Prigušeni sjaj Austenina svijeta
Razum i osjećaji (Sense and Sensibility), red. Georgia Oakley, Velika Britanija, 2026.
-
Davne 1811. godine objavljena je prva knjiga u tri sveska tada široj javnosti slabo poznate i mlade autorice Jane Austen. Razum i osjećaji prvotno nastaju kao epistolarni prozni zapis koji je Austen originalno nazvala Elinor i Marianne, da bi ga kasnije preuredila te mu kroz narativnu strukturu stvorila konačnu verziju. Iako je slijedila onodobna književna strujanja, s vremenom se istaknula kao važna autorica koja se usprotivila marginalizaciji žena i njihovom nezahvalnom položaju u društvu. Prvotni književni kritičari u njezinom djelu vidjeli su moralne lekcije o karakteru, međutim Razum i osjećaji pripadaju popisu kompleksnih djela koji se mogu različito interpretirati; stoga nije neobično da postoje mnoge kazališne predstave, radiodrama, televizijske serije i filmske adaptacije koje su privučene ovim potentnim djelom.Radnja filma počinje u vrlo ranjivom trenutku za glavne junakinje. Sestre Dashwood i njihova majka ostaju bez glave kuće, supruga i oca. Osim intimnoga gubitka, suočene su s promjenom statusa i socijalnog položaja, jer imanje nasljeđuje njihov polubrat John, a njima je određen apsurdan financijski iznos s kojim bi trebale preživjeti. John i njegova žena Fanny ubrzo se pojavljuju na imanju. Kroz svakodnevicu izbijaju trzavice, osobito zbog neuviđavne i snobovski nastrojene Fanny. Posjet njezinog brata Edwarda Farrisa dodatno uzburkava stvari, jer postoji očigledna naklonost između Edwarda i Elinor. Zahvaljujući rođakinji gđi. Jennings koja odlučuje pomoći Dashwoodovima, napokon u Devonshiru pronalaze kućicu čije iznajmljivanje mogu financijski podnijeti. Iako su shrvane što moraju napustiti imanje, postupno se prilagođavaju životu u Devonshiru te upoznaju susjede: sir Johna Middeltona, pukovnika Brandona i okolnu prirodu. Čak se odnos između Marianne i Elinore pomalo smiri, ali jedna šetnja s Margaret i uganut gležanj donose preokret. Temperamentna Marianne susreće Johna Willoughbya i između njih se odmah uspostavlja privlačnost. Usprkos upozorenjima, Marianne prema Willougbyu nema zadrške. Obitelj se nada njihovim zarukama, ali krajem ljeta Willoughby se vraća u London. Marianne odbija govoriti o njemu i samo zapada u tugu. Naposljetku, brbljava gđa. Jennnigs odlučuje obje sestre, Marianne i Elinor odvesti u London kao svoju pratnju, ali s namjerom da im pomogne. Posjet nije završio kako su očekivali i obje sestre se nađu u neprilikama. Umjesto sretnog završetka, njihov boravak u Londonu rezultira dramama, nezgodnim razvojima situacije, poniženjem, izdajom i nikako priželjkivanim krajem. Na povratku u Devonshire, gđa Jennings odvodi sestre u posjet svojoj najmlađoj kćeri. Marianne se ozbiljno razboli i jedva se oporavi. Zatim se dogodi dvoboj, nakon kojega Marianne napokon postane jasno do koga joj treba biti stalo, te se napokon otvori prostor između nje i pukovnika Brandona. U njihovoj unajmljenoj kućici posjećuje ih Edward, te se napokon razjasni i situacija između njega i Marianne.
Georgia Oakley debitirala je filmom Blue Jean koji je osvojio mnoga priznanja, iako je prije toga snimila mnogo zapaženih kratkih filmova. Prilično se odvažila izborom adaptacije Razuma i osjećaja. Scenarij je povjerila Diani Reid, Arnaudu Potieru kinematografiju, a glazbu Rogeru Goulau. Glumačku ekipu predvodi zaista divna, tankoćutna i uvjerljiva Daisy Edgar-Jones (zapažena u sad već kultnoj seriji Normalni ljudi), neporecivo velika Fiona Shaw, iako ovdje ima sporednu ulogu, Esmé Creed-Miles, Caitriona Mary Balfe, te se svakako ističu perspektivni i talentirani Frank Dillane, Herbert Nordum i George MacKay.
Ako se ovo gleda kao zasebni film, korektno je napravljen. Uspostavljena je čak zanimljiva naturalistička estetika, prigušenijih je boja i priroda je sveprisutna, ali to ne jamči da će film biti iznad očekivanja. Film je vjeran duhu Jane Austen, ali obiluje problemima. Scenarij nije loše odrađen, te su dijalozi ponekad više nego izvrsni i zadržana je specifična vrsta prepoznatljivog humora. Međutim postoji velik problem u glumačkoj neujednačenosti, manjku nepatvorene kemije i neiskorištenosti potencijala pojedinih likova. Razum i osjećaji konstituirani su oko odnosa Elinor i Marianne, no nažalost Daisy Edgar-Jones nema dostojnu glumačku partnericu, a Georgia Oakley je premalo izvukla iz ostalih, pogotovo muških likova, te je reduciran važan lik pukovnika Brandona. Nemoguće je izbjeći komparaciju njezinog filma s prethodnom ekranizacijom Anga Leeja. Za tu verziju Razuma i osjećaja iz 1995. Emma Thompson je napravila scenarij. Pisala ga je čak četiri godine. Neću pisati o tome kako većina smatra da je to najuspješnija ekranizacija ovog djela, niti koliko je nagrada i priznanja osvojio taj film, kao i veliku ljubav publike, iako posjeduje prilično drugačiju estetiku (puno je svjetliji za početak). Ang Lee, koji uopće nije poznavao rad Jane Austen, bio je izabran među petnaest redatelja zbog prethodnog rada koji je ukazao kako može realizirati kompleksne društvene strukture i intimne obiteljske odnose. Njegova verzija nema prazan hod, ima ujednačen ritam, napetost, iz scene u scenu film eksplodira, promišljen je, a što je najbitnije, izvučen je maksimum iz glumačke ekipe u kojoj nema niti jedne slabe karike, te njihova interakcija ide u rubriku za pamćenje. Esmé Creed-Miles manjak glumačkog iskustva može biti olakotna okolnost, no kada je Kate Winslet utjelovila Marianne, i ona je bila tek na početku svoje karijere, a naprosto je bila briljantna i dostojna partnerica Emmi Thompson.
