Strah, kaos i granice spektakla
Dobrodošli u Hope (Hope), red. Hong-jin Na, Južna Koreja, 2026.
-
Postoje redatelji koji gledatelja osvajaju razrađenim zapletima, drugi se oslanjaju na vizualnu raskoš, dok treći svoju snagu pronalaze u sposobnosti da običnu situaciju pretvore u iskustvo gotovo nepodnošljive nelagode. Južnokorejski redatelj Hong-jin Na svakako pripada ovoj posljednjoj skupini. Međunarodno priznanje stekao je debitantskim dugometražnim filmom, napetim trilerom Tragač (2008.), nastavio ga učvršćivati kriminalističkim akcijskim trilerom Žuto more (2010.) dok je status jednog od najzanimljivijih autora suvremenoga žanrovskog filma potvrdio atmosferičnim hororom The Wailing (2016.). Cannes je pratio njegov razvoj od samih početaka pa je tako Tragača uvrstio u posebnu programsku sekciju ponoćnih projekcija izvan konkurencije, Žuto more u program Un Certain Regard, a The Wailing izvan konkurencije. Njegovo najnovije i dugoiščekivano ostvarenje Dobrodošli u Hope prvi je iz bogata mu opusa koji je uvršten u glavno natjecanje, točnije za prestižnu Zlatnu palmu. U sva tri ranija filma svakodnevica je postupno postajala prostor prijetnje, a sukobi koji su se isprva činili razmjerno jednostavnima prerastali su u katastrofe čije razmjere su likovi teško mogli razumjeti, a kamoli ih kontrolirati.
Nakon desetogodišnje stanke u režiranju dugometražnih igranih filmova, Hong-jin Na vraća se projektom koji produkcijskim opsegom i međunarodnom glumačkom postavom nadmašuje sve što je dotad napravio. S procijenjenim produkcijskim budžetom od oko 70 milijardi vona, Dobrodošli u Hope svrstava se među najskuplje južnokorejske filmove. Riječ je o ambicioznom pokušaju da vlastiti redateljski rukopis proširi na znatno veće platno, ali i o filmu koji pokazuje da produkcijska raskoš sama po sebi ne jamči jednaku razinu pripovjedne kontrole.
Radnja nas vodi u osamdesete godine prošlog stoljeća, u izolirano lučko mjesto nedaleko od demilitarizirane zone između dviju Koreja. Nakon niza neobjašnjivih događaja i brutalnih stradavanja, stanovnici pokušavaju otkriti što ih je snašlo. Policija traži odgovore, mještani nastoje zaštititi sebe i svoje obitelji, a svaki novi trag samo produbljuje neizvjesnost. Hong-jin Na ne žuri s objašnjenjima, i umjesto da odmah pokaže izvor opasnosti, dugo nam nudi tek njezine posljedice kroz razrušene objekte, mrtva tijela, tragove nasilja i lica ljudi koji ne znaju što ih čeka iza sljedećeg ugla. Gledatelj se tako nalazi u sličnoj poziciji kao i likovi, prisiljen zaključivati na temelju nepotpunih informacija i stalno preispitivati ono što je dotad smatrao pouzdanim.
Upravo je prva polovica filma njegovo najveće postignuće. Dobrodošli u Hope tada djeluje kao iznimno učinkovita kombinacija adrenalina, napetosti i nelagode. Redatelj vješto koristi ono što ostaje izvan kadra, a zvuk često najavljuje prijetnju prije nego što je likovi uopće naslute. Umjesto da gledatelja neprestano zasipa objašnjenjima, film ga pušta da sam povezuje detalje i pokušava predvidjeti što bi se moglo dogoditi. No svaki put kada se učini da je moguće naslutiti smjer radnje, pojavljuje se nova okolnost koja iznova narušava osjećaj sigurnosti. Takav pristup osobito je učinkovit zato što prijetnja nije samo pitanje fizičkog preživljavanja. Nitko ne zna s čime se suočava, koja pravila vrijede ni koliko je uopće moguće vjerovati vlastitim procjenama.
Fotografija Kyung-pyo Honga pritom ne služi tek stvaranju dojmljivih prizora. Šuma, planinski obronci, uske ceste i napušteni objekti postaju mjesta u kojima se likovi ne mogu osjećati zaštićeno. Čak ni otvoren prostor ne pruža olakšanje jer prijetnja može doći iz bilo kojeg smjera. Veličina krajolika ne znači slobodu nego izloženost, dok ljudi djeluju sitno i ranjivo, a prostori kroz koje se kreću kao da skrivaju više nego što otkrivaju. Kamera pritom ne mora uvijek pokazati ono čega se likovi boje. Dovoljno je da se zadrži na praznom prolazu, tamnom otvoru ili ulazu u zgradu u koju nitko ne želi prvi zakoračiti. Napetost nastaje u raskoraku između onoga što pojedini prizor otkriva i onoga što bi se još moglo nalaziti izvan njega.
