O majčinstvu, komunikaciji i svijetu koji nije prilagođen svima

20. Festival tolerancije, 8. – 10. listopada 2026.: Gluha (Sorda), red. Eva Libertad, Španjolska, 2025.

• 

  Postoji dosta filmova koji se na različite načine bave gluhim osobama, gluhoćom, znakovnim jezikom i odnosom gluhih i čujućih ljudi. Neki su drame, neki dokumentarci, a neki koriste gluhoću kao važan dio priče. Film o gluhoj osobi lako može postati film o „problemima gluhih”, a time i nesvjesno potvrditi upravo onu perspektivu koju bi trebao propitivati. Kada većinskoj publici objašnjava tuđe iskustvo, manjinski lik često prestaje biti osoba i postaje primjer, sredstvo pomoću kojega će gledatelj naučiti nešto o drugačijem životu. Gluha redateljice Eve Libertad srećom je zanimljivija od toga. Iako joj je u središtu gluha žena koja se suočava s trudnoćom, majčinstvom i životom u svijetu prilagođenom čujućima, film nije zainteresiran za to da lik Ángele pretvori u simbol. Njegova se drama rađa iz mnogo intimnijeg problema. Što se događa s odnosom dvoje ljudi koji se vole kada okolnosti više ne dopuštaju da razlike među njima ostanu privatna stvar?

  Ángela (Miriam Garlo) je gluha žena koja živi s čujućim partnerom Héctorom (Álvaro Cervantes) i očekuje njihovo prvo dijete. Njihov je odnos prije trudnoće pronašao vlastitu ravnotežu. Naučili su kako razgovarati, kako rješavati nesporazume i kako razliku između svojih iskustava učiniti dijelom zajedničkog života. Dolaskom djeteta ta se ravnoteža počinje raspadati. Mogućnost da će dijete biti čujuće u Ángeli ne budi samo praktična pitanja nego i mnogo dublji strah: kako biti majka djetetu čiji će odnos prema svijetu možda biti bitno drukčiji od njezina? Nakon rođenja djeteta ono što je dotad pripadalo njihovoj privatnosti sve više izlazi izvan nje. Pojavljuju se liječnici, članovi obitelji i situacije u kojima više nije dovoljno da se Ángela i Héctor međusobno razumiju. Potrebno je sudjelovati u svijetu koji ima vlastita pravila komunikacije i u kojem se sposobnost čuvenja često podrazumijeva. Héctor želi biti oslonac, ali njegova pozicija čujuće osobe istodobno mu daje pristup informacijama koje Ángela nema.

  Tu se otvara pitanje koje film ne rješava jednostavnim odgovorom: gdje završava pomoć, a počinje odlučivanje umjesto nekoga drugoga? Upravo je dobro što Gluha ne gradi sukob oko očitog neprijatelja. Héctor nije nasilnik niti čovjek koji svjesno želi ograničiti Ángelu. Veći dio problema nastaje iz mnogo običnijeg razloga – ljudi polaze od vlastitog iskustva i često ni ne primjećuju da je ono što njima izgleda prirodno drugima prepreka. Netko govori dok Ángela ne gleda prema njemu. Informacija joj se prenosi usmeno i očekuje se da će je moći primiti na isti način kao svi ostali. Netko reagira na zvuk koji ona ne može registrirati ili se razgovor nastavlja dok ona pokušava shvatiti što se upravo dogodilo. Pojedinačno su to sitnice, ali njihovo se nakupljanje pretvara u frustrirajući osjećaj da se stalno nalazi korak iza drugih. Film je najzanimljiviji upravo kada ne naglašava takve situacije, nego dopušta da njihova težina nastane iz ponavljanja.

  Kada se takva komunikacijska barijera pojavi u bolnici ili u situaciji koja se tiče djeteta, posljedice postaju ozbiljnije. Više nije riječ samo o tome da je nešto neugodno ili nepraktično. Informacija postaje povezana sa sigurnošću, povjerenjem i pravom osobe da sudjeluje u odlukama koje se odnose na njezin život. Sustav pritom ne mora biti otvoreno hostilan. Dovoljno je da je organiziran prema pretpostavci da svi primaju informacije na isti način. Upravo zato društvena dimenzija filma djeluje uvjerljivo – isključenost ne nastaje uvijek iz loše namjere, nego često iz nečega što je većini toliko uobičajeno da ga više ni ne primjećuje. Ipak, Gluha nije samo film o nepristupačnom svijetu. Ángela ima vlastiti problem koji ne može riješiti ni najbolja prilagodba okoline. Ona želi biti majka, ali želi biti i dobra majka. Mogućnost da će njezino dijete čuti otvara pitanje s kojim se teško može nositi jer joj pokazuje budućnost u kojoj će dijeliti život s osobom čije iskustvo neće moći potpuno razumjeti. Ako dijete bude čujuće, ono će odrastati uz zvukove koji Ángeli nisu dostupni. Njezin strah zato nije jednostavno strah od drugačijeg djeteta, nego strah da će između nje i vlastitog djeteta postojati dio iskustva kojem neće moći pristupiti.

