Odrastanje iza kuhinjskih vrata

Tony, red. Matt Johnson, SAD, Kanada, 2026.

• 
  
  Snimati biografski film je dvosjekli mač za redatelja: to znači biti pod posebnim opterećenjem,  zahtjevno je postaviti već poznate činjenice, pripovijedati ih filmskim jezikom koji će negirati dosadu i ostvariti napetost, realizirati dozu poželjne estetike, ostati vjeran duhu onoga koga ima u fokusu, predstaviti dobro vremenske prilike, dovoljno transformirati građu kako bi pronašao narativ koji nešto tematizira. Puno je dobrih biografskih filmova: Amadeus, Doorsi, Hod po rubu, Elvis, Elizabeta, Goyini duhovi, Divlja mačka, neovisno o  produkcijskom dosegu ili tome koju ličnost obrađuju. Nedavno sam svjedočila biografskom tretiranju Franza Kafke, gdje se film usprkos znalačkoj redateljici slomio pod lošim scenarijem, previše postavljenih intencija i neujednačenim ritmom. Sve ovo ne navodim slučajno.

  Neobično je kako u današnje vrijeme ljude osvaja svijet kulinarstva i putnika. Dosegli su posebnu poziciju, baš kakvu su nekoć imali umjetnici i znanstvenici, koliko god ovo opskurno zvuči, ali umjetnici i znanstvenici su u kapitalizmu pali u drugi plan, pred svime što jamči nezaboravan lifestyle. Kulinarstvo osobito osvaja i popularizirano je raznim reality showovima, serijama i filmovima. Tko ne zna za Jamieja Olivera, Gordona Ramsyja, seriju Bear, nije baš upućen u svakodnevnu popularnu kulturu. Prije svega toga postojala je osoba koja je zadala parametre suvremenom kretanju lifestylea, ali bila je i znatno više od toga, prije svega vrhunski chef koji je bio rock-bog među chefovima, a zvao se Anthony Bourdain.  Istaknuo se kao osoba koja je bila majstor u svojoj profesiji, kao i izvrstan kreator televizijskih uspješnica i pisac. Njegova osebujna osobnost ostavljala je originalni pečat svemu čega se dohvatio. Kod Bourdaina hrana nikada nije bila samo hrana; ona je spajala ljude, kulture i običaje diljem globusa. Kitchen Confidential je djelo koje je utjecalo na to da javnost promijeni sliku o kuhinji, a televizijske serije No Reservations i Parts Unknown su od njega stvorile svjetski poznatu ikonu među putnicima i ljubiteljima gastronomije. Nerijetko je ljude prilikom intervjua za posao znao pitati vole li kampirati; nije skrivao kako ne želi nekog tetošiti i kako od svoje ekipe očekuje točnost, predanost i posvećenost. Iz njega samog je uvijek izvirala karizma, prizemljenost i znatiželja, te je u svom pristupu uvijek zastupao vlastitu kreativnu slobodu.

  

  Stoga ne čudi što se kanadski redatelj odlučio posvetiti njegovom liku, jer definitivno zaslužuje pozornost, ali zanimljiv je izbor Matta Johnsona. O Bourdainu je snimio netipičan biografski film koji se nije držao linearnih činjenica njegova života nego se posvetio određenom vremenskom periodu koji je imao značaj i oblikovao Tonya u Anthonya Bourdaina. Matt Johnson se već dokazao filmovima: The Dirties, Operations Avalanche, BlackBerry, Nirvana the Band the Show the Movie. Njegov redateljski stil uključuje puno improvizacija među glumcima, voli snimati na otvorenom (često bez dozvola) i koristi neke dokumentarne tehnike u fikciji.