Posebno su učinkoviti krupni kadrovi glumaca koji u panici bježe ulicama ili oprezno proviruju u devastirane prostorije. Njihovi pogledi i sitne geste govore više od dijaloga – zastajanje pred ulazom, napetost lica, nesigurno odmjeravanje prostora i trzaji pri svakom zvuku. Glumci ne moraju izgovoriti da se boje; vidi se kako pokušavaju procijeniti opasnost koju ne mogu razumjeti. Pogled koji se zadržava na nečemu izvan kadra često je snažniji od samog prikaza prijetnje jer gledatelj mora zamisliti ono što lik vidi ili tek naslućuje. Takvih trenutaka ima na desetke, a njihova uvjerljivost proizlazi iz toga što ne djeluju kao izdvojene glumačke demonstracije, nego kao reakcije ljudi koji više ne znaju gdje su sigurni. U tim naizgled nevažnim reakcijama film pokazuje koliko dobro razumije strah prije nego što ga zamijeni otvorenim nasiljem.
Hwang Jung-min uvjerljivo igra policijskog načelnika koji nastoji zadržati autoritet i onda kada mu okolnosti izmiču kontroli. Iza njegova zapovjednog tona i naglih reakcija otkriva se čovjek koji ne zna što učiniti, ali si ne može dopustiti da to pokaže. Njegova nesigurnost ne proizlazi samo iz neobične prijetnje nego i iz odgovornosti prema ljudima koji od njega očekuju rješenje. In-sung Zo donosi drukčiju energiju, obilježenu impulzivnošću i fizičkom odlučnošću, dok Ho-yeon Jung u liku Sung-ae spaja ranjivost s instinktom za preživljavanje. Njihove izvedbe posebno dolaze do izražaja u prizorima u kojima je govor gotovo suvišan. Strah, iscrpljenost i nesigurnost prenose se držanjem tijela i pogledima, pa katastrofa dobiva ljudsko lice. Likovi ne reagiraju uvijek herojskim odlučivanjem. Oni ponekad zastanu, oklijevaju ili djeluju kao da uopće ne znaju kako nastaviti. Upravo takve reakcije čine ih uvjerljivijima od tipičnih akcijskih junaka koji i u najgorim okolnostima djeluju potpuno sabrano.
Posebnu znatiželju izaziva i angažman Michaela Fassbendera i Alicije Vikander, jednog od najpoznatijih glumačkih parova današnjice, čije su uloge obavijene gotovo neobičnom dozom tajnovitosti. Njihova pojava u filmu istodobno iznenađuje i otvara pitanje koliko je Hong-jin Naovih planova za taj svijet ostalo izvan onoga što nam je odlučio pokazati. Uloge su im dovoljno neobične da se nameće pomisao kako njihov angažman nije zamišljen samo za potrebe ove priče, nego i kao uvod u nešto što bi tek trebalo dobiti puni smisao. Hoće li se njihovi likovi u mogućem nastavku pokazati važnijima, zasad možemo samo nagađati.
Jednako je važan i način na koji film prikazuje mjesto koje se postupno raspada. Oštećene ceste, razrušene zgrade i predmeti razbacani po ulicama nisu samo kulisa za akciju. Razaranje znači i nestajanje svakodnevice dok se poznato naselje pretvara u mjesto kroz koje se više ne može prolaziti bez straha. Često je dovoljno vidjeti poznati prostor nakon nasilja, promijenjen do te mjere da ga stanovnici više ne mogu doživjeti kao svoj dom. Takvi detalji daju razaranju težinu i sprječavaju da se ono svede na puku demonstraciju produkcijskih mogućnosti.
Zvuk, efekti i montaža najbolje funkcioniraju kada ne skreću pozornost na vlastitu raskoš, nego nas uvlače u prizore kao da se sve događa neposredno pred nama. Zvuk posebno dobro održava osjećaj prijetnje: ne služi samo kao pratnja akciji nego i kao sredstvo kojim se prostor čini nesigurnim. Ono što se ne vidi može biti jednako uznemirujuće kao ono što se pojavljuje pred kamerom, a tišina ponekad stvara više napetosti od naglog udara ili glasnoga zvučnog efekta. U prvoj polovici filma ti su elementi uglavnom dobro odmjereni. Ne natječu se međusobno za pozornost, nego rade u službi prizora i osjećaja koji bi trebao izazvati.
