Mogu li mrtvi služiti žive i obrnuto?
19. Subversive Film Festival, 18. – 30. svibnja 2026.: Izbor iz programa 3/3
-
Postoje li krajnje subverzivni filmski alati, takvi koji ne služe ideologijama, kako kapitalističkim tako ni antikapitalističkim? Devetnaesta faza zagrebačkog otpora svjetskim nepravdama krenula je egzaltirano, kao i prošle godine, glasnim bodrenjem iz publike u Kinoteci tijekom službenog otvorenja festivala. Deklarativno gladna radikalnih promjena u društvu, ista je (publika) očito nesvjesna činjenice kako povlađuje gradskim distributerima financijskih potpora i političke moći. S druge strane, odabir igranih naslova u svrhu osvještavanja društvenih anomalija svake je godine sve manje subverzivan a sve više predvidljiv, umrtvljujući i apatičan. Već su igrani eksperimenti šezdesetih jasno pokazali kako ni jedna filmska ili antifilmska formula nije u stanju slomiti magičnu moć velikog platna u mraku kinodvorane. Filmske su priče manje ili više razumljive i od pamtivijeka, dakle još od 17. stoljeća i manirizma – jedinstveni alat u širenju ljudske percepcije. Sve želje da se u igranom korpusu konačno otkrije čarobna formula koja će izazvati kognitivni i fizički potres u pojedinaca tek je paket pukih želja. Ni ove godine filmska se ostvarenja nisu pomakla iz ugodne zone lakrdije – od muke po pseudoznanosti, dubioznog obračuna sa Shakespeareovom ostavštinom, mlade žene u raljama nasilnog oca do lakrdije u kojoj udovac azijatskog podrijetla vodi ljubav s usisivačem, ili antipriče o susretu dvoje mladih orijentalnog podrijetla uz poduku o stvaranju filmskog scenarija, ili fokusa na ubitačno dosadnu svakidašnjicu na jugu Crnog kontinenta dokumentarnog odjeka…
Posve je neobično kako je „subverzivna“ nota igranih naslova prepuštena filmskim pričama ili ne-pričama u kojima se ozbiljno narušava gruba granica između živih i mrtvih jedinki. Ona je (okultna nota) već naglašena prvim naslovom u programu (Kronovizor Jacka Auena i Kevina Walkera) u kojem američka znanstvenica Béatrice Courte istražuje pozadinu europskih skandala na temu reproduciranja slika i zvukova iz duboke prošlosti, sve tamo od početka brojanja godina poslije Krista. Paradoksalno s obzirom na to da se mala povijest zagrebačkih subverzivaca od samih početaka klonila neobjašnjivih fenomena kozmičkih sila. Pogotovo ako se slični fenomeni kose s pragmatičnom svakidašnjicom u kojoj je logika ljudskog života uobičajeno geometrizirana, i općenito nesklona komunikaciji s nevidljivim entitetima. Po tom su pitanju jednako sumnjičavi kao i nositelji „kapitalističkih algoritama.“ Film je krajnje škrt u pogledu igranih kvaliteta, a glavna se protagonistica ponaša kao da je riječ o doksu. Njegov je fokus uglavnom na tekstovima iz talijanskog tiska, ne lažnim nego objavljenima, u kojima se spominje tehnička naprava za slušanje zvukova iz prošlosti koju je izumio benediktinac Pellegrino Maria Ernetti. Tajanstvena i nedostupna osoba, kako za znanstvenicu (glumi je Anne Laure Seller) tako i za talijansku javnost i šire. Bez obzira na predvidljivo, filmsko razotkrivanje vremenskog oscilatora kao još jedne pseudonaprave od kakvih obično zazire znanstvena zajednica, okolnosti filmskog eseja ipak nisu na strani iste zajednice. Moguće ga je (filmski esej) čitati i ponešto drugačije: sve dok se navedena zajednica drži stroge geometrije, njezini su horizonti miljama daleko od eksperimenata koji poštuju neumoljivost kozmičkih sila. (Tesla je simbolični primjer antiznanstvenika koji je razumio tu neumoljivost.)
