Nastavak koji prepoznaje novo vrijeme, ali gubi duhovitost i oštrinu
Vrag nosi Pradu 2 (The Devil Wears Prada 2), red. David Frankel, SAD, 2026.
-
Jasno nam je da u Hollywoodu već desetljećima vlada kreativna kriza, pa novih i svježih ideja i sadržaja nema na vidiku, ali logičnim se nameće pitanje smisla snimanja nastavaka filmova starih dvadeset ili trideset godina (primjerice, Practical Magic 2, 2026) koji su funkcionirali u određenom dobu i kulturnom kontekstu, no pitanje je kako će se priča i likovi nositi s izmijenjenim kulturnim okolnostima. Pitanje je to koje jednim dijelom otvara Vrag nosi Pradu 2 (2026) David Frankela, čiji je original s Meryl Streep i Anne Hathaway u glavnim ulogama, inače ekranizacija bestselera Lauren Weisberger, prije točno dvadeset godina postao iznenađujući kinohit, a Mirandu Priestly (Meryl Streep) lansirao u orbitu najpopularnijih filmskih negativki suvremenosti.
Popularnost izvornika teško je shvatljiva jer je posrijedi jednostavno formulaičan i plošan film temeljen na klišej-priči te moralnoj potki o nužnosti zadržavanja moralnoga integriteta kako bi se (p)ostalo junakinjom. Andy Sachs (Anne Hathaway) neiskusna je i dobra djevojka, upravo diplomirala, koja sanja kako će jednom ostvariti veliku novinarsku karijeru, kao što njezin partner Pete Cooper (Adrian Greiner), s kojim dijeli mali i neugledni stan u New Yorku, mašta kako će postati relevantan chef u uspješnom restoranu. Situacija se mijenja kada protagonistica, nesklona modi i mondenom načinu života, na koji gleda s ironijom i intelektualnim prijezirom, dobiva posao pripravnice u redakciji na globalnoj razini utjecajnoga modnog časopisa Runaway, koji pod čeličnom uredničkom paskom vodi tiranski i radoholičarski nastrojena Miranda Priestly.
Logika fabule predvidljivo je temeljena na okosnici iskušenja. Andy biva izložena različitim poniženjima i torturama nadređene, no vrlo joj se brzo svidi okus luksuza i kapitalističkih čari, za kojima se polakomi, pa počinje zaboravljati na prave vrijednosti. Navedeno uvjetuje otuđenje od skromnih korijena, dečka i prijatelja pa je priča vodi prema iskustvu otriježnjenja koje je treba povratiti na put vrline.
Scenaristica Aline Brosh McKenna međutim pomno pazi da protagonistica nikada ne prijeđe dopuštenu granicu nakon čega neće moći opravdati status junakinje. Kada Miranda pred nju postavi đavolju ponudu: ili ćeš ići sa mnom u Pariz umjesto Emily (Emily Blunt) ili ćeš dobiti otkaz, upravo Andy mora saopćiti kolegici da ju je izgurala s toliko željenoga leta za Pariz, čime je ujedno zauzela i njezin položaj u poslovnoj hijerarhiji. Tada slijedi deux et machina rješenje: Emily uslijed prometne nesreće završava u bolnici pa ionako ne može putovati u Pariz jer mora ostati na liječenju. Spomenuto omogućuje Andy da se lagano izvuče iz kompromitirajuće situacije sve do trenutka kada doživi prosvjetljenje te shvati da ipak ne želi biti dijelom takvoga – iskvarenog svijeta. Stereotipna i beskrvna protagonistica ostala je u sjeni živopisne negativke u tumačenju Meryl Streep, koja je uspjela vrlo sugestivno oko svoga lika razviti ozračje tihoga i glacijalnoga autoriteta, ali je i pridonijela da Vrag nosi Pradu postane djelo koje slavi toksičnu radnu atmosferu i toksična ponašanja nadređenih prema podređenima.
Drugi se dio, treba priznati, uspješno prilagodio promijenjenom kulturnom i generacijskom kontekstu. Prije dvadesetak godina ciljana su publika filma bili milenijalci, a sada je posrijedi gen z, čijoj se pretjeranoj korektnosti i uvredljivosti film stidljivo podsmjehuje. Miranda više ne baca jakne po stolovima asistenata jer se netko žalio kadrovskoj službi, a njezina nova asistentica Amari Mari (Simone Ashley) neprestano je na sastancima upozorava da prema mladim kolegama mora biti obazriva i paziti na vlastite komentare upućene njima jer bi mogli biti neprihvatljivi. Međutim i sam je lik nekadašnje negativke donekle ukroćen, pa je postala mlaka – ona na koju se sada svi obrecaju. S druge strane, ostvarenje otvara pitanje propadanja i preobrazbe novinske industrije te seljenja izdanja na digitalne platforme, kao i činjenice da nitko više nema razumijevanja za ozbiljno novinarstvo jer tko danas želi čitati dugačke, ozbiljne tekstove pa su autori uspjeli efektno iskoristiti neke od kulturnih pokazatelja kako bi opravdali smisao snimanja nastavka.
.jpg)
Andy u dvojci postaje protagonistica u krizi: upravo je ostala bez posla zbog promjena u izdavačkoj industriji, a pritom se osjeća i emocionalno neispunjenom. Životni joj se put ponovno ukrštava s Mirandinim kada potonja napravi propust pa treba popraviti imidž Runawaya u javnosti, a u te svrhe biva angažirana Andy kao ugledna i nagrađivana novinarka. Posrijedi je inicijalni fabularni okidač koji junakinju dovodi u interakciju sa starim znancima – Emily i Nigelom (Stanley Tucci) te ponekim novim likovima. Glasina kaže da su se mnoge javne osobe iz svijeta mode odbile pojaviti u originalu jer se pričalo da Miranda predstavlja inkarnaciju Ann Wintour, dugovječne urednice američkoga Voguea, pa nisu željeli doći na crnu listu. Stoga dvojka, zbog uspjeha jedinice, vrvi različitim gostujućim pojavljivanjima: u rasponu od Lady Gage do Donatelle Versace. I to je manje-više sve.
Nastavak dobrano kapitalizira na nostalgiji koju je izvornik generirao. Za razliku od klišeizirane moralke prije dvadesetak godina, sada imamo priču prenatrpanu različitim zavrzlamama, koja je dvadesetak minuta duža, lako gledljiva, ali lišena upečatljivih i zapaženije duhovitih trenutaka. Poneki podzapleti mehanički su ugurani u radnju te suštinski ne pridonose njezinu razvoju nego je nepotrebno razvlače. Primjerice takav je Andyn odnos s građevinarom Peterom (Patrick Brammall), u kojem temeljno nedostaje kemije među glumačkim parom, a ujedno svjedoči kako je prema holivudskim standardima i dalje nepojmljivo da protagonistica u srednjim godinama može biti bez partnera, pa se scenaristički nemotivirano i napadno ubacuje dramaturški suvišan podzaplet.
Vrag nosi Pradu 2 u suštini je gledljivo, sporadično zabavno ostvarenje, slično fiktivnom časopisu oko kojega se radnja vrti: vizualno raskošno izgleda, ali bez kompleksnijega sadržaja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2026.