Hong-jin Na pritom ne štedi na nasilju. Ozljede, stradavanja i prizori uništenja eksplicitni su i fizički neugodni, a crni humor često izbija upravo ondje gdje bi se očekivala samo strava. Smijeh proizlazi iz apsurdnosti ljudskog ponašanja u okolnostima koje nadilaze svaku kontrolu. Ljudi nastavljaju biti tašti, nesposobni ili smiješno samouvjereni čak i kad se svijet oko njih raspada. Taj humor nije uvijek ugodan, ali u početku dobro pristaje filmu koji ne pokušava katastrofu prikazati kao uredno organiziranu borbu dobra i zla. Ljudske mane, slabosti i smiješne reakcije ne nestaju pred prijetnjom, nego ponekad postaju još očitije. Spoj brutalnosti i komike zato uglavnom funkcionira jer ne poništava opasnost, nego dodatno naglašava nepredvidivost ljudskog ponašanja.
Ispod površine priče o izvanzemaljskoj prijetnji nazire se i društveno-politički sloj. Mjesto radnje već je obilježeno strahom od špijunaže i sumnjom prema svemu što dolazi izvana. Upozorenja na moguće neprijatelje i pozivi na prijavljivanje sumnjivih aktivnosti stvaraju sliku zajednice naviknute na nadzor, u kojoj se nepovjerenje gotovo podrazumijeva. Kad se pojavi opasnost koju nitko ne može objasniti, stanovnici već imaju spreman obrazac ponašanja – nepoznato treba proglasiti neprijateljskim i ukloniti ga. Ni lokalna policija nije izuzeta od kritike. Njezina nesposobnost, nepotizam i autoritet koji više počiva na položaju nego na znanju pokazuju da zajednicu ne ugrožava samo ono što dolazi izvana. Izvanzemaljci se tako mogu čitati kao krajnji oblik Drugoga, bića na koja ljudi projiciraju strahove i predrasude prije nego što uopće razumiju s kim imaju posla. Film otvara prostor za takvo čitanje, ali ne inzistira na njemu toliko da bi potpuno potisnuo žanrovsku priču.
Problemi postaju očitiji kada film počne otkrivati prirodu prijetnje. Ono što je u početku bilo nepoznato i zato zastrašujuće pretvara se u izravniji sukob, no dodatne informacije ne donose nužno i veću jasnoću. Motivacije izvanzemaljaca i granice njihovih sposobnosti ostaju nedovoljno objašnjene. Pojedini postupci upućuju na drukčiji sustav vrijednosti i mogućnost da protivnici nisu jednostavno utjelovljenje zla, ali scenarij tu ideju ne razvija dovoljno dosljedno. Njihova moć u nekim trenucima djeluje gotovo neograničeno, dok je u drugima ograničena okolnostima koje film nije uvjerljivo postavio. Taj nedostatak ne bi nužno bio problem kada bi nejasnoća služila stvaranju dodatne nelagode. Kako radnja odmiče, međutim, sve je teže razlučiti što je namjerna tajanstvenost, a što nedovoljno razrađeno pravilo svijeta koji je film izgradio.
Sličan problem prati i ljudske likove. Preživljavanje udaraca, padova i ozljeda koje bi morale ostaviti ozbiljne posljedice postupno slabi uvjerljivost nasilja. Od znanstvenofantastičnog horora ne treba očekivati strogi realizam, a pretjerivanje samo po sebi nije mana žanrovskog filma. Ipak, gledatelj mora osjetiti da unutar svijeta filma postoje barem neka pravila. Kada se ona mijenjaju ovisno o potrebama sljedeće akcijske scene, posljedice sukoba postaju manje važne, a time slabi i osjećaj opasnosti. Likovi mogu biti izloženi nezamislivim okolnostima, ali ako svaki put iz njih izlaze gotovo neokrznuti, film postupno troši vlastitu vjerodostojnost.