Koristan duh (Pee chai dai ka) redatelja Ratchapooma Boonbunchachokea ide još dalje, kako u lakrdijaškoj tako i metafizičkoj noti. Uz to što je kvirovskog ozračja, njegova je glumačka obitelj osjetljiva i na nevidljive entitete koji useljavaju u kućanske aparate. Preciznije, to je priča o ljubavi između mladog udovca i njegove rano preminule žene čiji duh useljava u usisivač. Na zapadnoj hemisferi teško je zamisliva veza između mrtvog predmeta i čovjeka osim ako filmska publika na vlastitoj koži nije iskusila nadrealističku doktrinu. Vjerojatno će teoretičari subverzije u toj metafori prepoznati „političku snagu kvira i borbu protiv roda, države i kapitala“, međutim lakrdija azijatskog tipa metafora je o drugačijem sustavu vrijednosti, bez odjeka prema klasnom ili ne-klasnom društvu, a nije alat primjeren lijevoj ideologiji. Čini se da je taj naslov dio šireg pokreta, pretežno intuitivnog, u kojem je naglasak na spiritualnoj strani ljudske egzistencije na Zemlji. Čini se kako hermetičke znanosti više nisu na crnoj listi – ili u zabranjenoj zoni. Primitivna vjerovanja tradicionalnih zajednica s Istoka i Crnog kontinenta očito nisu krive strategije za podnošljiviju budućnost Plavoga planeta. U njima se (strategijama) zrcale filozofske postavke, primjerice Plotina koji je zagovarao hologramsku osnovu svijeta. U njemu spiritualizirani usisivač nije egzotična fantazma. Tek jedna među vizualnim jednadžbama imunima na lijeve ili desne algoritme i slično.
Obrasci lakrdija ili groteske pokazatelj su kako subverzivna vizualna sredstva ili filmske priče više nisu djelotvorne, u domeni su filmskih ukrasa ili salonske zabave. Drugim riječima, igrana je konkurencija podbacila u profilu koji bi trebao širiti čovjekovu percepciju. Umjesto toga, program je nudio politički korektne primjere socijalne nepravde s juga Afrike (Varijacije na temu Devona Delmara i Jasona Jacobsa) ili pak usporenu filmsku meditaciju o moru, slučajnom susretu, konstruiranju filmske priče i lutanju snijegom zametenim planinama Japana (Dva godišnja doba, dvoje stranaca Shōa Miyakea). Začudo, oba su filma dobitnici priznanja; prvi je ovjenčan Wild Dreamer nagradom na zagrebačkom festivalu, drugi Zlatnim leopardom u Locarnu. Oba su filma izvan ritma aktualne svakidašnjice koja svakim danom ubrzava, za razliku od čovjekova (ritma) koji je od pamtivijeka na istoj frekvenciji. U tom smislu priznanja proizvodima koji ne prate promjenu kozmičke frekvencije više govore o neusklađenosti žirija s aktualnim vremenom negoli filmskim proizvodima. Spomenuti su naslovi zaostali segmenti jedne tradicije, moglo bi se reći – akademske tradicije. Oba su proizvoda bez vizualnih ili zvučnih tenzija, toliko spora da većini kinopublike, vrlo vjerojatno, ne pada na pamet ponovno ih pogledati.
U festivalski su program uvrštena i dva klasičnija proizvoda u pogledu razvijanja priče. Premda je debitantski naslov Kristen Stewart (Kronologija vode), glumice poznate po seriji vampirskih filmova, montiran u valovima miješanog vremena, fabula prema memoarima Lidije Yukanovich, američke plivačice u mladosti, kasnije književnice i profesorice, ipak je čitljiva. Kao da je namijenjena publici odgojenoj na ritmovima kratkog daha na društvenim mrežama (primjerice TikToka). Mlada se redateljica poslužila filmskom formulom koju je neko vrijeme razvijao američki redatelj Terrence Malick, rođen u Ottawi, pogotovo u naslovima Drvo života (2011.) ili Vitez pehara (2015.). Društveno neuredan život autsajderice Lidije odigrala je Imogen Poots. Mnogi će se složiti da se glumica uspjela nositi s isjeckanim filmskim metrom. U tom smislu kronologija je doista impresionistička, možda i pretjerano, no treba uvažiti činjenicu kako je naslov, osim što je memoarski položen, istodobno i redateljičin dijalog sa zagonetnom prirodom vode. U njoj se (vodi) ritam stvarnosti drukčije lomi, odnosno „drugačije se nosi.“
Drugi je naslov (Osmijeh pod oštricom Pedra Pinhoa) doista dugog metra, traje tri i pol sata i prikazan je u subotu u podne pod motom „matineja za odrasle.“ Mogao bi se čak označiti kao film ceste s obzirom na to da počinje na cesti usred pustoši Zapadne Afrike, a njezin protagonist inženjer okoliša Sérgio zadužen je za izradu dokumenta o utjecaju na okoliš buduće ceste koju treba izgraditi u bivšoj portugalskoj koloniji Gvineji Bisau. U njemu ne fale uobičajene subverzivne floskule, od kvir zajednice do neokolonijalnog statusa Crnog kontinenta. Inženjer je lutajuća figura koja participira u gotovo svim segmentima društva. Kako vrijeme odmiče, gubi identitet europskog glasnika te se na kraju epske priče o živopisnim likovima bivše kolonije odlučio izgubiti među pripadnicima otočkih zajednica, usuprot konformizmu kojeg je po sili prirode ponio sa sobom iz Lisabona. Epski metar nije nepodnošljiv zahvaljujući zavodljivim i više nego uvjerljivim ulogama prevarantice Diáre i transrodnog Brazilca Guilhermea, žene zarobljene u muškom tijelu. Oboje će u fazama iskazivati seksualnu naklonost europskom gostu. Gotovo svi recenzenti filma navode paralelu s poznatim naslovom Michelangela Antonionija iz 1975. u kojem je igrao Jack Nicholson.
