Prošlost koja traži odgovore i narativi koji oslobađaju budućnost

22. ZagrebDox, 19. - 26. travnja 2026.: Izbor filmova iz programa Teen Dox, Festivalski hitovi i Službene konkurencije

• 

  Način tretiranja narativa, bilo kolektivnih, bilo individualnih, uvelike određuje razvoj i tijek budućnosti. Prošlost i njezin utjecaj nije moguće negirati, ali ju je moguće iscijeliti iskrenim sučeljavanjem, učenjem iz njezinih posljedica i traženjem načina za donošenje mudrijih i zdravijih odluka, i na pojedinačnoj i na društvenoj razini. Postoje ljudi koji vjeruju u ove teze, kao što ni one same nisu nove, međutim jedno je postaviti nešto u teoriji, a drugo je pokušati živjeti u praksi. Upravo se u tome otvara prava borba. Ali beskompromisna istina i potraga za njome, najteži je narativ za koji se bilo koje ljudsko biće može zauzeti. Ako zbilja želimo imati budućnost, nužno je bez cenzure moći razračunati sa svojom prošlošću. Neki redatelji su na izuzetno uspješan način tretirali ove premise kroz svoje dokumentarne filmove, te slijedeći svoje narative donijeli potresna svjedočanstva, ali i mogućnost dubljeg razumijevanja svijeta i čovjeka u njemu.

  NATCHEZ, MISSISSIPI

  Postoji nepisano pravilo filmofila: ako gledatelj pročita siže filma, i on se učini bizarnim, tada ga je naprosto nužno pogledati. Upravo takav je naslov Natchez u režiji i produkciji Suzannah Herbert.

  Radnja Natcheza oslanja se na povijesni događaj, kada su žene odlučile spasiti grad koji je podbacio svojim urodima zbog oluje. Ekonomsko preživljavanje zahtijevalo je inventivnost; stoga su one otvorile svoje vile i vrtove za posjetitelje, odnosno hodočasnike, koje dočekuju i danas u krinolinama na impozantnim imanjima u kojima je svaka kuća u funkciji muzeja i čuvara povijesti. Ako tražite bajku, možete je pronaći i ostati osakaćeni za stvarnost.

  

  Razigranost, šarm protagonista, blagoglagoljivost, šarenilo osobenjaštva, generalna atmosfera pomaknutosti, lako može uljuljkati posjetitelje u tupost, jer sve ima svoje lice i naličje – ono vidljivo i ono skriveno. Kada pričamo o Natchezu, ne pričamo samo o bjelačkoj nego i o crnačkoj zajednici, te o podijeljenosti Amerike koja ima duboke korijene u eksploataciji, bogaćenju i komforu na tuđi račun. Naravno, urod je bio pamuk. Okružene idiličnom prirodom nekadašnje vile, posjetiteljima serviraju politički ispeglanu povijest u čijem se prikazu vješto izbjegavaju teme, pa se tako koriste termini sluga, a ne rob. Međutim, Natchez je bio mjesto gdje su crnci dopremani iz Afrike, te prodavani i disperzirani dalje.

  Dokumentarac nadasve inteligentno i promišljeno istražuje zastrašujuće nasljeđe juga, krvavu povijest, kršenje ljudskih prava i jednu od monstruoznih točaka ljudske civilizacije općenito. Postoje uvijek pojedinci koji se bore unutar sustava, pa tako i u ovom slučaju prisutni su protagonisti koji na fascinantan način gledaju prošlosti u lice i razračunavaju se s njome, te možda baš usprkos svim poteškoćama na svome putu sudjeluju u stvaranju poštenije i mirnije budućnosti. Međutim postoji i druga krajnost, koja i danas vjeruje u ono što su vjerovali njihovi preci. U korijenu svega je uvjerenje kako je netko bolji od drugoga i to je zastrašujuće, kao i količina turista koja se smije na šale koje nisu nimalo smiješne ili nazdravlja u skupocjenim čašama na trijemu prihvaćajući prezentiranu iskrivljenu povijest.