  Radnja filma počinje burno u kafiću gdje pijani Tony sjedi s prijateljem za šankom otkrivajući mu svoj plan kako će pobjeći iz ove male sredine – prijavom na fakultet, jer će dobiti stipendiju za pisanje romana. Nadalje pokušava impresionirati djevojku Nancy činjenicom da je pisac. Prilikom obiteljske večere dobivamo uvid u njegove obiteljske prilike. Telefonskim pozivom biva obaviješten kako je netko drugi dobio stipendiju. Odbija prihvatiti poraz, krade novce i bježi iz obiteljskog doma u Provincetown, mjesto gdje Nancy treba raditi preko ljeta. Voajerstvom otkriva kako se Nancy jako dobro udomaćila i osim posla ima i momka. Zatim se zaustavlja u lokalnom restoranu, opija i brzo sukobljava s osobljem, dolazi do tučnjave, a on završi spavajući na pločniku, te opljačkan, jer nije htio podmiriti račun. Međutim, kuhar Flagshipa mu se smiluje i odvuče ga na svoj trijem na triježnjenje i spavanje. Buđenjem Tony ponovno bježi, ali na doku otkriva da mu je novčanik prazan i sretne Nancy kojom je opsjednut ili zaljubljen. Radnja na ovom mjestu pomalo skreće iz tračnica predvidljive američke limunade, jer iako obeća doći Nancy na njenu zabavu odlučan da je osvoji, također se vraća na poprište zločina te moli za posao i mjesto boravišta odnosno spavanja u mreži. Tu se pomalo formira zaplet i film tempom i atmosferom biva prelomljen u dva djela. U prvom djelu, Tony je inicijacijski uveden u svijet kuhinje pod paskom Joséa Vatela, Sala i ostalih. Počinje od dna. Paralelno s time se ludo zabavlja i produbljuje svoj odnos s Nancy i Salom, ali privlači i pozornost kuhara. Događaju se pijanke i droga. Uravnotežena idila razbija se kad zabava ode predaleko, a Sal zbog previše droge zakasni i dolazi u konflikt s chefom. Tony biva promaknut i dobiva više odgovornosti, što mu pomalo zavrti glavom. Još uvijek negira stvarnost, laže i skriva motive i namjere. Laže Nancy kako piše roman o chefu. Chefu laže pod izlikom da unaprijedi restoran, a zapravo želi fascinirati Nancy. Nameće novi meni, što dovodi do katastrofe. Naposljetku, Tonyu ne preostaje ništa drugo doli odlaska. Ali spontanost života pružit će mu neočekivanu priliku kao mogućnost iskupljenja i trenutak odluke kakav čovjek i muškarac želi postati.

  

  Tony je prema odrednicama o biografskom filmu zadovoljio kriterije, respektirao je Bourdainove zapise i duh vremena, ali nagovijestio je glasno i vješto tematske niti tijekom filma. Johnsonov odabir koncentriranja na Bourdainovu prekretnicu i katarzu u životu može se tumačiti kao podilaženje publici, jer su filmovi coming of age popularni i isplativi, kada ne bi bilo riječ o Bourdainu i Johnsonu. Koliko je god želio približiti ljudima Bourdaina, mislim kako je istovremeno publici kroz biografski materijal pružio priču većeg značaja osim onoga što je očigledno, samo je pitanje tko će uočiti slojeve. Filmom dominira progresija narativa, likova i relacija između njih. Tijekom filma očigledno je da se na scenariju puno radilo usprkos tome što je zasnovan na Kitchen Confidential. Dijalozi su britki, autentični za okružje i duhoviti, pravovremeni su momenti tišine, mjestimično posjeduje zen mudrosti u monolozima, a za scenarij su zaslužni: Matt Johnson, Matthew Miller, Todd Bartels, Lou Howe. Kamera je ponekad divlja i neobuzdana, a povremeno zadire u ikonografiju maloga američkog mjesta predstavljajući kroz nostalgiju njenu idiličnost, a ponekad pametno fiksirana krupnim planovima u ključnim trenucima. Nemoguće je ne primijetiti besprijekornu uporabu glazbe za koju je zaslužan Jay McCarrol, sad već konstantni suradnik na Johnsonovim filmovima. Glazba ima višestruke funkcije, uspostavlja atmosferu, prati dramaturški radnju u stopu i pruža povijesni okvir. Kostimografija je također pogođena. Prvi dio filma je neobuzdan i divlji te može podsjetiti na Veliku srijedu – slično kao i u tome filmu događa se nagli rez i kontrast. Ako promatramo Tonya kao filmsko djelo, najveći mu je uspjeh što usprkos dva različita kontrasta u atmosferi, tonu i ritmu, film savršeno funkcionira.

