Dva lica suvremene svakodnevice

19. Festival mediteranskoga filma Split, 11. – 20. lipnja 2026.: Vjetar u leđa, red. Sonja Tarokić, Hrvatska, 2026.; Koke, red. Igor Jelinović, Hrvatska, Srbija, 2026.

• 

  Ovogodišnji, 19. po redu FMFS otvoren je dvjema premijerama: kratkometražnim filmom Vjetar u leđa, u režiji Sonje Tarokić, i dugometražnom humornom dramom Koke, u režiji Igora Jelinovića, premijerno prikazanoj na Filmskom festivalu u Rotterdamu, u programu Bright Future.

  Među 14 kratkometražnih filmova koji se natječu za nagradu Ješka pet je hrvatskih ostvarenja. Nakon prvog uprizorenja na Filmskom festivalu u Rotterdamu, u programu kratkometražnoga i srednjemetražnog filma, u večeri otvaranja FMFS-a Vjetar u leđa pobrao je iznimne simpatije publike. Sonja Tarokić predstavila se u ulozi autorice scenarija, o životu dvoje pripadnika treće životne dobi, i vrsne redateljice koja je oko sebe okupila prvenstveno sjajnu glumačku ekipu (Vesna Trivalić, Milivoj Miki Roš, Lucija Barišić, Srđan Šarić, Filip Šovagović, Gordana Gadžić itd.), a onda i ostale sukreatore ove upečatljive psihološke drame: scenografkinju Tajanu Čanić-Stanković, kostimografkinju Linu Leković, kamermana Danka Vučinovića, dizajnera Jana Viranta, majstora zvuka Julija Zornika i montažera Bornu Buljevića. Budući da se bavi egzistencijalnom temom čovjekove izgubljenosti u suvremenome svijetu, film Sonje Tarokić ostavlja snažan dojam bezizlaznosti i tjeskobe, s kojom se bore, svatko na svoj način, Anica (60) i Vlatko (60), bivši supružnici. Vesna Trivalić autentično je iznijela lik majke koja u liječenju karcinoma pribjegava i alternativnoj metodi (liječi se sodom bikarbonom) kojom brižnu kćer (Lucija Barišić) dovodi „do ludila“. I dok njezin lik zrcali krik pojedinačne egzistencije koja traži zaklonicu od sustava, a spas od zloćudne bolesti u prirodnim rješenjima, Milivoj Miki Roš sugestivno utjelovljuje destruktivca, nemoćna da svlada svoju ovisnost o alkoholu.

  

  U filmu se sve odvija brzo, mnogi likovi sastavni su dio jednoga društvenog kolopleta u kojemu ima toliko truleži, neiskrenosti i licemjerja da se ključna scena u bolnici, gdje se susreće bolničko osoblje s Aničinom i Vlatkinom obitelji i njihovim poznanicima, doima katarzično košmarnom, ali u jednome trenutku i oslobađajućom u duhovnome smislu. Bijeg dvoje nekadašnjih supružnika ostaje međutim neriješenom zagonetkom za promatrača, a i za same protagoniste, pa se postavlja pitanje opravdanosti samoga naslova koji aludira na „izlazak iz tunela“ bolesti, ovisnosti i svakodnevnih briga. Realistična nota u sagledavanju pojedinačnih sudbina i društvena okruženja u različitim kontekstima, režijom je upotpunjena jednom idejnom nedokučivošću što Vjetru u leđa svakako pridaje jednu notu stilske posebnosti, upravo na tragu filmske poetike izrasle na magičnome realizmu.

  

  Humorna drama Koke, scenarista i redatelja Igora Jelinovića, nakon tri svjetske premijere (Rotterdam, Krakov, Los Angeles) predstavljena je na ovogodišnjem FMFS-u domaćoj publici u sklopu natjecateljskog programa dugometražnih filmova Mediteran, odmah nakon projekcije kratkometražnoga filma Vjetar u leđa. Puno gledalište i odavna rasprodane ulaznice za film o južnjačkome mentalitetu, generacijskim sukobima i čovjekovu odnosu prema materijalnim vrijednostima, očito  su se pokazali dobitnom kombinacijom za jednako sjajan prijam kod publike. Činjenica što glumačku postavu čine mahom splitski glumci, zasigurno je Jelinovićevu uratku unaprijed  priskrbilo imidž iščekivanoga filmskoga ostvarenja, čiji je zaštitni znak genius loci.

