljudi. Sve što možete pomisliti o suvremenom svijetu oko nas – to je Tokio. Billboardi, prštanje svjetala u noći, digitalni obrazac megalopolisa za tehnologijsku epohu. Ali, srećom, autori omnibusa Tokyo! – barem dvojica od njih – usmjerili su svoju pozornost nečemu drugom. Velegradu prepunom tuge, samoće, čamotinje, svemu onome što su još prošlog stoljeća Frankfurtovci, a na tragu Marxa, nazivali alijenacijom. Otuđenost od svijeta, od ljudi, na koncu od sebe, učinila je da se ljudi u omnibusu Tokyo! pretvore u stolce, u čudovišta iz podzemlja, u hikikomorije (osebujne japanske autiste).
Tokyo! zasigurno nije remek-djelo. Nije niti posebice zadivljujuć film. Ipak, u tom se omnibusu dodiruju neke od zapretenih niti egzistencije koja sebe traži u općem kaosu civilizacije bez smisla i značenja. Metafora je to digitalnog megalopolisa, kozmopolisa, konačno Metropolisa koji je pretrpio preobražaj kakavog Fritz Lang nije mogao niti zamisliti. Metafora je to što prelazi u alegoriju postmodernog grada bez spoznajne kartografije (Jameson). Nema više trgova, parkova, spomenika – sve je digitalni simulacrum!
Autor Vječitog sjaja nepobjedivog uma (2004), Michel Gondry, složio je uvodni segment omnibusa pod naslovom Interior Design. Dvoje mladih dolaze u japansku metropolu kako bi ostvarili svoj san, ali i pronašli stan. Tema univerzalna. Obilježit će i primjerice omnibus Ključ (1965) trojice hrvatskih autora Kljakovića, Papića i Vrdoljaka! Ipak, poetika inventivnog Gondryja približit će se drukčijem umjetničkom predlošku. Pod očito pozitivnim utjecajem visprenog Charliea Kaufmanna, on će kreativni impuls razviti na tragu literature Franza Kafke. Naravno, ovaj će Kafka biti digitalitiran. No, osnovna će poruka biti ista. U vezi s ambicioznim filmašem Akirom (Ryo Kase), Hiroko (Ayiko Fujatani) će se u jednom trenutku osjetiti beskorisnom. Neće znati niti zamotati i pakirati darove. Postat će predmetom, doslovno će se pretvoriti u stolac! Kao dio namještaja naći će svoje mjesto u prostoru. Poantirajući na ovaj način svoju realiziranu metaforu, dizajna interijera, Gondry će prenijeti poruku Kafkina Preobražaja. Bez ressentimenta, osoba će se pretvoriti u predmet. Ovo će biti sretan kraj, ironijski hepiend suptilne kritike društva kroz sarkastični prikaz partyja umjetnika, o kojoj govori i Jean Baudrillard, ironizirajući samozadovoljne spektakle umjetničke zajednice. Režijski je Gondry i više nego korektno balansirao između realizma i fantastike.
Umjetnički rafiniranijeg gledatelja vjerojatno će drugi dio Sranje (Merde) iznervirati. Teško će odoljeti i da ga istim nazivom i ne procijeni! I doista, u pripovijesti o čovjeku koji izlazi iz šahta kanalizacije da bi sablažnjavao, kasnije i ubijao Japance samo će blagonakloni vidjeti ono više. Leos Carax od samih je začetaka njegovao thrash-poetiku. U tomu je od osamdesetih bio zločesti protupol tada kultnog Jean-Jacquesa Beneixa. Doslovno, bio je zla krv (Mauvais Sang, 1986). Groeskni lik iz podzemlja (tumači ga tjelesno dojmljivi Denis Lavant) otjelovljenje je noćnih mora »svijeta političke korektnosti«. U svom razarujućem putešestviju, on je inkarnacija podzemnih struja podsvjesnog. Želeći ponekad biti humorniji nego što bi trebalo, Carax gubi niti osnovne ideje. Bizarnost i grotesknost prijete prijeći granicu duhovitosti i postati banalni. No, u tome jest i bit thrash-poetike! Mogući literarni predložak autor priziva kroz lik profesora Volanda (Jean-François Balmer) koji jedini govori jezikom izopćenika iz podzemlja. Naravno, ovo će se ime referirati na Bulgakovljeva Majstora i Margaritu. Parodijski, i ne baš sasvim uspjelo, Carax dovršava pripovijest u obrascu exploiatation horor trilera.
Konačno, posljednja epizoda omnibusa nudi preokret. Iz eksplicitno thrash-poetike prelijeva se u – patetiku. Pripovijest Tokyo is Shaking govori o jednom hikikomoriju. U Japanu, naime, tako zovu ljude koji se odluče prekinuti svaki kontakt s društvom. Tako izolirani, oni se lišavaju rizika dodira i patnje. Korejski redatelj Joon-ho Bong već je stekao reputaciju intimistički promišljenim filmovima poput Domaćina (Gwoemul, 2006). Suptilno gradeći na supostavljanju praznine duše i praznine prostora, autor nam donosi već spomenuti patetični obrat. Realizirana metafora ove pripovijesti dešava se na vizualnom prikazu unutarnjeg potresa što ga izaziva buđenje osjećaja ljubavi u hikikomori-protagonistu (Yosi Yosi Arakawa). U njegov umjetno konstruiranim red, potres donosi raznosačica pizze (Yû Aoi). On je odluči pronaći, izići iz svijeta samonametnute samoće i reda no, svijet se već povukao u sebe. Fascinatni su totali kojima je redatelj ispraznio avenije i ulice Tokija! Vizualno najdojmljiviji segment dovršava ovaj neobični omnibus.
Ponavljam, Tokyo! nije vanserijsko ostvarenje. Njegovi su nedostatci u strogo redateljsko-koncepcijskoj cjelovitosti filma vidljivi. Filmski mu je habitus kaotičan i post-modernistički rascjepkan. Ipak, bizarnošću postava, pomaknutošću vizure, ali i težnjom potrage za smislom u besmislenom megalopolisu, postavio je neka pitanja od sudbonosne važnosti.
Sasvim osobno, film mi je bio zanimljiv. I više negoli dovoljno za nesvakidašnje kino-iskustvo!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 11. studenoga 2009.
