Zeleni aspekti

22. ZagrebDox, 19. - 26. travnja 2026.: Izbor filmova iz programa Green Dox i Majstori Doxa

• 

  Dugo očekivani ZgDox i ove godine proletio je u obilju vrhunski selektiranih dokumentarnih filmova koji bacaju svjetlo na brojne aktualne teme, osvjetljavajući u istoj mjeri smjerove naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Prisutna je objektivnost kod razrade tema u filmovima. Zbog te objektivnosti, čak i kada je upletena emotivnost i donekle subjektivnost pojedinih redatelja, možemo govoriti o visoko postavljenoj ljestvici kvalitete, zato što izabrani filmovi reflektiraju i odnose se na vrlo osjetljive i stvarnosne teme. Kroz različite kategorije koje obuhvaćaju mnoge aspekte realnosti (Festivalski hitovi, Happy Dox, Teen Dox, Green Dox, Majstori Doxa itd.) ove godine dogodila se inovacija koju posebno valja pozdraviti i pohvaliti, a riječ je o Foto Dox izložbama neposredno prije filmskih projekcija, jer vraćaju dostojanstvo i važnost fotografiji, istovremeno je čineći pristupačnijoj široj publici. Iz obilnog programa nekako su me privukli filmovi ekološke tematike koji naravno ne pričaju samo o ekologiji, nego više o ljudskoj prirodi.

  CRNA VODA

  Često tematizirane klimatske promjene pomalo su kreirale učinak rezistentnosti, a uslijed recentnih političkih zbivanja gurnute su u zadnji plan. Međutim, ovaj se film tiho nameće i odskače od drugih slične tematike zbog načina na koji je sniman. Razloge možemo koncentrirano nabrojati, ali to neće umanjiti činjenicu uznemirenosti niti isprati osjećaj vlage i prljave vode, vode koja će nam zahvaljujući ovom prikazu, optočiti um i tijelo.

  Kao prolog za temu ovog filma, moramo se suočiti s brutalnim činjenicama. Bangladeš će 2050. imati otprilike 220 milijuna stanovnika, a velik dio njegova teritorija bit će trajno potopljen. Ova situacija mogla bi prouzročiti prisilno raseljavanje između 20 i 30 milijuna ljudi. Na planetarnoj razini govorimo o najvećoj migraciji u ljudskoj povijesti.

  Dokumentarac prati trenutno stanje. Zajednice ljudi na obalnim područjima više ne mogu živjeti načinom koji su baštinili od svojih predaka, ne mogu poštovati svoje tradicije i običaje, priroda koja im je bila saveznik, zbog globalnog zagrijavanja, vrši dramatične izmjene u geografiji krajolika, ugrožava život poplavama i olujama. Protagonisti dokumentarca su mudro izabrani kako bi nam predočili razmjere i utjecaj klimatskih promjena na život pojedinca. Crnu vodu definira zavidna struktura, besprijekorna montaža i izvrsno odmjeren ritam pripovijedanja nimalo lake teme.

  Natxo Leuza iza sebe ima petnaest godina iskustva kao producent, pisac, redatelj i filmski montažer. Zapažen je po djelima Anamorphosis (2011.) i El Drogas (2020.), iako ima dugu karijeru u svijetu dokumentaristike radeći diljem svijeta. Na mnogim je filmovima poput Born in Gambia, Ropes, Anwar, Why, Living Kultur, radio kao filmski montažer. Prethodna stvaralačka iskustva kondenzirala su se u Crnoj vodi i kao da su se savršeno posložila. Krajnje napet i potresan, intenzivan od kadra do kadra, raste progresivno izazivajući sve jače emocije.

  

  Je li uopće moguće zamisliti perspektivu u kojoj voda više nije izvor života, nego neprijatelj? Vrlo teško iz zaštićenih okružja, prosperitetnih ili stabilnih zemalja. Vodu doživljavamo kao civilizacijski imperativ, nešto od čega smo svi satkani, nešto bez čega ne možemo živjeti i nešto što nas asocira uz godišnje odmore. Upravo u ovome počiva užas ovog filma u koji ulijećemo zajedno s čovjekom koji od muke sjekirom ruši svoje drvo, zato da ga se voda ne dokopa. Taj protestni pokušaj kontrole je čin očaja, jer taj isti čovjek kao glava obitelji, ne može se za nju brinuti. Ljudi iz njegove okoline uzalud učvršćuju i popravljaju krovove. Žive pokraj vode ali ne mogu normalno živjeti, počevši od toga da im izbijaju plikovi i svrbeži po koži, da su suočeni s pomanjkanjem hrane, pitke vode i posla. Oni životare uz zvukove opomena na oluju, vjetar i kišu. Prisiljeni su krenuti na putovanja, napustiti sve što im je poznato. Oni na vodu ne mogu gledati prijateljski, čak i da to hoće. Pogotovo ne jedna majka koja se razdvojila od kćeri i muža kako bi omogućila ekonomsko preživljavanje i prehranu svoje obitelji. Privremeno spasenje mnogi poput nje vide u Dakhi. Ali grad već sada puca po šavovima prihvatom izbjeglica od kojih svaki ima svoju egzistencijalnu tragičnu priču u kojoj u većini slučajeva postaju robovi teških poslova i groznih uvjeta rada koje nitko normalan ne bi poželio. Novinarka i aktivistica ekološkim pitanjima posvetila je čitav život, te daje drugi pogled na nastalu situaciju. Problemi se samo gomilaju, ali se ne rješavaju, a oni koji su ekonomski sigurni lako okreću glavu i odbijaju ozbiljno čuti alarm. Dotad, pate nezaštićeni, brojne generacije i niz sudbina, ukazujući na možda najveći problem svijeta: njegovu podijeljenost prilikom koje jedni smatraju očito da su bolji od drugih.

