Egzistencijalna katarza kroz humor i oprost

19. Festival mediteranskoga filma Split, 11. – 20. lipnja 2026.: Yugo Florida, red. Vladimir Tagić, Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Bugarska, Francuska, 2025.

• 

  Trećega dana FMFS-a u sklopu Parangala, programa dugometražnih filmova europske i svjetske kinematografije, prikazana je socijalna drama Yugo Florida u režiji Vladimira Tagića, koji s Milanom Ramšakom Markovićem potpisuje i scenarij. Film se našao u natjecateljskom programu igranoga filma na 31. Sarajevskom filmskom festivalu, gdje je Andrija Kuzmanović osvojio nagradu Srce Sarajeva za najboljeg glumca.

  Yugo Florida jedan je od onih filmova koji dugo perzistiraju u gledateljevoj svijesti: emotivnošću sadržaja i neposredno oživljenim splinom gradske svakodnevice preobražava se u jedinstven umjetnički doživljaj, temom blizak suvremenoj egzistenciji prosječnoga, malog čovjeka. Život u suburbiji jedan je od najprepoznatljivijih filmskih narativa, topos u kojem se susreću preživljavanje i apsurd, san i java, buntovništvo i bezidejnost. Beogradska Općina Mladenovac prilično je sumorno okruženje za sredovječnoga Zorana, umorna od zatupljujućeg rada u noćnoj smjeni reality showa Big Brother, posljedično i mentalno nestabilna zbog kronične nesanice, konzumacije opojnih sredstava i Xanaxa za ublažavanje anksioznosti.

  Andrija Kuzmanović sugestivno utjelovljuje tip muškarca koji se karakterno opaža kao tipični antijunak: apatičan je i introvertiran, teško otpušta prošlost (još voli bivšu djevojku), a nema snage iskoračiti u neku bolju budućnost. U svojoj malodušnosti Zoran se otuđuje i od Boga te sve dublje tone u vrtlog pornografije kojom prevladava depresiju, nalazeći u njoj kratkotrajne bljeskove čulna užitka. Rascijepljenost njegova duha zrcalo je i obiteljske situacije: roditeljske rastave, očeve samoživosti i majčine osamljenosti.

  

  Vrijeme u filmu protječe sporo, svaki novi dan donosi uvijek istu težinu; no monotoniju se promatra i u realityju. Motiv Big Brothera Tagić je vješto ukomponirao u samu ideju filma: u njemu je život iluzija, ali je stvarna refleksija raspoloženja jednoga cijelog poslijeratnog naraštaja, zarobljena u vakuumu egzistencije. U realityju Zoran prepoznaje svoju „sestru blizanku po usamljenosti“, djevojku Emu (njezin lik suptilno iznosi Jana Milosavljević), kronično potištenu zbog osjećaja manje vrijednosti. I baš kad se, s gledateljske dispozicije, Yugo Florida stilski zaokružuje kao film o životu jednoga lika, čija se sudbina dakako vezuje i uz živote ostalih (cimera, bivše djevojke Tamare, majke i oca), drugi dio filma rastvara se u mnogim drugim tumačenjima: kritici zdravstvenog sustava i licemjernih brakova, ali i potrebi za altruizmom i duhovnim oslobođenjem.

  Da krizne situacije u čovjekovu životu mogu biti okidačem ključnih promjena nabolje, uvjerit će se i sam Zoran kada dozna da mu otac Vesa boluje od leukemije. Od toga trenutka fokus se sa Zoranove borbe s depresijom premješta na zajedničku borbu oca i sina u pokušaju iscjeljenja njihova narušena odnosa, dok se Vesa istovremeno bori da kraj života dočeka dostojanstveno i izmiren sa samim sobom i svojom obitelji. Agoniju kemoterapije i njezinih mučnih nuspojava, situaciju u pretjerano birokratiziranom bolničkom sustavu te Zoranovo suočavanje s težinom trenutka, Tagić je usmjerio na onaj oblik komunikacije koji je gledatelju iskustveno blizak.

  Dominacija crnog humora pomiješana s lirskom sumornošću (vidljiva i u scenografiji i u kostimografiji) obojila je mnoge kadrove koji ekspresivno evociraju prolaznost života i svekoliku čovjekovu krhkost u ovozemaljskom životu. Nikola Peaković maestralno je odglumio Zoranova oca, cinika i šaljivdžiju kojemu upravo humor pomaže da se njegova trauma uzaludne borbe sa zloćudnom bolesti ne prelije potpuno negativno na hipersenzibilna sina. Zapravo je suprotno od očekivanoga da će upravo ta situacija Zoranu jednoga dana u potpunosti vratiti ravnotežu u život, osnažiti ga u želji da bezuvjetno voli i bude podrška svojoj obitelji. Iz ovoga dijela filma dvije se scene pamte kao sinegdohalni pečat Tagićeve humanističke režije: Zoranov izlazak iz staroga automobila Yugo Florida, koja i s krivom sajlom gura dalje, njegov izgubljen pogled prema prijeđenoj dionici koji se u trenutku najveće slomljenosti istodobno pretvara u novu snagu, i gotovo legendarni dijalog između njih dvojice u manastiru gdje je Vesa zaželio ispovijed, ali ga je umjesto oca Vasilija dočekao samo mango u zdjeli na kuhinjskome stolu, jer otac poštuje svoju rutinu popodnevna odmora.

  

  Humornom emotivnošću protkan je cijeli film, pogotovo završnica u kojoj nekako sve sjeda na svoje mjesto unatoč životnome kašnjenju. U katarzičnome trenutku Zoranova suočavanja s polusestrom Lidijom (transrodnim muškarcem Lorijem), drugom očevom ženom i očevom smrti, i Big Brother dobiva svoje razrješenje. Dramski naboj ovih situacija ekspresivno je podržan izvanrednim odabirom autentičnih glazbenih brojeva Ane Nikolić i epohalnih Indexa, koji tematski sjedinjuju sudbine svih likova u filmu. Osim izvanredne, suživljene glume Andrije Kuzmanovića i Nikole Peakovića, u filmu su zapažene uloge ostvarile i Snježana Sinovčić Šiškov kao ogorčena Zoranova majka, Hana Selimović kao empatična Zoranova bivša djevojka, Vahid Džanković kao Zoranov konstruktivni cimer, Bojana Stojković kao identitetski osviještena polusestra i Jovana Stojiljković kao revna medicinska sestra Vera.

  Naslov filma svoj puni smisao dobiva na kraju: simbolikom je obuhvaćeno jedno vrijeme društvene alijenacije i ekonomske krize unutar koje se pojedinačne sudbine suptilno isprepleću težeći za izlaskom iz labirinta materijalne i duhovne oskudice. Je li moguće „s krivom sajlom gurati dalje“ i što činiti s onim zaustavljenim životnim trenutcima, jedno je od važnijih egzistencijalnih pitanja Tagićeve Yugo Floride, životna i čudesno lijepa filma unatoč razarajuće grotesknoj dekadenciji kao dominantnom izrazu stila življenja u eri virtualne potrage za ljubavlju i smislom. Sretni filmski završetci obično se opažaju kao korektan redateljski ustupak gledatelju, no to nije slučaj s ovim filmom, čiji je završetak ujedno i početak nekih budućih priča i neizvjesnih životnih zapleta. Upravo je u toj otvorenoj perspektivi i glavna nit ideje vodilje Yugo Floride: spoznati, naime, najvažnije alate uspješna preživljavanja – humor i oprost, jer se samo njima dolazi do iduće stanice.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 26. lipnja 2026.

Piše:

Vesna
Aralica