Krajolici samoće, egzila i bliskosti

31. Split Film Festival, 11. – 18. rujna 2026.: Az Zeeb, red. Rafael Guendelman, Čile, Katar, 2026.; Copacabana, red. Sofia Leão, Brazil, 2025.; Balaton, red. Balázs Szövényi-Lux, Mađarska, 2025.

• 

  Od 11. do 18. rujna 2026. održan je 31. po redu Split Film Festival, najstarija međunarodna filmska i medijska manifestacija u Hrvatskoj, posvećena eksperimentalnim, inovativnim i autorski utemeljenim filmskim i audiovizualnim praksama. Na četirima lokacijama (Salon Galić, Kino Karaman, Kinoteka Zlatna vrata, Klub Ghetto) odvijao se bogat filmski, radionički i izložbeni program. I u ovogodišnjem je festivalskome fokusu poseban način promišljanja filma kao prakse umjetničkog istraživanja. Šest festivalskih nagrada predstavlja umjetnički i vrijednosni sukus Split Film Festivala: Grand Prix za dugometražni film, Grand Prix za kratkometražni film, Grand Prix za nove medije (Galerijski program), Počasno priznanje, Nagrada Ivan Martinac i Posebna festivalska nagrada.

  

  Prvi film koji je prikazan u konkurenciji dugometražnih filmova dokumentarni je prvijenac Az Zeeb (u trajanju od 86 minuta) Rafaela Guendelmana, čileanskoga vizualnog umjetnika i filmaša. Riječ je o filmu izražene subjektivnosti i obiteljske ukorijenjenosti u izraelsko-palestinskoj tradiciji. Nakon bakine smrti s očeve strane, Rafael otkriva nekoliko Super 8 filmskih vrpci (najpopularniji format za obiteljske i kućne videozapise), dokumenata i fotografija, što će ga jednog dana odvesti iz Čilea u Palestinu i Izrael u potragu za životnim tragovima svojih bliskih predaka, rođaka, ali i za povijesnom istinom. Guendelmanov je film sumoran, težak i vrlo autentičan s obzirom na to da cjelokupna, smišljeno kaotična montaža arhivskih snimki počiva na svjedočenju članova obitelji ili lokalnog stanovništva u ratom zahvaćenim područjima. Palestinsko-izraelski sukob prikazan je kao neuralgična točka svijeta druge polovice 20. st., kao sukob koji je potaknuo egzil mnogobrojna stanovništva i utjecao na globalnu politiku u svijetu.

  Potresno je filmom istaknuta gorka sudbina Rafaelove majke (palestinskih korijena) iz vremena diktature Augusta Pinocheta, njezini uznički dani i borba za život u okolnostima ondašnjega totalitarnoga čileanskog režima. Az Zeeb iseljeno je palestinsko mjesto uz more, pretvoreno u prirodni rezervat, s kojim se Rafael susreće na svojemu putovanju na Bliski istok. Obiteljske reminiscencije izmjenjuju se s povijesnim kadrovima (u crno-bijeloj izražajnosti) osnutka židovske države po završetku Drugog svjetskog rata, ali i s onim aktualnima koji otkrivaju hegemonističke poteze izraelske politike – pretvaranje Az Zeeba u vojnu bazu tijekom napada na Libanon. Riječ je o dokumentarcu koji promiče ideju o vječno krhkome miru između Palestine i Izraela, i o dalekosežnim posljedicama toga sukoba na svjetskoj razini. Suočavanje s bolnom transformacijom gradića iz prirodno atraktivnog područja u poprište militarističkoga razračunavanja, Rafaelovoj majci zauvijek je oduzelo snagu za povratak u devastiranu i iseljenu domovinu.

  

  Blok kratkometražnih filmova otvoren je trećeg dana održavanja festivala lepršavo režiranom Copacabanom (13-minutni) u režiji mlade brazilske filmašice Sofije Leão. Riječ je o filmu neposredne režije s naglašeno impresionističkim filmskim jezikom, koji se pak kreće između fotografskih, dokumentarnih i eksperimentalnih izražajnih sredstava. Početni kadrovi za promatrača su vrlo primamljivi i pomalo bajkoviti: u stilu najljepše razglednice iz Rija sa zalaskom sunca u purpurnim bojama. No u kadrove uskoro ulazi dinamičan život s ulice i plaže: svakodnevno breme radnika obojeno je uobičajenim sivilom i jutarnjom bezvoljnošću, sugestivno dočaranima i reskim, pomalo iritantnim zvukovima. I dok jedna žena sjedi na pločniku promatrajući kako se Copacabana budi, sa svakim satom događanja se multipliciraju, u kadar ulaze stari i mladi, zaljubljeni i osamljeni, ulični žongleri i psi lutalice. Copacabana je pjeskovito mjesto slobode, zrcalo humanosti i panorama životne složenosti. Filmskim jezikom prevedeno, Rio je i više od grada, način života, perspektiva u kojoj se dodiruju i svjetovno i duhovno (barokna glazba u pozadini, spomenički kadrovi, unutrašnjost katedrala...). Sofija Leão vještom je montažom i ekspresivnošću auditivnog segmenta u filmu evocirala grad koji diše punim plućima i danju i noću. A Copacabana je njegovo nepatvoreno lice u jedinstvu vječnih divergencija.