  Biološka i ekološka povezanost opovrgavaju krive stavove. Znanstvenici su na vrijeme upozoravali, a prve posljedice našeg nemara postaju jasne. Nimalo optimistično. Ono što je sada problem manjine, već sutra može postati problem većine i dokumentarac je prekrasno usmjeren u tom smislu želeći od svakog pojedinca da uvidi dubinu ponora, da ne guramo u zadnji plan nešto što bi trebalo biti u prvom. Također, osvješćuje problem migranata i rasvjetljava uzroke migracija, što je izvrsna stvar pogotovo za one koji i dalje gaje određene predrasude prema ljudima prema kojima bi trebali imati samo sućuti. U filmu postoje mnoga mjesta koja emotivno pogađaju do beskraja: kao majka koja radi kćeri pletenicu prije oluje, krov koji leti u zrak, trenutak prazne šivaće mašine, odlazak na počinak prekriven samo najlonom kabanice… Crna voda je ona vrsta filma čije bi projekcije, bez obzira na uznemirenost koju izaziva, trebalo omogućiti što širem broju ljudi zbog edukacije, ako ništa drugo, jer film ima moć doprijeti tamo gdje razum očito odbija otići. Ali ovo nije samo film koji služi podizanju svijesti i osvjetljavanju jednog aspekta ekoloških problema. Natxo Leuza ušao je u srž ljudske prirode i zbog toga je film zaista upečatljiv.

  MEDVJED SMETALO

  

  Obično smo naviknuti na idilične i impozantne slike vezane uz polarnog medvjeda. Polarni medvjed je jedan od najvećih medvjeda na svijetu, te pripada ugroženoj vrsti osjetljiva statusa. S obzirom na njihovu masu (mužjaci teže 450-850 kg, ženke 200-350 kg), prilično su spretne i uporne životinje, vješti plivači i lovci, te veći dio života provode samotnjački. Svaka vrsta životinje je bitna za ekosustav Zemlje i osobita na svoj način, a polarni medvjed je uvijek bio na mom internom popisu fascinantnih životinja. Stoga me zanimalo kakav će pristup odabrati tvorci ovog dokumentarca.

  Medvjed Smetalo imao je premijeru na Sundanceu, te je zadobio mnogo nagrada struke u kategoriji kratkog dokumentarnog filma. Bračni par Jack Weisman i Gabriela Osio Vanden zajedno su režirali ovaj film. Svaki za sebe ima podužu listu filmografije, te su poznati po zajedničkim suradnjama.

  Film istražuje odnos čovjeka i prirode, koji je nesumnjivo postao disharmoničan, a fokusira se na život polarnog medvjeda, onoga kojega domorodci nazivaju medvjedom Smetalom. Postoji teza da takvi medvjedi postaju zbunjeni jer su se prerano odvojili od majke, pa ih privlače ljudi i naselja, ne samo zato što im je lakše doći do hrane.

  Nadrealni početni kadrovi polarnog medvjeda i njegove šetnje kojom se približava gradiću Churchilu u Manitobi, odmah su lišeni romantizacije i kroz autentično postavljene okvire prikazuju ne tako lijepu svakodnevnicu glavnog protagonista. Njegova kretanja omeđena su urbanim područjem i lokalnim stanovništvom koje je podijeljeno između domorodaca i doseljenika, ekskluzivnim turistima u lovu na senzacionalne fotografije životinje kojoj prijeti izumiranje i onima koji ga žele zaštiti.