  Ritam ovog dokumentarnog filma u potpunosti osvaja lakoćom. Problematika je promatrana s određene distance, uvažavajući sve glasove koji su suprotstavljeni, sve dok ne dosegne nepovratnu točku twista, nakon čega gledatelj doživi pred velikim platnom mindblowing efekt. Natchez razotkriva ne samo mikrokozmos američke borbe s povijesnim sjećanjem, nego upozorava i ostale na svom primjeru kako romantiziranje, patetika i zanemarivanje činjenica hrane laži, ideologije i predrasude, te nisu dobar smjer kojim treba ići niti graditi zajednicu. Koliko god dramatično zvuči, ali izbjegavanje suočavanja s nepravdom i bol potlačenosti, mogu samo zatrovati budućnost i ne mogu je osloboditi da slobodno poteče. Nije neobično što je ovaj film predstavljen u kategoriji festivalskih hitova. Na mene je ostavio osobit dojam jer nije pribjegao rješenjima kakvima se inače pribjegava kada se govori o sličnim temama, enigmatičan je i zakučast, redateljica dugo zavodi i skriva prave intencije, napet je i blago kontroverzan. I ne bi bilo mudro reći: to je ta Amerika i jug, jer tematika koja je u srži priče o Natchezu tiče se svakog pojedinca na Zemlji i svake nacije, zbog čega film ima dodatnu kvalitetu.

  JEDNA U MILIJUN

  

  Izuzetno poštovanje zaslužuju autori koji se odluče posvetiti nekom projektu dugi niz godina, ne znajući kamo će meandrirati njihova priča, ali svejedno se u njega maksimalno involviraju. Jedna u milijun, tvoraca Itaba Azzama i Jacka Macinessa, baš je takav film.

  Kroz deset godina prati Isru od djetinjstva do odrasle dobi, prati njezino putovanje od bijega iz Sirije zbog posljedica rata do mukotrpnog i teškog puta koji je uključivao transport članova njezine obitelji i nje u gumenom čamcu preko Egejskog mora, prohodanih kilometara i prijeđenih granica različitih zemalja da bi se napokon zaustavili u Njemačkoj.

  Isra oduševljava i privlači toplinom, zaigranošću, velikim srcem. Njezina narav kao da ublažava traumatične nedaće s kojima su se suočili tijekom putovanja, ona sa svojom pozitivnošću stoji u potpunom kontrastu, zbog čega očigledno pitanje kako je moguće da se ovako dobroj osobi događa toliko nepravde postaje evidentnije i glasnije. Naime, Isrine nevolje nisu prestale dolaskom u Njemačku, iako su trebale prestati. Unutar njezine obitelji događa se sve veći rascjep i jaz. S jedne strane je otac koji iako proučava novu kulturu, želi sačuvati svoju, izgubljen je i u grču. S druge strane je majka, koja kao i Isra doživljava svojevrsni procvat. Mnogo toga što im je kao ženama bilo zabranjeno, sada nije. Narušena je obiteljska dinamika, ruše se tabui i uslijed obiteljskog nasilja, razlaza njezinih roditelja, za Isru se sve mijenja.

