Izgubljena slika, neizbrisiva ikona

Croatian International Film Festival – CIFF, 24. – 28. srpnja 2026., Šibenik: Madoninna (Roberto Ferruzzi: Il pittore della Madonnina), red. Giacomo Ravenna, Italija, 2025.

• 

  Europsko slikarstvo u periodu od aproksimativno 1870-ih do 1930-ih godina, napuštanjem strogih pravila dominantnog akademizma, donijelo je zamjetne i značajne promjene ka modernosti, kao i dobro znane pokrete poput impresionizma i ekspresionizma – prednost dajući kako pijedestaliranju emotivnih stanja otkrivanjem internalnih slojeva pounutrenja tematiziranih subjekata, jednako tako i okretanju ka novim poljima istraživanja izričajne strukturalnosti, dekonstrukciji realnosti, razlaganju oblikotvornosti.

  U takva se modernistička strujanja nije uklopio autor danas izgubljenog, no nesporno ikoničkog ulja na platnu iz 1897. godine Majčinstvo (Maternità), kasnije nazvanog Madoninna – Roberto Ferruzzi (1853–1934), slikar opusom usredotočen na figurativno i žanrovsko slikarstvo sentimentalnog stila, odnosno emotivnim i intimističkim natopljene scene autentičnog prikaza skromnoga domaćinskog života onodobne svakodnevice, mekanog osvjetljenja i ekspresivnih figura, koji se divio uglednom Giacomu Favrettu (1849–1887), drugovao s hortikulturalistom, floristom, fitopaleontologom Robertom Visianijem (1800–1878) i skladateljem i pijanistom Cesareom Pollinijem (1858–1912), i koji je – last but not least, rođen ni manje ni više nego u Šibeniku onodobne Kraljevine Dalmacije, što je malokome znan podatak – ne samo u Hrvatskoj nego i u rodnome mu gradu, a što je opet nevjerojatan propust ima li se na umu globalna popularnost, prepoznatljivost i rasprostranjenost Ferruzzijeva ultimativnog the djela (sličnu sudbinu lokalnog neprepoznavanja ima, primjerice, i svjetski znan autor sličica Petits Poulbots Michel Thomas – Parižanin a zapravo rođeni Zagrepčanin pravog imena Stanislas Pozar, ili još jedan Šibenčanin – ovaj put prvi domaći holivudski glumac, svestrani Carlo Mattiazzi).

  

  Misteriozna sudbina Ferruzzijeve Madoninne, izložene na 2. Venecijanskom bijenalu, a čiji je original izgubljen, i danas je predmet nagađanja i špekulacija – od indiferentne skrivenosti u kakvoj privatnoj zbirci do fatumskog nestanka u morskim dubinama kao posljedice brodoloma. Također, njena motivika, iako sekularna (rečeno majčinstvo) postaje religijska upravo zbog iznimne topline i nježnosti ali i kompozicijske strukture djela vrlo nalik onima tradicijski nabožnima (mlada žena gleda prema gore, omotana plavim plaštem, usnulo dijete u naramku), što je publika instantno prepoznala i prisvojila kao izraz pučke pobožnosti Gospi i djetetu Isusu (modeli su bili 11-godišnja djevojčica iz Luvigliana, Angelina Cian i njezin mali brat Giovanni). Obje činjenice (izgubljenost/nedostupnost i startna sekularnost) nisu spriječile povijesno najmasovnije korištenje predloška – od vjerskih sličica, markica i čestitki preko goblena, magnetića, privjesaka za ključeve do jastuka, šalica, naljepnica i sličnih memorabilija kao svojevrsni sociološki fenomen bogatstva varijacija, kreirajući najsenzacionalniju, a svakako činjenično najreproduciraniju marijansku sliku svih vremena te ujedno jednu od najomiljenijih.

  U dokumentarcu Giacoma Ravenne prikazuje se i oživljava Ferruzzijeva umjetničko-osobna priča, s Vittorijom Atteneom kao naratorom u ulozi slikara, uz povijesne rekonstrukcije, arhivsku građu, prethodno neobjavljene materijale te prekrasne viste autentičnih boravišnih slikarevih lokacija – Šibenika, Venecije, Padove i Torreglie, kroz izjave i analize stručnjaka/znanstvenika/kustosa i svjedočanstva potomaka, potičući buduće kulturološke napore ka ponovnom otkrivanju i očuvanju Ferruzzijeve ostavštine. Na trećem CIFF-u, projektu glumice, redateljice i spisateljice Elle Mische, koji se održava u rodnome mu Šibeniku, film je osvojio nagradu Oko didino za najbolju priču. Redatelj Ravenna na www.adnkronos.com komentirao je: „Primanje ove nagrade u Šibeniku, gradu u kojem je Ferruzzi rođen, ima posebno značenje za mene. To je nagrada koja priznaje ne samo rad cijele ekipe, već i izvanrednu priču umjetnika koji zaslužuje da bude ponovno otkriven. Uzbudljivo je vidjeti kako njegovo putovanje i danas odjekuje kod međunarodne publike.“

  

  Film je producirala Općina Torreglia, uz pokroviteljstvo Općine Padova, Grada Šibenika i Nacionalnog parka Euganeji. Nakon objavljivanja na platformi Play2000, dokumentarac se prikazuje i na TV2000. Nema potrebe i suvišno je dodatno objašnjavati koliko bi bilo važno distribucijski ga prikazati i u hrvatskim kinima.

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 4. rujna 2026.

Piše:

Katarina
Marić