  Konkurenciju dugometražnih filmova, sedmog dana festivala, zatvorio je Balaton (u trajanju od 62 minute) u režiji mađarskog filmaša Balásza Szövényi-Luxa, intimistička drama o dvoje mladih ljudi koji se slučajno upoznaju na najpoznatijoj mađarskoj turističkoj destinaciji – jezeru Balaton čija se obala proteže uzduž 70 km, što ga čini najvećim slatkovodnim jezerom u Europi.

  Već nakon prvih kadrova Szövényi-Lux razotkrio se kao filmski esteta koji ne eksperimentira previše s formom nego gledatelja suptilno uvodi u introspektivan svijet usamljenog i otuđenog Boldizsara, školovana mladića (studira arhitekturu) koji se bori s depresivnim epizodama i psihosomatski uzrokovanim tinitusom. Film započinje opuštajućim ljetnim kadrovima Balatona iz nekog drugog vremena (mladićeva oca), koji su u suprotnosti s ugođajem na Balatonu u zimskim mjesecima hladnoće i sveopće tišine.

  

  Zahvaljujući društvenim mrežama, Boldizsar se upoznaje s Ukrajinkom (mladom nastavnicom matematike) koja bježi od rata iz svoje domovine, ali je svakodnevno u komunikaciji s ocem koji je odlučio ostati. Márton Patkós autentično utjelovljuje dobrodušna, ali pomalo neurotično-autistična mladića koji teško iza sebe ostavlja ljubavne neuspjehe pa „puše i na hladno“. Susret s lijepom Ukrajinkom u lokalnoj zalogajnici izvrsno je kadriran u svojoj statičnosti koja ističe napetost trenutka, otežana njihovim gotovo nemogućim sporazumijevanjem zbog Boldizsarova lošeg engleskog i manjka socijalnih vještina u komunikaciji. Međutim, kontakt koji od početka ne obećava puno postupno će se razvijati, uz sve uspone i padove, u topao oblik obostrane prihvaćenosti. Njihov razgovor usput razotkriva i mnoge neriješene društvene stereotipe, čiju je toksičnost i mlada Ukrajinka osjetila na svojoj koži.

  Uz obilje lijepih fotografija jezerskoga krajolika, film nudi vrlo diskretne intimističke kadrove koji na površinu izvlače puno više sadržaja od izgovorenih riječi u filmu. Govorom tijela, gestama i facijalnom ekspresivnošću, oboje glumaca, i Márton Patkós i izvrsna Solomia Kushnir, snažno utjelovljuju unutarnje svjetove iz kojih emaniraju mnoge različitosti, ali i srodnosti tipične za mladenački kozmopolitizam. Ipak, njihovo je najveće emocionalno ljepilo strah s kojim se suočavaju, premda se zbog tjeskobe i jedno i drugo teško otvaraju.

  Trenutak nestanka električne energije u Boldizsarovoj vikendici, odnosno u cijeloj ulici, početak je rađanja svjetla u njihovoj duši, dočim je zajednički ulazak u hladnu vodu Balatona katalizator sve toplije krvi u njihovim srcima. Naglasak na tim kontrastima daje posebnu čar Szövényi-Luxovoj režiji koja sve manifestacije filmskog jezika cijelo vrijeme drži u ravnoteži i harmoniji. Je li dvoje protagonista ujedno i dvoje antijunaka, na gledatelju je da procijeni sam. Redatelj je završne kadrove tek omeđio onako kako je i započeo, uokvirivši film retrospektivnim pogledom na lepršavi ljetni Balaton.

  

  U osam festivalskih dana prikazano je ukupno 59 filmova iz 27 zemalja. Ovogodišnji Split Film Festival okupio je mahom filmaše mlađega naraštaja i ponudio zavidan broj premijera i susreta s gostima, među kojima se ponajviše ističe besplatni masterclass Carlosa Reygadasa, začetnika trećeg vala meksičkog filma i višestruko nagrađivanog autora na festivalu u Cannesu.

  U konkurenciji kratkometražnih filmova laureati su Iva Kraljević (Leave this room burried),  Jingkai Qu (Kleptomanija) i Johannes Gierlinger (Every epoch dreams the next). U konkurenciji dugometražnih filmova Grand Prix osvojio je Satoshi Natori (Chihiro/Akemi), a počasno priznanje otišlo je u ruke Kunsanga Kyironga za film 100 Sunset.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 26. rujna 2026.

Piše:

Vesna
Aralica