U drugoj polovici u cjelini ipak predugačkog trajanja (147 min.), Dobrodošli u Hope okreće se dugim nizovima jurnjava, sukoba i novih eskalacija nasilja. Akcija povremeno doseže razinu gotovo crtanofilmskog apsurda, ali njezina pretjeranost ne donosi uvijek i novi učinak. Prizori se nižu, intenzitet ostaje visok, no sve je teže osjetiti da se situacija doista mijenja. Umjesto da se prijetnja produbljuje ili da novi sukobi mijenjaju naše razumijevanje likova, film se prečesto oslanja na ponavljanje već uspostavljenog obrasca. Pojedine sekvence pritom imaju energiju i inventivnost kakvu ne bismo očekivali od konvencionalnoga holivudskog spektakla, ali njihov zbroj nije nužno jednak dojmu cjeline. Film može biti nepredvidiv na razini pojedinačnog prizora, a ipak postati predvidljiv u načinu na koji iz prizora u prizor pojačava intenzitet.
Problem nije u tome što Hong-jin Na napušta realizam. Njegovi raniji filmovi također su znali otići u krajnosti, a crni humor i pretjerivanje dio su njegova autorskog rukopisa. Ovdje, međutim, spektakl postupno potiskuje ono što je početak činilo djelotvornimm – strah koji nastaje iz očekivanja, neizvjesnosti i prostora ostavljenoga gledateljevoj mašti. Kada svaki novi prizor mora biti glasniji, brutalniji ili luđi od prethodnoga, učinak se s vremenom istroši, a nelagodu sve češće zamjenjuje iščekivanje sljedećeg obračuna. Time se mijenja i odnos prema likovima. U početku su njihovi pogledi, strah i nesigurnost srce filma jer kroz njih osjećamo koliko malo znaju i koliko su izloženi opasnosti. Kasnije ih sve češće gledamo kao sudionike akcijske koreografije, a njihove reakcije postaju dio neprekidnog ritma sukoba. Time se gubi nešto od one ljudske ranjivosti koja je prizorima davala težinu. Nije da likovi prestaju biti važni, nego ih akcija sve češće koristi kao sredstva za održavanje tempa. U filmu koji je toliko dobro započeo upravo kroz njihove reakcije, to je posebno osjetan gubitak.
Zbog toga Dobrodošli u Hope nije promašaj, ali također i ne uspijeva u potpunosti uskladiti vlastite ambicije. Njegova prva polovica pokazuje koliko Hong-jin Na može biti vješt kada gledatelju uskraćuje odgovore i gradi strah iz onoga što likovi vide, čuju ili tek naslućuju. Fotografija, scenografija, zvuk i gluma tada djeluju zajedno, bez potrebe da se svaki trenutak pretvori u spektakl. U nastavku redatelj sve češće poseže za većim i luđim akcijskim prizorima, kao da se boji da ono što je dotad izgradio neće biti dovoljno. Nije problem u manjku ideja ili produkcijske vještine, nego u tome što film ne pronalazi uvijek mjeru koja bi svim tim elementima omogućila da djeluju u korist iste priče.
Potencijalni nastavak mogao bi pružiti priliku za razradu mitologije i ideja koje ovdje ostaju nedovršene, a možda i dati veći značaj likovima koje tumače Fassbender i Vikander. Hoće li do njega doći, ovisit će dakako i o komercijalnom uspjehu filma. U svakom slučaju, nastavak sam po sebi ne bi riješio temeljni problem ako se ne pronađe bolja ravnoteža između akcije, priče i ljudskih reakcija. Velik budžet omogućuje razmjere koje je teško postići u manjim produkcijama, ali ne može zamijeniti scenarističku jasnoću ni osjećaj za ritam. Najzanimljivije pitanje zato nije koliko još veće prizore Hong-jin Na može ponuditi, nego može li se vratiti neizvjesnosti i osjećaju ranjivosti koji su njegovu početku dali snagu.
Unatoč tome, Dobrodošli u Hope vrijedi pogledati na velikom platnu. Takve produkcijski ambiciozne, autorski neukrotive žanrovske filmove rijetko imamo priliku gledati u domaćim kinima, a Hong-jin Na i u slabijim trenucima pokazuje više smjelosti nego mnogi holivudski spektakli koji raspolažu znatno većim sredstvima. Njegov film nije ujednačen, a scenarističke pukotine teško je zanemariti, no prva polovica ostaje impresivan primjer stvaranja napetosti, dok pojedine akcijske sekvence potvrđuju redateljev osjećaj za prizor koji se urezuje u pamćenje. Dobrodošli u Hope možda ne uspijeva obuzdati vlastiti spektakl, ali dovoljno je ambiciozan i neobičan da ga se isplati doživjeti u kinu — pa i onda kada nakon završetka ostane osjećaj da je mogao biti mnogo bolji film.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 23. listopada 2026.