  Prošle godine odvio se sličan scenarij i s filmom Južina, o splitskome „stanju uma“, u režiji Ante Marina, prikazanome u Ljetnom kinu Bačvice uoči Pulskog filmskog festivala. Osim što je u potpunosti opravdao status naše komedije, Jelinovićev film Koke nadilazi čak i granice humorne drame o identitetu, stavljajući u fokus urbani oblik matrijarhata kao jedan od načina postojanja.

  Ono čime Koke osvaja naprvu, vitalni su i autentični dijalozi, u tolikoj mjeri tipični u svojoj istinitosti da nema gledatelja koji nije prepoznao jedan dio priče i u vlastitoj obitelji. Jelinović se odlučio za realistično-naturalističku poetiku koja je gotovo dokumentaristički realizirana montažom intimnih, solipsističkih prizora  gdje su sekvence s krupnim planom nosioci psihološkog portretiranja glavnih aktera u filmu. Ništa manje nisu izražajne ni zgusnute mizanscene koje emaniraju energiju obiteljskog zajedništva, u dobru, a još više u zlu, u trenutcima prelamanja važnih odluka oko nasljedstva.

  

  U filmu je glavna protagonistica Tonina, odmilja zvana Koke, sredovječna žena, dalmatinska Majka Hrabrost suvremenoga doba, poduzetna, ali i vrlo racionalna žena, štedljiva, dominantno okrenuta užoj i široj obitelji. Snježana Sinovčić-Šišković suvereno iznosi lik obiteljske žene, najstarije kćeri u obitelji hvarskih korijena, okrenute budućnosti i konstatnoj potrebi da drži sve pod kontrolom, pa i život sestrine obitelji. No Koke ipak puca po šavovima onda kad je nitko ne vidi: u noćnim se satima iskrada iz bračne postelje kako bi uživala „u frižideru“. Koke je međutim u stalnim iskušenjima, a njezin je najveći demon potreba za „zgrtanjem“, očuvanjem „didovine“ i stalnim investiranjem u materijalne vrijednosti u kojima vidi sigurnost za cjelokupnu obitelj.

  Humornim i opuštenim režijskim stilom predstavljene su dvije generacije: dva bračna para i njihovi potomci. Na njihovoj interakciji postupno izrasta priča o licemjernim obiteljskim odnosima, sukobu roditelja s djecom, ali i priča o vremenu koje je potpuno iskliznulo iz tračnica opipljivih ljudskih vrijednosti. Maestralne uloge bezidejne i pomalo apatične mladeži, zavedene virtualnim svijetom, life coachevima, youtube „propovjednicima“ i influenserima, uvjerljivo su, s dozom groteske, iznijeli Šimun Šitum (Kokin nećak), Ana Marija Veselčić (Kokina kći) i Mare Rodin (Kokina nećakinja). Aleksandra Janković briljirala je u ulozi temperamentne mlađe sestre Taje, spremne u svakome trenutku na konflikt sa sestrom kad je u pitanju „dijeljenje pravde“. Zapažene su uloge ostvarili i Leon Lučev, kao opušteni Kokin zet, Stojan Matavulj kao Kokin muž koji prihvaća njezin control freak stil u vođenju obiteljskih poslova po principu da „vedri i oblači“ za sve u fameji i Dara Vukić (danas nažalost pokojna) u ulozi nepokretne i dementne otočke none, na čijem će rođendanu sve kulminirati i izaći na vidjelo.

  

  Sagledavajući Jelinovićev film u cjelini, treba istaknuti da ponajviše privlači ekspresivnom glumom na zavičajnome idiomu, a posebice facijalnom izražajnošću u dugim kadrovima šutnje („obredno“ Kokino prejedanje noću; majčino „glasno“ buljenje uprazno; kćerin odsutni pogled i Tajino izobličenje iz ljubazna pogleda u izljev agresije), ali i funkcionalnom scenografijom i dobrim odabirom kostimografije, vrlo sugestivne u oživljavanju karaktera likova. Idejni segment filma Koke ide prema univerzalnosti koja apostrofira novac kao vječni kamen smutnje obiteljskome skladu i uzajamnome poštovanju, a životnošću teme, paletom osjećajnosti i crnohumornim prikazom tipičnih svakodnevnih situacija, Jelinovićevu uratku zasigurno jamči atribut skore filmske uspješnice koja će privući pozornost svih generacija. Doslovni mimetizam, autentično realiziran, u svijetu filmske umjetnosti nikada ne prolazi nezapaženo, čini se da je redatelju i scenaristu ove dalmatinske štorije o neiskorjenjivosti malomišćanskoga mentaliteta upravo to i bio najveći „vjetar u leđa“.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 14. lipnja 2026.

Piše:

Vesna
Aralica