  U tome se Gluha širi izvan konkretne teme gluhoće. Svaki roditelj prije ili kasnije mora prihvatiti da njegovo dijete ima unutarnji svijet koji ne može potpuno kontrolirati ni upoznati. Ángelin strah tu univerzalnu roditeljsku nesigurnost čini mnogo konkretnijom. Razlika između nje i djeteta nije samo emocionalna nego i osjetilna. Odnos Ángele i Héctora zbog toga je najvažniji dio filma. Njihova različitost nije prikazana ni kao romantična posebnost ni kao prepreka koju bi na kraju trebalo ukloniti. Oni su jednostavno dvoje ljudi koji su pronašli način da budu zajedno, a zatim se našli pred situacijom koja zahtijeva više nego što je njihov dotadašnji odnos mogao ponuditi. Héctor se trudi. On uči, prilagođava se i pokušava zaštititi svoju obitelj, ali njegov trud ne može poništiti činjenicu da on čuje, a Ángela ne. Čak i kada žele istu stvar, oni ne raspolažu istim informacijama i ne polaze iz iste pozicije. Film je uvjerljiv upravo zato što tu razliku ne pokušava pretvoriti u nešto što će ljubav na kraju izbrisati. Njihova ljubav postoji, ali ona nije čarobno rješenje.

  

  Jednako je važno i to što Ángela nije napisana kao idealna junakinja. Ona nije uvijek razumna, strpljiva ili simpatična. Ponekad je tvrdoglava, ponekad pretjerano zaštitnički nastrojena, a njezin strah može je navesti na odluke koje dodatno otežavaju odnose s ljudima oko nje. To filmu daje slobodu da je tretira kao osobu, a ne kao reprezentativni primjer. Kod manjinskih likova često postoji potreba da budu dovoljno pozitivni kako bi gledatelju bilo lakše stati na njihovu stranu. Gluha tu zamku uglavnom izbjegava. Ángela ne mora biti savršena da bi njezine odluke imale težinu i ona ne mora biti uvijek u pravu da bi imala pravo na vlastitu perspektivu. Upravo zato djeluje kao lik, a ne kao poruka. Miriam Garlo tome daje dodatnu snagu. Njezina gluma ne pokušava gledatelju neprestano naglašavati činjenicu da je Ángela gluha. Emocija se često prenosi kroz pogled, držanje, pokret i način na koji reagira na druge ljude. Znakovni jezik pritom nije samo način na koji likovi razmjenjuju informacije. On postaje dio njihove prisutnosti u prostoru.

  To ima posljedice i na samu režiju. Kada se komunikacija odvija rukama, licem i tijelom, kamera ne može uvijek tražiti isti tip blizine koji bi tražila u verbalnom dijalogu. Gledatelj mora moći pratiti odnos između onoga što se govori, onoga tko sluša i onoga što se događa oko njih. Film zbog toga u pojedinim scenama više pažnje posvećuje cjelini tijela i prostoru nego izoliranom licu. Takav pristup nije samo tehničko prilagođavanje znakovnom jeziku. On mijenja način na koji gledamo likove. Komunikacija postaje nešto što se mora gledati, a ne samo slušati. Sličan postupak vrijedi i za zvuk. Film ne pokušava doslovno pokazati čujućem gledatelju kako izgleda biti gluh jer takvu je perspektivu nemoguće jednostavno proizvesti jednim efektom. Umjesto toga, povremeno mijenja odnos između slike i zvuka. Kada zvuk postane manje pouzdan, gledatelj se počinje oslanjati na druge informacije – lice, pokret, udaljenost među likovima ili ono što se događa izvan neposrednog fokusa. Zbog toga trenutci smanjene ili izmijenjene zvučne slike nisu zanimljivi zato što bi nam omogućili da „iskusimo gluhoću”. Oni su zanimljiviji kao prekid naše vlastite navike gledanja. Film tako ne mora proizvesti iluziju da gledamo svijet iz Ángeline glave. Dovoljno je da na nekoliko trenutaka poremeti način na koji se inače snalazimo u prizoru.

  Upravo se tu forma i tema Gluhe najuspješnije susreću. Film ne govori samo o tome da različiti ljudi imaju različite načine komunikacije. On pokušava organizirati pojedine prizore tako da gledatelj mora obratiti pažnju na ono što bi inače zanemario. Znakovni jezik, pogled, prostor i zvuk tako nisu ukrasi kojima se označava tema filma nego elementi koji izravno utječu na iskustvo gledanja. Društvena kritika zato proizlazi iz same svakodnevice. Najveća prepreka Ángeli nije nužno pojedinac koji je želi povrijediti koliko činjenica da je svijet oko nje podešen prema potrebama većine. Ako se svi u prostoriji oslanjaju na zvuk, njezino iskustvo automatski postaje iznimka. Ako se informacije prenose samo govorom, od nje se očekuje dodatni napor. Ako se odluke donose brzo, njezina mogućnost sudjelovanja može postati ograničena. Film pritom ne tvrdi da je svaki čujući čovjek nesvjestan tuđih potreba. Upravo suprotno, Héctor je dokaz da dobra namjera nije uvijek dovoljna. Čovjek može voljeti drugoga, može učiti njegov jezik i iskreno pokušavati pomoći, a ipak ne moći potpuno razumjeti što znači živjeti iz druge pozicije.