  Ona dolazi u osjetljive godine i iako prihvaća nove slobode, više se okreće vjeri, čemu pogoduje njezina ljubavna veza s momkom koji će joj kasnije postati muž. Za razliku od nje, njezina majka u potpunosti odbacuje tradiciju i prihvaća zapadnjački način života s pozitivnim i negativnim stranama. Iako je ovo priča o Isri, priča o odrastanju, to je priča i o odgovornosti koju imamo pred vlastitim izborima koji oblikuju naš život. Dokumentarac se dotiče feminističkih pitanja, međutim u fokusu mu je sloboda i pravo na sreću. Stvari naravno ne mogu za pojedinca nikada biti jednostavne, jer je ukorijenjen u obitelji i zajednici, a dom bez obzira ne zemljopisnu dužinu i širinu, nikada nije mjesto, nego ga čine ljudi. Nekad komunikacija s najbližima zbog nanesenih povreda, zahtijeva veliko srce kao i hrabrost pomirenja, a ponekad uspostavljanje novih odnosa donosi nevjerojatnu priliku da i sami kroz novoosnovanu obitelj sudjelujemo u izgradnji bolje budućnosti zahvaljujući iskustvu svog egzistencijalnog narativa. Isrina priča, koliko god je ponekad bolna, na kraju pruža veliku količinu nade.

  FLANA

  

  U napetom dokumentarcu opterećenom kulturnim i religijskim nasljeđem, sjedište je vrlo osobne i intimne priče koja ima šire odjeke. Zahara Ghandour se kroz film pokušala suočiti s vlastitim sjećanjima i neugodnim istinama u mreži iračkih ratnih i plemenskih zakona.

  Naime, ako se rodi muško dijete, kuća je puna zvukova i porod se slavi, ako se pak rodi žensko dijete, u kući nastupa tišina. Očevi i dalje kao u rimsko doba imaju mogućnost odbiti brinuti se o ženskom djetetu, prepustiti ga rodbini, ulici ili sirotištu. Zahara je svjedočila surovoj stvarnosti žena, koju pokušava približiti kroz osobito traumatično sjećanje nestanka njezine prijateljice iz djetinjstva koja je živjela u njihovom susjedstvu. U centru svega je njezina teta Hayat, bagdadska primalja u čijoj kući je odrasla i uz čiju pomoć kroz intervjue i prisjećanja dolazi do brojnih zastrašujućih otkrića. Također, tijekom svoje potrage za Nour, pronalazi drugu djevojku, Laylu koju je odbacila vlastita obitelj, ali se uspjela iščupati iz nemilosrdnog sustava i započeti vlastiti život.

  Precizan i izravan dokumentarac, s druge strane vrlo nježan i prepun obzira prema svojim subjektima, podsjeća da pravo na dostojanstvo ima svaki nadgrobni spomenik, kao i svaki život. Vrlo hrabar i osoban film.

  VUKOVI ĆE SE VRATITI

  

  Za ovaj su film neki rekli da pripada ekofeminizmu. Od mlade talijanske redateljice Biance Vallino, došao je film koji virtuozno obuhvaća brojne elemente, te ih sklapa na izuzetno poetičan način u dokumentarni film pun boja, taktilnosti, izvrsnih kadrova, zavidne razine opservacije, lijepa ritma i dobro realizirane montaže.

  Uz priče o legendama, o tome kako će se vukovi vratiti kad se žene oslobode, Vallino nije putovala daleko nego je fokus usmjerila prema svojoj obitelji i generaciji tri žene, koje su već dugo vremena nesretne i pokušavaju razračunati s tugom, gubitkom i ljubavi, a samo proživljavanjem ljubavi i gubitka mogu se doista osloboditi.

  Od izrezanih vjenčanica, iskrenih razgovora u kojima nije potrebno sve izreći kako bi se sve reklo, do ostavljenog prstenja, bosonogog hodanja po travi, popravka oldtajmera do ponovne pojave vukova – doista je potreban dug proces i treba proći vrijeme da stopala utabaju stazu. Izgradnja ceste je možda brža, ali to nije isto. U filmu postoji glas žena i glas muškaraca, što je izvrsno balansirano, te tijekom pokušaja prevladavanja trauma, redateljica se odmaknula od jednostavne podijele na loše i dobro te je uspješno zaronila u složenost obiteljskih odnosa i pokazala nam da će se katarza dogoditi ako postoji volja i trud da se realizira.

  © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2026.

Piše:

Josipa
Marenić