U oba slučaja presudan je afrički ambijent, no za razliku od pola stoljeća starijeg naslova u kojem je Nicholsona glave koštala kriva procjena crnog tržišta oružja, Sérgiova je pustolovina ipak duhovnijeg predznaka. Umjesto razrade otvorenog završetka portugalske priče važnije je naglasiti kako je duhovna tradicija Crnog kontinenta sve atraktivnija kulturnim institucijama sjeverne hemisfere. Jasno to pokazuje i nedavno otvoreni Bijenale u Veneciji, kojim ravna kustosica rođena u Kamerunu. Premda je preminula prije godinu dana, Koyo Kouoh je iz pozicije mrtve osobe venecijansku smotru podredila „crnim kartama“ i duhovnom horizontu afričkih gurua, pjesnika i kreativaca. U tom poslu pomoglo joj je petero suradnica i suradnika – njezina „squadra“, kako stoji u pratećoj publikaciji.
Za kraj ponešto o starom znancu zagrebačkih „subverzivaca“ – redatelju Raduu Judeu i njegovoj filmskoj musaki na temu rumunjskoga mitološkog simbola (Drakula). Vlad Tepeš (nabijač, u hrvatskom prijevodu) ili Drakula istodobno je mitska figura i povijesna ličnost Rumunjske. Redatelj će nizom prostačkih priča, odnosno medijskih sprdnji degradirati kako filmsku ostavštinu o neuništivom vampiru, tako i povijesnu građu o vladaru koji je svoje neprijatelje i oponente osuđivao na smrt nabijanjem na kolac. Krvožedni je vladar iz 15. stoljeća zbog toga zaslužio svoj nadimak, ali i rijetku osobinu nežive jedinke koja se svako malo budi i uznemirava živu populaciju. Judeov je naslov sastavljen od pregršt bezobraznih priča, snažne seksualne orijentacije vezane uz muški simbol „kolca“ i glagola „nabijati.“ One su (priče) gotovo folklornog odjeka, u mjeri bofla ili kiča. Neke počinju podnošljivo, primjerice socijalistička ljubavna priča između poljoprivredne tehničarke i seoskog vozača kamiona, koju je redatelj na kraju srozao UI algoritmom.
Namjerno ili ne, Judeov UI alat je (dr.aijudex 0.0) nezgrapan, nametljiv i najčešće djeluje kao strano tijelo u procesuiranju narativa. (Usputna opaska: hrvatski kreativac Dalibor Barić superiorniji je korisnik UI protokola.) Rumunjska lakrdija podastire sijaset naoko efemernih, ali provokativnih parabola: o tome kako je Marcel Duchamp „loš odvjetnik“, a vampir „Heideggerov učenik“; o tome kako pojam „dracul“ na rumunjskom znači vrag, dočim prema 11. poglavlju filma Drakula je „kapitalist“, a kapital „mrtvi rad“ itd. Pored toga što lakrdijaški proizvod spada u nizak ključ subverzije – blisko verbalnim akrobacijama dvorskih luda, Judeov Drakula je u dosluhu s ostalim naslovima u programu igrane konkurencije. Rumunjski se redatelj također zabavlja na nesigurnoj granici između živih i mrtvih, na području gdje su intuicija i ljudski DNK inferiorni kozmičkim silama.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2026.
Piše:
ŽeljkoKipke