Sanjaju li biljke i životinje apokalipsu?

22. međunarodni festival eksperimentalnog filma i videa – 25 FPS, 22. – 26. rujna 2026.

• 

  Ako bi se sažela tematska ili eventualno aktivistička strana novog izdanja 25 FPS-a – festivala eksperimentalnog filma u Kinoteci i riječkom Art-kinu, sve se čini kako su teme ekologije i posljedice europske kolonijalne agresije u prethodnom stoljeću obilježili manifestaciju: počevši od permutacija cvjetnih aranžmana u filmu Amerikanke Jodie Mack Ljubavnik, ljubavnici, Ljubavno, Ljubav (Lover, Lovers, Loving, Love) ili sjećanja na devastirana polja cvijeća u Libanonu u glavno-nagrađenom eksperimentu Roberta Minassiana (Kad cvijeće sanja o nama) do izviđanja planine Elgon u Ugandi na koju je po britanskom planu s početka 20. stoljeća trebalo smjestiti židovsku državu u filmu Daniela Manna Izviđanje (The Recce ). Njegov londonski metar rezultat je pripreme za film, tek testno snimanje terena na osnovu čega je redatelj bez portfelja, na daljinu nastojao pribaviti sredstva za kompleksniji dokumentarac. Kadrove su snimili Uganda Fixers, a kako britanski pisac nije dobio financijsku potporu za provokativan projekt, preobrazio ga je u eksperiment sastavljen od razmjene mailova s afričkim posrednikom (Kamau) i švenkova po divljoj panorami. Teško je pritom govoriti o presudnom filmskom eksperimentu. Prije će biti riječ o dovitljivosti autora ne bi li izviđački status materijala podigao na sljedeću razinu – prema filmu namjere, kojega je veliki žiri zagrebačkog festivala (Alia Syed, Gloria Vilches, Federico Windhausen) također nagradio, unatoč njegove dopisne mjere. Tijekom razmjene poruka između Londona i Ugande Mann navodi dubioznu anegdotu o tome kako je Nachum Wilbush u panici ustrijelio ugandskog vodiča i tajno ga pokopao zbog čega je, između ostaloga, odbio britansku ideju za smještanje buduće židovske države na istočno-afrički plato. Cionistički inženjer Wilbush bio je izviđač koji je početkom prethodnoga stoljeća odustao od „ugandske sheme“, kao što je britanski redatelj i pisac odustao od složenijeg doks-istraživanja.

  

  Publika u zagrebačkoj kinodvorani bila je u prigodi vidjeti i rijetke snimke tasmanijskog tigra u austrijskom naslovu Thyla biologa i glazbenika Stefana Németha. Eksperiment je tročlane strukture – crno-bijelih snimaka devastirane prirode (ili tek zapuštene?), kodnih oznaka za boje obojenih polja koja su montirana između spomenutih snimaka te kadrova izumrle životinje s prugama tigra na stražnjem dijelu tijela. Izlišno je postavljati suvislu dijagnozu za film tako raznorodnog metra. Osim što je fokusiran na devastaciju biljnih organizama i predatora s južne hemisfere, sve ostalo bi bilo puko nagađanje ili nategnuta interpretacija. Možda je uputnije navesti igrani film Daniela Nettheima u kojem William Dafoe igra lovca na izumrlu tasmanijsku vrstu. U trileru The Hunter (2011.) o marifetlucima biotehnološke korporacije također se pojavljuju snimke tasmanijske zvijeri, dakako u doks-mjeri. U njemu Lucy (igra je Frances O'Connor) kaže kako je istrijebljena jedinka simbolično snažnija otkako je više nema. Snažnija je u kontekstu čovjekova svakim danom sve pogubnijega geografskog nemara.