  Medvjed Smetalo preokreće konvencije i udara na stereotipni prikaz teme koja će na kraju propitati i samu našu empatiju, jer priča o medvjedu Smetalu je mnogo više od priče o načinu na koji civilizacija zauzima stav prema divljini. Priča je o dva različita mentaliteta i pogleda: bjelačkom i domorodačkom. Budući da je naš preuzeo dominaciju nad svijetom, doživljavajući u početku divljinu kao nešto što mora pokoriti i inferiornim sve ono što je drugačije od našeg poimanja svijeta, te etiketiranje toga primitivnom kulturom, nije čudno kako sada tu istu divljinu bijeli čovjek pokušava zaštiti eksploatirajući tehnologiju i koristeći prilično očajne i agresivne načine. Ako medvjeda Smetala ne udalje zamke, ako ga ne uplaše pucnjevi (nakon kojih opetovano najčešće ogluše, pa zato ne reagiraju na njih), pod narkozom ih helikopterom udalje u divljinu, te ih prate. Međutim, medvjedi se kreću i dođu ponovno u blizinu grada, grada gdje živi domorodačko stanovništvo. Domorodačka plemena su nekoć živjela u harmoniji s divljinom, no od dolaska bijelog čovjeka žive prema nametnutim pravilima i kako proizlazi iz narativa ovog dokumentarnog filma, sva ta pravila unijela su pomutnju u oba svijeta, a globalni razvoj i klimatske promjene zapečatile su razvoj događaja, te uzrokovale niz apsurda i tragedija.

  Film otvara prostor empatije i prema polarnom medvjedu i prema čovjeku koji se pred njim osjeća ugroženo. Život u ekstremnim uvjetima nije romantična bajka nego nadasve kompleksna realnost opterećena dinamikom uzroka i posljedica. Nadasve, zahvaljujući ovom dvojcu  dokumentarista, bit ćemo privilegirani svjedoci neobičnog putovanja, shvaćajući do koje je mjere i sam čovjek smetalo.

  Fotoaparati mogu pucati kao puške, puške mogu ne ubiti ali mogu trajno oštetiti, ali bez zavaravanja, puške i dalje ubijaju. Tamo gdje je snijeg, posvuda ima lima i tragova čovjeka. Unatoč svemu pročitanome, moram priznati da nisam mnogo očekivala od ovog filma, a uspostavio se kao prilično iznenađujući uradak zanimljiva stila. Njegova filozofska postavka razvija  se nenametljivo, a narativ mu zadobiva metaforično značenje, suočavajući nas s pravim pitanjima. Vizualno je nepredvidljiv, iznimno dirljiv i posjeduje respektabilnu igru s kontekstima.

  SLONOVI DUHOVI

  

  Nerijetko se kaže kako je o svijetu dokumentarnog filma moguće najviše naučiti prateći kategoriju Majstori Doxa. I doista, jedna od legendi Werner Herzog i ove godine bio je zastupljen filmom snimanim u Namibiji, Angoli i SAD- u.

  Werner Herzog je njemački filmaš, glumac, redatelj i autor. Smatran je pionirom novog njemačkog filma, njegovi filmovi često prikazuju ambiciozne protagoniste s nemogućim snovima, ljude s neobičnim talentima u nejasnim područjima ili pojedince u sukobu s prirodom. Studirao je povijest, književnost i kazalište, te se razotkriva kao plodonosna stvaralačka ličnost. Bez obzira na to što odabere kao temu svog fokusa – fikciju ili realnost, unosi u to svoj prepoznatljiv stil i osebujan pečat.

  Herzog će uvijek osvojiti svojim ekspedicijama tijekom kojih razrogačenih očiju pratimo svaki kadar i ljepotu našeg planeta, ponekad i zaboravimo disati zbog teško pristupačnih prostranstava. Njegov smiren i prizemljen pristup snimanja dokumentaraca ne lišava začudnosti; iznimno je temeljit i pažljiv u susretu s drugim sugovornikom i drugim kulturama, a taj osjećaj njegova poštovanja prema drugome kroz kameru je doslovno opipljiv i ganutljiv, jer je rijedak. Herzog je redatelj koji zna slušati. Uvijek pruža uvid u više perspektiva, te gledatelja obogaćuje proširujući horizonte u doslovnom i prenesenom smislu.

  U Slonovima duhovima, doduše, osjeti se produkcijski utjecaj National Geographica, ali dokumentarac nosi nedvojben Herzogov pečat, prepoznatljiv stil i pristup. Unatoč najsofisticiranijim kamerama i opremi, znanstvenik dr. Steve Boyels, biolog za očuvanje prirode i vrsni istraživač, traga za krdom divovskih slonova koji se skrivaju duboko u visoravnima Angole i ne može ih nikako pronaći. Kako bi ostvario svoj san regrutira najbolje tragače među bušmanima, susreće se s tamošnjim kraljem i traži od njega blagoslov, te se napokon upušta u pokušaj koji se pretvara u potragu ekvivalentnu onoj za bijelim kitom. Nitko više ne zna jesu li ti slonovi samo živi u legendi ili su duhovi, dok se kroz nemoguć teren doista ne dogodi susret, a životinja za koju se vjerovalo da je mitska, postane jako stvarna.

  Osim potrage i značajnoga znanstvenog otkrića, prisutna je pozadinska priča o bušmanima i afričkim plemenima koji se smatraju direktnim potomcima slonova duhova. Isprepletenost prirode, drugačijeg poimanja stvarnosti, osobitosti pojedinih kultura, dodatno čine vrijednim ovaj film koji podržava veličanstvena glazba Ernsta Reijsegera.

  © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 25. svibnja 2026.

Piše:

Josipa
Marenić