Koreografija nasilja i iskupljenja u stvarnom vremenu

19. Festival mediteranskog filma Split, 11. – 20. lipnja 2026.:Odmetnik, red. Cristian Tapia Marchiori, Argentina, 2025.

• 

  Nakon proljetne drame u kojoj je direktor FMFS-a (Festival Mediteranskog Filma Split) medijima ispljunuo dušu žaleći se kako je stručno vijeće na splitskom gradskom natječaju za javne potrebe u kulturi odbilo dodijeliti sredstva glavnom programu festivala, žalopojka i kritike kulturne zajednice urodile su plodom i nakon uloženog prigovora odluka je djelomično promijenjena. Novac je u konačnici legao na pravo mjesto, što bi značilo da će svi posjetitelji festivala i njegovih filmskih delicija i devetnaestu godinu zaredom tijekom lipnja moći bezbrižno uživati u nizu fantastičnih ostvarenja koja već tradicionalno dolaze iz raznoraznih kutaka globusa. Među njima se tako našao i hvaljeni argentinski akcijski krimi triler Odmetnik (Gatillero), drugi dugometražni film autora Cristiana Tapija Marchiorija.

  U fokusu filma je lik Pabla, zvanoga Galgo (Sergio Podeley), bivšeg plaćenog ubojice iliti sicarija koji nakon izlaska iz zatvora pokušava preživjeti na rubu društva u četvrti Isla Maciel. Tek što je orobio kvartovski dućan, Galgo naleti na dvojicu starih poznanika: Nonija (Mariano Torre) i Lala (Matías Desiderio), od kojih dobiva naizgled jednostavan zadatak: ispaliti hice u jednu trgovinu kao znak upozorenja i zastrašivanja vlasnika. Međutim, njegov posao se te iste noći iznenada pretvara u niz izdaja, obračuna i potjera, dok paralelno pokušava spasiti vlastiti život i pronaći iskupljenje…

  Premda bi se na prvi pogled moglo zaključiti kako je redatelj Cristian Tapia Marchiori nakon debitantske socijalne drame o beskućniku (Najhladnija noć) napravio potpuni karijerni zaokret režiravši čisti adrenalinski akcijski triler, činjenica je da su oba filma tematski u mnogočemu srodna. Naime, kako je i sam u nekoliko navrata naglasio – zanimaju ga ljudi na društvenoj margini, ljudi koje društvo često ne vidi ili ih svodi na stereotipe. Za pripremu prvog filma je tako provodio vrijeme s beskućnicima sve kako bi razumio njihovu stvarnost, dok je za Odmetnika privremeno uronio u okruženje Isla Maciela i bolje upoznao taj siromašni i problematični kvart smješten na rubu Buenos Airesa. Kad je upoznao kvart i ljude, uslijedilo je pisanje samog scenarija. Drugim riječima, za Marchiorija se promijenio žanr, ali ne i njegova opsesija: marginalizirani ljudi i pitanje može li pojedinac pobjeći sudbini koju mu je okolina namijenila.

  

  Mnogi mladi autori nakon prvijenca, osobito ako je bio uspješan, godinama pokušavaju pronaći inspiraciju ili makar ideju za novi uradak, no Marchiori posljednjih osam godina nije mirovao ili besciljno lutao nego je marljivo radio kao pomoćnik režije, redatelj druge ekipe, koordinator akcijskih scena, autor pilotskih epizoda akcijskih serija, kaskader i stručnjak za akcijske sekvence – sve kako bi skupio neophodno iskustvo u tom adrenalinskom žanru i konačno realizirao ideju koja mu se dugo vrzmala po glavi. Početno, ta je ideja bila vrlo jednostavna: kako izgleda sat i pol potpune furije u životu jednog čovjeka? Prva slika koju je imao u glavi nije bila scena ni dijalog nego kamera koja trči iza glavnog glumca kroz četvrt. Tek se kasnije razvila priča o Galgu i njegovoj noći iskupljenja. Za Marchiorija je inspiracija došla iz želje za realističnim akcijskim filmom čija se radnja odvija u stvarnom vremenu, fascinacije životom u Isla Macielu, ali i interesa za društvene posljedice narkokriminala i marginalizacije.