  

  Na bliskom je terenu i Šumski čovjek (A Person of the Forest) Mirande Pennell, autorice koja pretražuje britanske kolonijalne arhive. U recentnom slučaju, prije dokumentarnom negoli eksperimentalnom, fokusirala se na amsterdamski Kolonijalni institut koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća zlorabio domorodačku populaciju na otoku Sumatri i njegovu faunu, pogotovo „šumskog čovjeka“ – kako u prijevodu glasi sintagma „orang hutan“ na jezicima  jugoistočne Azije. Vjerojatno je ženski glas u podlozi dokumentarnih snimaka faktor za djelomično eksperimentalni smjer filma. Eksperimentalni jer je redateljica posudila glas sumatranskom majmunu koji će se očešati na muzejsku politiku nizozemskih nadzornika – na strategiju prepariranja tisuća jedinki majmuna za potrebe europskog prirodoslovlja. Ono je (prirodoslovlje) stoljeće poslije potisnuto u sjenu na police na kojima čame preparirane jedinke koje uglavnom više nisu u funkciji, zaboravljene u skladištima, daleko od zanimanja digitalne ere. Žena-orangutan tuži se kako su ona i druge jedinke njezine vrste distribuirani po zoološkim vrtovima diljem Europe, a njihove muke na prekooceanskim putovanjima komparira s brutalnošću „nadzornika u bijelim odjelima“ na indonezijskim plantažama duhana, kaučuka i naftnim poljima. Filmska poruka iz Londona na tragu je sve glasnijih upozorenja o tome kako je povijesna bahatost Europljana u obrnutoj, drugoj fazi fraze „sve se vraća, sve se plaća“. Na engleskom jeziku ona je plastičnija: „what goes around, comes around“.

  

  Gotovo svi sudionici zagrebačkog žiriranja, po navici, nagrađuju filmove s ugroženih geografskih područja, pa je tako i libanonski o „cvjetnim snovima“ preferiran pred znatno promišljenijim eksperimentima. Promišljenijim ne samo zato jer su širili zonu filmske matematike nego su se dotakli temelja kozmičkog poretka. Bez sličnih mjera (kozmičkih) patetično je i ofucano igrati na kartu pseudo-empatije koja se u posljednje vrijeme uvriježila na zagrebačkim festivalima doksa, igranog filma ili kratkih neprofitabilnih naslova. Prije osvrta na dva nezaobilazna naslova u tom kontekstu nije suvišno upozoriti na dimenziju apsurda koja se potkrala u nekoliko filmova prikazanih u međunarodnoj konkurenciji, počevši od ranije spomenute Némethove Thyle do francuskog Nestajanja plave (Extinction des Bleus) redatelja Basilea Trouilleta ili Lokalne senzacije tajlandskog redatelja Tulapopa Saenjaroena.

  

  Trećespomenuti naslov bavi se idejom spomenika, premda u njegovu crno-bijelom metru nema spomeničke plastike. U njemu studenti arhitekture rišu geometrijske oblike, neke druge studentice zagrijavaju i pušu u staklo, jedan mladić konstruira začudna glazbala kakva su se mogla vidjeti u ranim fazama Muzičkog bijenala u Zagrebu, skupina ljubitelja biljaka obilazi oko vjerojatno stoljetnog stabla sudeći po složenoj građi njegova debla, posjetitelji tematskog parka dive se umjetnim pahuljama snijega, a sve nabrojeno prožeto je kadrovima ptica, živim ili nepokretnim na ilustracijama šireg dijapazona. Nije to jedina životinjska vrsta koja je uključena u nesmisleni sklop. U stoljetnom se deblu krije vjeverica, u jednom se trenutku pokraj stabla, a nešto kasnije ispred zidne ilustracije s pticama vide skulpture simpatičnih glodavaca itd. Možda je nesmislenost mjera monumentalnosti u svakom trenutku čovjekove realnosti. Čini se kako je ljudska vrsta jedina koja vjeruje u smislenost svijeta i brani se na taj način od pogubnije strane iste realnosti – nesmislene po defaultu. Kakogod bilo, film je poruka u prilog nonsensa, prema tezi o tome kako ljudska svijest nije moćnija od svijesti ptica, vjeverica, stoljetnog stabla, instrumenata koji proizvode buku ili umjetnih pahulja snijega.

