Tuđi životi, vlastita priča
Gorki Božić (Amarga Navidad), red. Pedro Almodóvar, Španjolska, 2026.
-
Nakon najosobnijeg filma u karijeri s izraženim autobiografskim elementima – Tuga i slava, veliki španjolski sineast Pedro Almodóvar odlučio je napraviti posve drugačiji karijerni pothvat. Uzeo je Cocteauov tekst Ljudski glas, prebacio ga na engleski, dao glavnu ulogu Tildi Swinton i snimio istoimeni kratkometražni film. Naime, uz sam materijal, privukla ga je ideja slobode eksperimentiranja s engleskim jezikom, ali i činjenica da je riječ o samo 30 minuta filma — dakle, dovoljno malom riziku kroz koji može provjeriti može li uopće režirati na engleskom. Taj svojevrsni stvaralački eksperiment pokazao se prilično dobrim potezom, stoga se nakon Paralelnih majki iznova odvažio na režiju kratkometražnog filma na engleskom jeziku – Čudan način života, a zatim i dugometražnog Susjedna soba, no nisu baš svi ostali zapanjeni njegovom jezičnom tranzicijom. Mnogo toga je po mišljenju brojnih ostalo „izgubljeno u prijevodu“.
Povratak španjolskom jeziku doduše nije bio znak da je odustao od engleskog, nego prije svega posljedica iskustva koje je stekao radeći na Susjednoj sobi. Tim je filmom sebi dokazao da može funkcionirati na drugom jeziku i unutar drukčijega produkcijskog sustava, ali je istodobno shvatio koliko mu odgovara sloboda i neposrednost rada u vlastitom kulturnom i jezičnom okruženju. Uz to, veliki međunarodni projekti koje je razmatrao pokazali su se produkcijski zahtjevnijima i manje privlačnima nego što je očekivao. Gorak Božić zato djeluje kao svjestan povratak njegovu vlastitom filmskom svijetu, posebno zato što se bavi pitanjima koja su izrazito osobna za samog redatelja. Film kroz likove redatelja i drugih stvaralaca ispituje gdje završava osobno iskustvo a gdje počinje fikcija, odnosno koliko umjetnik zapravo uzima od vlastitog života kada stvara. U tom smislu njegov povratak španjolskom jeziku nije samo promjena jezika, nego i povratak načinu rada u kojem se Almodóvar očito osjeća najprirodnije.
Kod Almodóvara je jezik puno više od sredstva komunikacije. Njegov humor, melodrama, pretjerivanje, seksualna otvorenost, nagle emocionalne promjene i način na koji likovi razgovaraju međusobno proizlaze iz vrlo specifičnoga španjolskog, a posebno madridskoga kulturnog konteksta. Čak i kada je priča univerzalna, kod njega je način na koji lik nešto kaže često jednako važan kao i ono što kaže. U engleskoj Susjednoj sobi to je i dalje prepoznatljivo kao Almodóvar. Boje, scenografija, odnos prema smrti, ženskim likovima, melodrama, ali kao da je jedan sloj između njega i gledatelja postao tanji ili manje neposredan. Čudan način života možda je još i bolji primjer. Almodóvar tamo uzima gotovo arhetipsku američku formu — vestern — i pokušava je filtrirati kroz vlastitu senzibilnost. Rezultat je vizualno vrlo njegov, ali dijalozi i emocionalni ritam djeluju suzdržanije nego u njegovim španjolskim filmovima. Kao da je morao napraviti kompromis između Almodóvara kakvog poznajemo i jezika/žanra koji mu nisu prirodno stanište.
Kod Susjedne sobe taj je problem manje očit jer je film namjerno mirniji, intimniji i formalno discipliniraniji. Ali upravo zato može se imati osjećaj da se gleda Almodóvara koji je ostao bez dijela vlastitog temperamenta. On je još uvijek ondje, samo više nije toliko nepredvidljiv, sočan i bezobrazno emotivan. Stoga je formulacija fraze „izgubljen u prijevodu“ zapravo pogođena, pod uvjetom da je shvatimo metaforički. Naime, nije nestao prepoznatljiv Almodóvarov rukopis koliko je nestao dio trenja između njegova rukopisa i španjolskog jezika/kulture iz kojeg je taj rukopis izrastao. A upravo to trenje često čini njegove najbolje filmove tako živima.