Iako se u intervjuima prije dolaska filma u distribuciju napominjalo kako su željeli snimiti zaseban film, neovisan i neopterećen o prethodniku, to je nažalost teško izvedivo u slučaju ovakvog klasika. Za razliku nedavne ekranizacije Orkanskih visova, usprkos problemima filma, Georgia Oakly nije baš toliko odlutala. Ako je moguće zanemariti besprijekorno djelo Anga Leeja, tada možemo govoriti o prosječnom filmskom ostvarenju koje tematizira zanimljive stvari. Prisutni su osebujni likovi, neprestani obrati i intrigantne teme. Nisu sve aktualne, ali posjeduju feministički glas koji može nadići stoljeća, jer ukazuje na potrebu da žena treba biti financijski neovisna, a na njezinu sreću i realizaciju ne bi trebao utjecati toliki niz opresivnih čimbenika koji su prisutni kod dominirajućih patrijarhalnih sredina. Iako su dva različita temperamenta, Elinor i Marianne su zapravo mnogo sličnije nego što se to na prvi pogled čini, a ljepota njihovoga sestrinskog odnosa očituje se u tome što će kroz brojne trzavice jedna drugoj omogućiti podršku i unutarnji rast. Marianne će pomoći Elinor da bolje uviđa svoje emocije, a Elinor Marianne da postane razboritija. Zbog njihovog različitog temperamenta, put do njihova razumijevanja je prilično trnovit. Ključna je riječ njihova sestrinska ljubav. Likovi u Razumu i osjećajima povlače pitanje važnosti moralnog integriteta, ali istovremeno ukazuju kako ništa nije crno-bijelo te da ne treba osuđivati, ali ni brzati sa zaključcima.
Emma Thompson je u svom scenariju mnogo britkije i beskompromisno provlačila temu društvene nejednakosti, nemogućnosti žene da zaradi za svoj život, ondašnju kontrolu muškaraca nad ženama, za razliku od Diane Reid koja je bila prilično taktična, blaga i na neki način politički korektna. Dramaturški ritam ovog filma nije ujednačen, rasplet se odvija prebrzo, a svršetak je toliko prenagao, da se ni ne okreneš i odjednom je odjavna špica na platnu i trebaš ustati i izaći iz kinodvorane. Za ovu vrstu filmova važna je scenografija, kostimografija i s te strane izostaju primjedbe.
Ako netko želi pogledati romantičnu dramu i opustiti se, tada može biti zadovoljan i siguran kako će se dobro provesti između uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi, suprotnosti karaktera i potrage za ravnotežom između razuma i osjećaja. Samo, postavlja se pitanje u tom slučaju koliko takav površan pristup afirmira njegov originalan književni predložak i nije li neozbiljno na taj način pristupati bilo kakvoj ekranizaciji. Razum i osjećaji su djelo koje skida romantičarsku i idealiziranu iluziju oko ljubavi, braka i međuljudskih odnosa, te pruža realističnu kritiku društva. U svijetu Jane Austen vladaju stroga društvena pravila, a ljubav se više čini iznimkom nego pravilom, pogotovo zato što ljubav rijetko slijedi pravila i razum. Intrigantno je kako se može činiti da smo nadišli pitanja koje Austen problematizira, iako su žene u ravnopravnijoj i mnogo boljoj poziciji nego davne 1811. godine, ali zbog kulturoloških uvjetovanosti i političkih režima nekih zemalja, previše toga nije riješeno, a ponekad se događaju apsurdne stvari i u neposrednoj blizini.
Nisam sigurna kako završiti ovaj osvrt. Nedvojbeno pohvalom fantastične Daisy Edgar-Jones, bez koje bi cijela ova ekranizacija bila ispodprosječna. Koliko god su ekranizacije pozitivna stvar za pojedino umjetničko djelo, ne mogu ignorirati niti pitanje kada bi trebalo usporiti s ekranizacijom nekog autora (neću reći prestati), ali svakako ne pretjerivati, jer Razum i osjećaji se nisu prestali prikazivati u kinima, a na Netflix već stiže nova verzija Ponosa i predrasuda u obliku serije. Postoje brojni autori u književnosti koje bi trebalo ekranizirati, a to se ne događa. S druge strane, neki se ne puštaju na miru, iako su na velikom platnu dobili više nego zadovoljavajuće ekranizacije. Također, iako nema pravila i talent može iznenaditi, neki redatelji dok ne steknu malo više iskustva možda se ne bi trebali upuštati u toliko osjetljive projekte.
© Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 5. studenoga 2026.
