Ljudske slabosti pod povećalom
Cinehill, 21. – 26. srpnja 2026.: Kokoš, red. György Pálfi, Njemačka, Grčka, Mađarska, 2025.; Na Zapadu ništa novo, red. Edward Berger, Njemačka, 2022.; Crna truba, red. Bojan Stijović, Crna Gora, Srbija, 2026.; OHO film, red. Damjan Kozole, Slovenija, Hrvatska, 2025.
-
Mađarskog redatelja Györgya Pálfija poznajemo još sa Zagreb Film Festivala, gdje je prikazao Taksidermiju (2006.), alegorijski film o trima generacijama pretile mađarske obitelji, jedan od onih koji se pamte i urezuju za cijeli život, iako se salasta tekstura kao praelement tog svijeta, agregatno odupire takvom postupku. S najnovijim naslovom Kokoš (2025.) Pálfi isporučuje dramu antropoloških i kritičkih tonova, ali izmještenu u žablju odnosno kokošju perspektivu. Nakon bijega s industrijske farme, crna [sic!] kokoš nalazi utočište u dvorištu restorana na idiličnom vidikovcu na osami, s pogledom na more. No, iza te se kulise krije logistička baza za krijumčarenje cigareta i pića koju vodi stari Giorgos. U kući živi s kćeri i unučicom, a jedan od „svekara u prolazu” jest i carinik, koji se odlučuje na igru s većim ulogom: na šverc ljudima. U odnosu na kretanje ljudske spodobe, putanja je kokoši kroz film skoro pa fantastična: sudbini žrtve s dna hranidbenog lanca uspješno se suprotstavlja dok god nosi jaja. Pálfi je tijekom Orbanove vladavine napustio Mađarsku, a film je ostvaren u njemačko-grčko-meksičkoj produkciji; tim je okolnostima uvjetovano i njegovo propitivanje mjesta kulture u društvu.
U dramatičnom pokušaju bijega iz restorana, koka će se sakriti u ventilatoru hladnjače, čime će nehotično izazvati gušenje i pridonijeti smrti grupice migranata koje švercaju njezini domaćini. Podjelu uloga u kojoj nema nevinih, svojevrsnoj parafrazi rečenice da je put u pakao popločen najboljim namjerama, Pálfi prikazuje u završnoj sceni kada mafijaš koji dolazi preuzeti restoran ostatke piletine baca glavnoj junakinji, koja će to bez oklijevanja pozobati kao i svo ostalo smeće, kao da nije riječ o njezinom soju. Ovdje se Pálfi vraća pretilosti/prežderavanju, karakterističnoj za drugi dio triptiha Taksidermija, u kojem je koketirao s radom Cronnenberga. Po parametrima hiperbole i groteske film pojačava motive Kusturičinih filmova (Podzemlje, Crna mačka, beli mačor, Život je čudo) u kojima majmuni voze tenkove, guske se natapaju krvlju, magarci izvršavaju samoubojstvo na tračnicama, a svinje proždiru olupine automobila... Tijekom rada s glumicama, surađivao je s dreserima životinja, koji su mu nakon dvomjesečnog treninga omogućili da pred kameru izvede osam pernatih junakinja. U međuvremenu se Pálfi vratio u Budimpeštu, u nadi da će mu nova vlast financirati nove filmove.
Ovogodišnji dobitnik nagrade Maverick Edward Berger, predstavljen je nekolicinom naslova. Među njima se ističe monumentalni anti-ratni ep Na Zapadu ništa novo (2022.), Netflixova ekranizacija romana Ericha Marije Remarquea (1928.) čije je prikazivanje očito tempirano mrtvom trkom na bojištu u Ukrajini. Film je osvojio četiri Oscara: onog za najbolji strani film, za zvuk, specijalne efekte i originalnu glazbu.