Radnja filma Gorki Božić prati redateljicu Elsu (Bárbara Lennie) koja je nakon majčine smrti toliko pobjegla u posao da se više ne zna nositi s vlastitim životom, pa nakon zdravstvenog sloma obilježenog jakim migrenama i napadajima panike s prijateljicom Patricijom (Victoria Luengo) odlazi na Lanzarote. Paralelno, fokus je i na Raúlu (Leonardo Sbaraglia), starijem redatelju koji više nema ideja i pokušava se iz kreativne blokade izvući tako što počinje pisati priču koja sve više crpi iz života ljudi oko njega. Kako se njegove zamisli razvijaju, shvaćamo da spomenuta Elsa nije samo junakinja njegove priče nego i svojevrsna verzija njega samoga…
Ideja za Gorki Božić nije nastala neposredno prije snimanja, nego vuče korijene još iz 2003., kada je Almodóvar napisao kratku priču nadahnutu vlastitim iskustvom prvog napada panike. Taj se osobni događaj s vremenom proširio u mnogo složeniju priču o gubitku, kreativnoj blokadi, starenju i odnosu između stvarnog života i umjetničkog stvaranja. Jedna od važnih vizualnih zamisli bila mu je izolirana vulkanska obala Lanzarotea, koja je kasnije postala jedno od ključnih mjesta radnje. Nakon Susjedne sobe, Almodóvar je počeo konkretno razvijati projekt. Film se može promatrati kao priča o redatelju koji više ne zna odakle crpsti nove priče, ali njegov pravi predmet je nešto širi: odnos između života i umjetnosti. Raúl pokušava ponovno pokrenuti vlastitu kreativnost tako što poseže za ljudima i događajima iz svoje neposredne okoline. Od njih postupno gradi fikciju, a ta fikcija počinje dobivati vlastiti život. Tako gledamo film i istodobno svjedočimo procesu njegova nastajanja unutar samog filma. To je izraziti meta-postupak, ali nije napravljen samo poradi igre s gledateljem. Almodóvar preko njega ispituje vlastiti posao. Odakle autoru materijal, što se događa kada stvarnu osobu pretvori u filmski lik i gdje prestaje umjetnička sloboda, a počinje zadiranje u tuđu privatnost?
Raúlov lik nije doslovni Almodóvarov portret, ali je očito zamišljen kao njegova fikcionalna projekcija. Ima njegovu profesiju, njegovu životnu perspektivu i njegovu ovisnost o pričama. Međutim, Almodóvar mu namjerno daje i osobine koje nisu naročito laskave. Raúl može biti sebičan, opsjednut vlastitim radom i spreman uzeti emocionalni materijal drugih ljudi ako misli da će od njega nastati dobra priča. Upravo je tu prisutna autoironija. Naime, Almodóvar se ne predstavlja kao genijalni umjetnik koji plemenito pretvara život u umjetnost, nego se pita nije li u tome ponekad i nešto eksploatatorsko. Zato film ima pomalo neugodan oblik samopropitivanja. Autor praktički pita samoga sebe: Jesam li tijekom svih ovih godina ljudima oko sebe uzimao njihove živote kao materijal?
Raúlova kriza nije samo nedostatak stvaralačke ideje za novi film. Za čovjeka kojem je stvaranje postalo način života, mogućnost da više nema što reći publici predstavlja i prijetnju njegovom identitetu. Tu se film može povezati s Almodóvarovim vlastitim strahovima, iako on nije tvrdio da je u stvarnosti bio u istoj situaciji kao Raúl. Naprotiv, i dalje ima potrebu pisati i stvarati. Ali može se zamisliti pitanje koje dolazi s godinama: što se događa kada umjetnik počne osjećati da je iscrpio vlastiti život kao izvor priča? I upravo tada se pojavljuje paradoks: što ako je najbolji način da autor ponovno pronađe inspiraciju upravo u tome da počne promatrati živote drugih ljudi i što ako ti ljudi zbog toga plate cijenu?
Ovo nije samo filmska konstrukcija. Almodóvar je u razgovorima povodom filma otvoreno govorio o tome da umjetnici, posebno pisci i redatelji, neizbježno crpe iz ljudi koje poznaju. Ne mora se raditi o doslovnom prepisivanju nečijeg života. Dovoljna može biti jedna osobina, razgovor, događaj, emocionalna situacija ili odnos koji se kasnije potpuno izmijeni i završi u fikciji. Ali postoji problem: autor može zaboraviti odakle je nešto uzeo, dok osoba koja je to proživjela neće. Almodóvar je ispričao da je nešto slično doživio nakon Žena na rubu živčanog sloma. Jednu je stvarnu situaciju iz života bliske prijateljice preradio u filmsku priču. Promijenio je okolnosti i napravio od nje nešto sasvim drukčije, ali prijateljica se ipak prepoznala i nije bila zadovoljna time što je njezino iskustvo završilo na ekranu.