  

  Bivši pomoćnik Alaina Resnaisa, kako stoji u biografiji Trouilleta, posvetio se istraživanju plave boje. U vizualnom smislu ne pretjerano dojmljiv eksperiment provocira percepciju gledatelja, navodeći u jednom trenutku kako je plava zaželjela biti žutom ili crvenom. Redateljev se nonsens razvija u krajnje slobodnom pomicanju fokusa, od teksta Williama Burroughsa, globalno poznatog majstora apsurdnih postupaka, pa sve do filmskih gegova Maxa Sennetta, koje bi malotko povezao s bojom koju su stari Grci percipirali znatno šire, prema sivoj i zelenoj. Znatno šire nego što je danas uobičajeno. Pored toga što je Sennettovim prizorima s policajcima pojačao plavu bazu, Trouillet je ispričao anegdotu o divljaku kojega je američki kralj komedije doveo na set. Ona (anegdota) kaže kako je tvrdoglavo šutljivi naturščik među brbljivom ekipom na setu u jednom trenutku prekinuo šutnju te se kratkom izjavom osvrnuo na oblak na nebu, što je bio okidač za francuskog redatelja ne bi li personaliziranu priču o boji nastavio u nepredvidljivom smjeru. Zaključno, prema jedinoj formi na beskonačno plavom nebu.

  

  Nebo je na izravan ili neizravan način referentno za dva naslova: Forever… Forever Johanna Lurfa u međunarodnoj konkurenciji te u Operi Igora Zelića, uvrštenoj među eksperimente u konkurenciji domaćih autora. Prvi je stari znanac zagrebačkog festivala i njegov postupak nije izazvao zanimanje žirija, dočim je Zelićev nagrađen za naoko banalnu priču o svjetlosti kao vrsnom scenskom alatu. Oba su filma fiksiranog objektiva. Lurfov sustavno ubrzava protok dnevne i noćne svjetlosti nad tipično alpskim pejzažom s jezerom u širokom planu. Hrvatski je fokusiran na zapušteni seoski ambijent usred noći u kojem se konstantno mijenja svjetlosni metar pa publika u kinodvorani svjedoči  dinamičnom noćnom životu tajanstvenih žitelja. Gašenjem scenske rekvizite – umjetnog izvora svjetlosti, i dolaskom zore iluzija o potentnoj zajednici postupno se rasplinjuje u razrušene, vjerojatno napuštene kuće okružene nekultiviranim raslinjem. Lurf je razmjenu dana i noći posvetio svom ocu i djetetu, naslovom je naglasio kozmičku mjeru čovjekova vremena koje rapidno ubrzava. Tehnički briljantno izveden eksperiment priča je o žestokom potencijalu svjetlosti, primarnoj mjeri svemira koju je nemoguće krotiti čovjekovim alatima.

  

  Malo je kreativaca koji su je inteligentno koristili u svom radu. Željko Jerman nije bio autor od filmskog eksperimenta ali je svima dostupan kozmički alat – svjetlost, iskoristio za potkopavanje fotografskog zanata. Nizozemka Germaine Kruip služila se istim alatom za inventivnu scensko-muzičku predstavu bez protagonista na festivalu u Manchesteru u ljeto 2025. (MIF). Dva spomenuta 25 FPS-ovca zaslužuju pozornost jer su također na inventivan način koristili materiju koja je znatno više od puke materije. Ona je neutralna i nezainteresirana, ali je potentne vibracije u rukama rijetkih kreativaca. Lurf je krenuo od posvete obitelji kako bi sažimanje svjetlosti u austrijskom pejzažu matematički (algoritmom?) preveo u flickering (trepćući) sindrom karakterističan za rane eksperimente na celuloidnoj vrpci. Zelić je kazališnom rekvizitom poticao noćna kretanja u zapuštenom selu, čime je otključao izazovno medijsko područje – između kazališta i filmskih eksperimenata. Nizozemka Kruip predstavu u Manchesteru temeljila je na sličnom izazovu. Navedeni autori svojim postupcima afirmiraju tezu o tome kako je vibrantni režim svjetlosti oblik kozmičke svijesti.

  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 17. listopada 2026.

Piše:

Željko
Kipke