  Intrigantno, kako je zadobivanje ljubavi ili opsjednutost Nancy bila Tonyev pokretač, njihova ljubavna priča nije bila ono o čemu je Tony maštao kada se ukrcao na brod za Provincetown. U filmu na jedan pitki i opušteni način prikazano je kako se ne moramo fiksirati na ljude, kako najčešće neki ljudi imaju potpuno drugačiju ulogu od one koju mi to želimo, ali upravo nas takvi odnosi najviše definiraju iako nas ljubav motivira u svemu što radimo. Tony u ozračju ljeta i mladosti progovara o potrazi za vlastitim identitetom koja odgovara ne onom što nameću norme socijalne okoline nego interni integritet. Donosi priču o važnosti izbora i iskupljenja. Priču o nužnom prihvaćanju nesavršenosti, ali i potrebnoj iskrenosti.

  

  Dominic Sessa je prilično mlad glumac, ali pokazuje sve znakove da bi mogao imati osobitu karijeru. Debitirao je u Holdoversima te se istaknuo kao podupiruća uloga uz Giammatija. U Tonyu uspješno se nosi s tumačenjem glavne zahtjevne uloge. Prilično se dobro koristi mimikom lica i govorom tijela. Srećom, nije odabrao oponašati Bourdaina nego je pronašao vlastiti način interpretacije uloge.  Antonio Banderas, kojega gledam potpuno drugim očima od Almodóvarove Tuge i slave, gdje je briljirao i razotkrio u potpunosti svoje kapacitete, ovdje je u vrlo važnoj, iako sporednoj ulozi. Kao chef Vatel u filmu predstavlja važnu okosnicu ovladavanja sobom, zrelost i mudrost kao kontrast posthipijevskoj ludoj mladosti koja obiluje egoizmom, sebičnošću i nemarom. Predstavlja utočište i sigurnost. Svakom je u životu neizostavna osoba zbog koje će se probuditi na doslovnoj i metafizičkoj razini. Banderas je naprosto predivan u ulozi Vatela: kada ne reagira očekivano iako ga šamaraju, kada kuha paradajz, kada priča priču o chefu koji se ubio jer mu nije stigla riba na vrijeme, kada pruža pomirbu. Emilia Jones, nezaboravna u Codi, ovdje tumači Nancy te u skučenom prostoru svoje uloge utjelovljuje onu magičnu i posebnu djevojku. Spomenuti glumci su očekivano dobro odradili svoje zadatke, a neočekivano iznenađenje je došlo u obliku lika Sala kojeg tumači britanski glumac Leo Woodall, poznat iz druge sezone The White Lotusa.

  Dobro je ulovljen i prikazan stereotip koji vlada u kuhinjama i muka osoblja koja nije uočljiva u idiličnim ugođajima interijera restorana, baš kao i transformacija glavnog protagonista. Kritike filma su mahom pozitivne, ne bez razloga, jer ovo nije samo film o kuhanju nego i iskrena topla priča, najviše o vlastitom integritetu i koja su čuda moguća kada se prekine sa toksičnošću, samozavaravanjem, kada se bez očekivanja i s altruizmom pristupi drugome, kada se suočiš s vlastitim nedostacima te pokušaš učiniti nešto što ima smisla. Pozitivno je što film neuvijeno, osobito kroz lik Sala, govori o štetnosti droge i na njezin destruktivan utjecaj na život pojedinca, na koje ga načine srozava (uništavajući unutarnji kompas, radne sposobnosti i ljubav ljudi koji te podupiru). Osobito mi je lijepa redateljeva gesta da je na kraju filma uz pomoć arhivskih fotografija i činjenica o Bourdainovu životu, dopisao u klasičnom dokumentarističkom tonu kraj filma, kako ne bi zaboravili. Iako neke stvari djeluju nestvarno, one itekako mogu biti stvarne. Anthony Bourdain je bio stvaran pojedinac koji je uspio utjecati i promijeniti puno toga.

  © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 8. rujna 2026.

Piše:

Josipa
Marenić