To je vrlo važan ključ za Gorki Božić, jer film upravo tu situaciju pretvara u ozbiljno pitanje: ima li umjetnik pravo reći – to više nije tvoj život, sada je to moja fikcija? Zato lik Mónice (tumači je Aitana Sánchez-Gijón), dugogodišnje Raúlove bliske suradnice, ima tako važnu funkciju. Ona predstavlja perspektivu osobe koja se nalazi s druge strane umjetničkog procesa – svojevrsnu protutežu njegovoj umjetničkoj viziji. Gdje Raúl vidi mogućnost za priču, Mónica vidi vlastiti život. Gdje Raúl vidi lik, Mónica vidi osobu. Raúl misli da transformacijom stvarnosti u fikciju dobiva umjetničku slobodu, dok ga Mónica podsjeća da ta stvarnost prije transformacije pripada nekome drugome. Na taj način Almodóvar zapravo u filmu postavlja raspravu između prava umjetnika na slobodu i prava drugih ljudi na vlastitu privatnost. I ne daje jednostavan odgovor.
Sve su te ideje vrlo autobiografske u psihološkom smislu, ali puno manje u doslovnom biografskom. Almodóvar je to lijepo sažeo riječima: „Apsolutno sam prisutan, ali potpuno fikcionaliziran.“ To je, zapravo, vrlo dobar opis cijelog filma. Raúl nije Pedro Almodóvar s drugim imenom. Ali kroz njega Almodóvar može govoriti o vlastitim iskustvima, strahovima, odnosu prema radu, starenju, stvaranju i ljudima koje je tijekom života pretvarao u filmski materijal. I zato mislim da je autoironija ovdje važnija od klasične autobiografije jer nam filmom ne govori: „pogledajte moj život“ nego „pogledajte što ja kao umjetnik radim s vlastitim životom i životima drugih ljudi.“
Po pitanju identiteta, tu se sve konačno spaja. Elsa i Raúl nisu samo dva lika s različitim problemima. Oni predstavljaju dva načina suočavanja sa samim sobom. Elsa pokušava pobjeći od vlastite prošlosti, dok Raúl pokušava od prošlosti napraviti nešto novo. Jedno je potiskivanje, drugo je pretvaranje iskustva u umjetnost. Zato je pitanje identiteta u filmu šire od seksualnog ili rodnog identiteta koji je često bio u središtu Almodóvarova opusa. Ovdje se pita što to čini identitet umjetnika i koliko vlastitog „ja“ on ugrađuje u ljude koje stvara.
I upravo tu Gorki Božić postaje svojevrsni autoportret umjetnika koji počinje sumnjati u vlastiti način rada. Najzanimljivije je što Almodóvar pritom ne stoji izvan problema i ne osuđuje svoj lik. On zapravo priznaje: i ja to radim. Zato film djeluje manje kao autobiografija, a više kao samopropitivanje jednog autora pred vlastitim životnim i umjetničkim nasljeđem. A njegova izjava da je film prema sebi „najokrutniji“ dobro se uklapa u to čitanje. On ne ismijava samo sebe, nego dovodi u pitanje jednu od temeljnih privilegija koju si umjetnik često daje — pravo da tuđe iskustvo uzme, preoblikuje i proglasi ga svojim umjetničkim materijalom.
Glumački gledajući, u filmu se u šareno probranom ansamblu najviše izdvajaju izvedbe Bárbare Lennie i Leonarda Sbaraglia. Lennie djeluje vrlo prirodno i emocionalno precizno, dok Sbaraglia filmu daje inteligenciju i unutarnju napetost; njih dvoje nose njegov ozbiljniji, introspektivni dio. Patrick Criado je pak najveće iznenađenje — njegov je lik potencijalno mogao biti pretjeran ili groteskan, ali izvedba ostaje simpatična i uvjerljiva. Aitana Sánchez-Gijón ostavlja vrlo snažan dojam u manjim, koncentriranim trenucima, a ako baš treba izdvojiti najslabiju kariku, onda bi to bila Victoria Luengo, ali ne zato što loše glumi. Njezin lik jednostavno djeluje manje razrađeno i manje uvjerljivo uklopljeno u cjelinu. Unatoč podijeljenim kritikama, Gorki Božić svakako vrijedi pogledati zbog prepoznatljive Almodóvarove kombinacije emocija, ironije i pomaknute melodrame, uz vrlo snažan glumački ansambl. Film doduše nije bez mana, ali ima dovoljno karaktera i topline da ostane u sjećanju.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 6. rujna 2026.