Protagonist, sedamnaestogodišnjak Paul Bäumer, nađe se s prijateljima na nagovor svojih nastavnika na francusko-njemačkom frontu u Prvom svjetskom ratu: miriše ženske gaće prije nego li ga gubitak čitavog svog voda suoči s brutalnošću mirisa spaljenoga ljudskog mesa. Od kolega pod naslagama blata ostaju samo identifikacijske pločice kao stvarnost rovovskog ratovanja. Prijatelja s kojim sudjeluje u krađi guske sa seoskog imanja pred sam kraj rata puškom upucat će maloljetni sin s tog istog gospodarstva, poradi krađe nekoliko jaja. Preplašeno vodstvo njemačke vojske potpisuje primirje uz kroasane u vlaku, no slab je to ishod za Bäumera koji sam neće dočekati kraj rata. U filmu glumi bosanski glumac. Probost će ga bajunetom i to zato što je trenutak proglašenja svršetka u pet do jedanaest prepotentni generalštab odlučio začiniti protunapadom. Kako se inače ističe, glavni lik filma kamera je koja potencira klaustrofobiju, svedenost vojnika na životarenje u podrumu, poradi žuđene slobode prikazane nepreglednim brisanim prostorom.
Crna truba Bojana Stijovića satira je o uspješnom književniku koji pri slavljenom povratku u rodno Grahovo poradi podjele obiteljskog imanja slučajno pregazi mještanina, čime se njegova neuklopljenost samo pojačava. Pisac Maksim Grahovac (Momčilo Otašević) dolazi iz Zagreba – aluzija na djelo i javni imidž Damira Karakaša nekako je u zraku, a za divno čudo, književna crna ovca nailazi na aklamaciju i po njemu žele prozvati osnovnu školu. No, momcima iz drugog sela, rodnog mjesta narodnog heroja po kojem se škola već zove, predložena se ideja ne sviđa te ga nokautiraju, a uzavrele strasti smiruje ministar kulture osobno. Otašević je za ulogu u međuvremenu osvojio Veliku povelju Leotara na 14. Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju i inače živi u Zagrebu, a poznajemo ga iz sapunica, kao i filmova Damira Žarkovića i Stanislava Tomića. Premijerno prikazan u Biškeku, film je prikazan i u regionalnoj konkurenciji Pule, a u cameo-ulozi pojavljuje se pjesnik Marko Pogačar.
Uloga brata s kojim treba prodati imanje ostvarenje je glumca Marka Janketića i Otaševiću ni po čemu nije sličan, a poziv da se djedovina proda inicijativa je bratove žene i Maksimove šogorice. Lokacija ovog žanrovskog filma o krizi muškosti je Grahovo, prva linija povijesne bitke s Turcima, jedno od mjesta crnogorskog identiteta, u kojem rakija teče u potocima a muškarci su apartni i beskorisni, prava suprotnost čojstvu. Kako film odmiče, slavlje u čast velikana nikako da počne jer nema čovjeka koji će zaklati janjca, a Maksim shvaća kako je pregazio „posljednjeg muškarca” u mjestu. Dok braća traže mjesto na kojem će sakriti tijelo, susreću pustinjaka, „čovjeka koji ništa ne čita”, ali koji će Maksimu priznati kako ga je čitanje njegove knjige spasilo od samoubojstva.
Dokumentarni OHO film Damjana Kozolea, člana žirija Cinehilla prati slovensku avangardnu umjetničku skupinu OHO, čiji je rad obilježio kulturni prostor Jugoslavije krajem šezdesetih godina i utjecao na mnoštvo kasnijih umjetnika. Ne zaboravimo da je jedan od osnivača i članova Marko Pogačnik, preko new agea skrenuo u polje instalacija i bioenergije, autor druidskih instalacija na jarunskom Otoku mladosti. Pored hvaljenih igranofilmskih ostvarenja, Kozole je snimio Project: Cancer – dokumentarac o kemoterapijskom liječenju Ulaya, životnog partnera Marine Abramović, na Institutu za onkologiju u Ljubljani. OHO film sklepan je od arhivskog materijala i u biti izdiže personu Tomaža Šalamuna nad ostalim članovima, poznatijim iz rovova opskuriteta suvremene umjetnosti. I uopće nije zanimljiv.
© Vid Jeraj, FILMOVI.hr, 8. rujna 2026.