  Osobna povezanost Eve Libertad s pričom dodatno objašnjava zašto film djeluje tako blisko vlastitom iskustvu, ali Gluha ipak nije autobiografija. Miriam Garlo, redateljičina sestra, svojim je iskustvom bila važna za nastanak projekta, ali Ángela nije jednostavan filmski prikaz njezina života. Film od tog polazišta gradi zasebnu priču i lik. To je važno jer omogućuje da Ángela ostane konkretna osoba, a ne glasnogovornica cijele zajednice. Upravo zato film može biti univerzalan bez pretvaranja da je svačije iskustvo isto. Gledatelj ne mora znati kako je biti gluh da bi razumio strah od toga da neće biti dovoljno dobar roditelj, partner ili prijatelj. Ne mora dijeliti Ángelin svakodnevni život da bi prepoznao osjećaj da se nalazi u situaciji u kojoj drugi raspolažu informacijama koje njemu nisu dostupne. Zato je najbolja stvar kod Gluhe ta što ne traži sažaljenje. Sažaljenje bi Ángelu ponovno postavilo u položaj osobe kojoj nešto nedostaje. Film je puno zanimljiviji kada pita što nedostaje svijetu oko nje. Nije problem samo u tome što ona ne čuje, nego i u tome što se toliko toga oko nje organizira kao da svi čuju. Ta razlika između osobnog iskustva i društvenog pravila postaje jedno od glavnih mjesta iz kojih film crpi svoju dramu.

  Gluha bi se mogla lako svesti na poruku o inkluziji, ali to bi bilo premalo. Inkluzija je prije posljedica nego središnja tema. Puno je zanimljivije pitanje što se događa kada shvatimo da pravila prema kojima većina živi nisu nužno neutralna. Ono što većini izgleda praktično, normalno ili neupitno može nekome drugome predstavljati prepreku koju mora savladavati iznova. Film pritom ne zagovara ukidanje razlika. Ángela i Héctor ne trebaju postati isti da bi njihov odnos funkcionirao. Problem nastaje tek kada ta razlika počne određivati tko ima veći pristup informacijama, tko se mora prilagođavati i čiji se način života uzima kao polazišna točka. Gluha zbog toga nije bez mana i ne mora biti  finalni filmski testament o gluhoći, majčinstvu ili nepristupačnosti. Njezini su postupci ponekad vrlo izravni, a neke emocionalne situacije mogu djelovati snažnije naglašene nego što bi bile u svakodnevnom životu. Ali film je najzanimljiviji upravo u onim trenucima kada svoju društvenu temu ne pretvara u tezu, nego je ostavlja unutar odnosa među likovima.

   

  Najvažnije je što Ángelu ne promatra kao problem koji treba riješiti. Ona ne treba postati sličnija većini da bi bila prihvaćena, niti mora biti savršena da bi njezine odluke imale vrijednost. Ima pravo pogriješiti, predomisliti se, biti teška i ponekad postupiti pogrešno. Tek kada joj film dopušta sve to, njezina gluhoća prestaje biti glavna stvar po kojoj je određujemo. Zato se film na kraju više bavi granicama razumijevanja negoli samom gluhoćom. Ljubav ne znači automatski razumjeti drugu osobu i bliskost ne uklanja razliku u iskustvu. Roditelj ne može potpuno kontrolirati svijet vlastitog djeteta. Ono što Gluha uspijeva napraviti jest učiniti te razlike vidljivima bez toga da ih pretvori u spektakl. Tek nakon gledanja počinjemo više primjećivati koliko se svakodnevna komunikacija oslanja na zvuk, koliko često pretpostavljamo da svi dobivaju iste informacije i koliko je lako vlastito iskustvo proglasiti normalnim samo zato što je naše.

  Film zato ne traži od čujućeg gledatelja da nakratko postane Ángela. On mu ne može prenijeti njezino iskustvo i ne pokušava to lažno obećati. Traži nešto skromnije – da postane svjestan vlastitih pretpostavki. Da primijeti kako se svijet koji mu se čini potpuno prirodnim možda nekome drugome stalno mora dodatno objašnjavati, prilagođavati ili prevoditi. I upravo se tu Gluha pokazuje kao ozbiljniji film nego što bi se moglo zaključiti iz njegove tematske odrednice. Ne govori samo o tome kako jedna gluha žena živi u svijetu čujućih. Govori o tome koliko je zapravo teško razumjeti drugoga čak i kada ga volimo, koliko je lako vlastito iskustvo zamijeniti za univerzalno i koliko toga u svakodnevnom životu ostaje nevidljivo sve dok nas film ne natjera da pogledamo iz druge perspektive. To je možda i najvrjednija stvar koju može učiniti – ne ponuditi nam tuđe iskustvo kao lekciju, nego nas nakratko učiniti svjesnima vlastitoga.

  © Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 9. listopada 2026.

Piše:

Ivica
Perinović