  Za razliku od dobro znanih filmova poput Mendesove ratne drame 1917 ili Iñárrituovog Birdmana, djela koja stvaraju iluziju jednog kadra skrivenim rezovima, Marchiori je svojeg Odmetnika doista realizirao u jednom kontinuiranom kadru. Naravno, to ga ne čini nikakvim pionirom ili inovatorom, pošto smo sličnim primjerima mogli svjedočiti i kroz naslove kao što je Victoria, Točka pucanja ili primjerice Utøya, 22. srpnja, no unatoč toj činjenici Marchiori je napravio nešto sasvim posebno, što tijekom 80-ak minuta trajanja ostavlja bez daha. Sniman na stvarnim lokacijama spomenute četvrti Isla Maciel, redatelju je bilo važno da prostor djeluje autentično. Stoga nije gradio studijske scenografije nego je koristio stvarne ulice, prolaze i kuće. Kako bi tehnički izuzetno zahtjevan proces snimanja jednoga kontinuiranog kadra ispao funkcionalan i vizualno efektan, Marchiori i snimatelj Martín Sapia sproveli su temeljito istraživanje četvrti te obavili niz proba kretanja, testova kamere, određivanja ruta. Ništa nije prepušteno slučaju, pa su cijeli film prethodno snimili mobitelom kao neku vrstu makete ili tehničkog nacrta.  

  To bi ujedno značilo da su Marchiori i Sapia morali unaprijed koreografirati svaki korak, znati gdje se nalaze glumci izvan kadra, koordinirati rasvjetu koja se ne smije vidjeti, sinkronizirati zvuk i uskladiti pojavljivanje desetaka likova tijekom 80 minuta. Naime, kod ovakvog filma snimatelj praktički postaje jedan od izvođača. Nije samo osoba koja snima, nego sudionik koreografije, jednako važan kao i glumci. Kada film snimaš u jednom neprekinutom kadru, ne možeš koristiti klasične montažne trikove za promjenu perspektive. Umjesto toga, fokus se prebacuje unutar samog kadra i umjesto klasičnog reza, kamera jednostavno odluči pratiti drugu osobu. Novi lik ulazi bliže objektivu, protagonist se udaljava, novi lik zauzme središte kadra dok svjetlo ili pokret dodatno privuku pažnju.

  Kod Odmetnika su ovakve metode dakako bile tim i teže jer riječ je o iznimno dinamičnom filmu gdje kamera trči ulicama, ulazi u kuće i automobile, izlazi van, prati više skupina ljudi, a također ima niz prijelaza između akcije i dijaloga. To je jedna od razlika između Odmetnika i, primjerice, Točke pucanja, gdje kamera gotovo stalno kruži oko centralnog lika i restorana. U Odmetniku se kamera ponaša slobodnije i više nalikuje nevidljivom sudioniku događaja nego pogledu jedne osobe. Iz navedenog razloga film se ne bi trebalo doživjeti kao tehnički eksperiment čisto radi eksperimenta nego kao pažljivo koreografiran sustav u kojem je kamera praktički još jedan lik u priči.

  

  Izuzev majstorske tehničke realizacije, veliku vrijednost filmu donosi i glumački angažman Sergija Podeleya u ulozi nesretnog Galga. Fizički i emocionalno zahtjevnu ulogu Podeley iznosi na junački način, posebice ako se uzme u obzir sama dinamika filma. Dobar dio napetosti je oslonjen upravo na njegovu sposobnost da tijekom cijelog filma nosi radnju, mijenja emocionalna stanja i održava vjerodostojnost lika. Podeley uspijeva održati intenzitet tijekom cijelog filma i uvjerljivo prikazati unutarnju borbu bivšeg plaćenog ubojice koji u maniri najvećeg očajnika i pokajnika pokušava pronaći vlastito iskupljenje.

  Iako se na površini radi o akcijskom krimi trileru, film se dotiče nekoliko ozbiljnijih tema poput iskupljenja i druge prilike, kriminala kao društvenog sustava, izdaje i lojalnosti, siromaštva i marginalizacije, odnosa zajednice prema narkokriminalu, ali i mogućnosti moralnog izbora nakon života u nasilju. Marchiorijev film ni na koji način ne romantizira kriminalce niti ih prikazuje kao heroje nego poručuje da ljudi zarobljeni u nasilnom okruženju ipak mogu pokušati promijeniti vlastiti put, ali cijena toga može biti vrlo visoka. Istovremeno film prikazuje i zajednicu koja pokušava živjeti normalno usprkos prisutnosti narkobandi. Zato se Odmetnika na kraju krajeva može gledati na dva načina: kao vrlo napet akcijski film snimljen nevjerojatnim tehničkim zahvatom i kao društvenu dramu o ljudima koji pokušavaju pronaći izlaz iz začaranog kruga nasilja. Upravo spoj te dvije razine film čini zapaženim na festivalima i među ljubiteljima formalno ambicioznog uratka.

  © Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2026. 

Piše:

Ivica
Perinović