Zlato i srebro kolonijalnoga kapitalizma

22. ZagrebDox, 19. - 26. travnja 2026.: Srebro (Silver), red. Natalia Koniarz, Poljska, Norveška, Finska, 2025.; Yanuni, red. Richard Ladkani, Austrija, Brazil, SAD, Kanada, Njemačka, 2025

• 

  Bolivijski grad Potosí podno Inkama svete, kečuanske „lijepe planine“ Sumaq Urqu ili „srebrne planine“ Qullqi Urqu, odnosno španjolski preimenovane kovačnice novca ali i kolijevke kapitalizma „bogate planine“ Cerro Rico, zloglasno je kolonijalno središte koje je bezočnom devastacijom kako ljudi, jednako i prostora, postalo znano kao ono od čije se siline priliva srebra (smatra se najbogatijim izvorom istog u povijesti čovječanstva) mogao izgraditi most do Španjolske, baš kao i od kostiju autohtonog naroda ostavljenih u planinskim rudnicima, postavši industrijski kompleks i pretvorivši se u kolosalno čudovište „planinu koja jede ljude“, podebelo financiravši ovo krvoločno konkvistadorsko carstvo, njegovu na prozelitizmu i pljački otpočinulu hedonističku lagodu, kao i samu pak ultimativno civiliziranu europsku renesansu.

  Stvari se od 16. stoljeća naovamo i nisu previše promijenile, prosječan životni vijek suvremenih rudara iznurenih plućnom silikozom od udisanja srebrnih čestica (ne računajući urušavanja, dinamitne eksplozije, upitne ventilacije okana i slično) iznosi 35-40 godina; čitava naime svita vezana uz poslove iskapanja minerala, metaloida i metala priziva životarenje u nezamislivo teškim uvjetima (poneki dječaci ulaze u posao već kao desetogodišnjaci; žene čuvarice od uljeza, znane kao guardaminas, ujedno rùdārē i po površini kao palliri); za predsjednikovanja lijevog domorodačkog vođe Eva Moralesa (2006–2019) situacija na temeljima socijalizma za proleterijat postaje doduše samoupravljačka i bolja; protokom pak vremena i sve većom potražnjom za ovim metalom kao neizostavnom pogonskom komponentom naprednih tehnologija, gomila se invazivna ekstraktivistička kumulativna eksploatacija i degradacija resursa i živótā, svakom očigledno ekstenzivirajući i prolongirajući neravnomjernu dinamiku (neo)kolonijalnoga (neo)kapitalizma.

  

  Opservacijski dokumentarac Srebro, dugometražni prvijenac mlade poljske redateljice Natalije Koniarz vizualno briljantno, obestrašćeno, nenametljivo i nepristrano, opipljivo podastire životne navade i ritmove krhka i surova terena rudarske zajednice, kao faktografski prezentant samo jednog od brojnih lica ili manifestacija hegemonijskog/globalističkog/transnacionalnog kapitala, te koji i u najtežim uvjetima pronalazi nekakav viši smisao i ganutljivo suptilnu poetsku ljepotu podcrtanu kako bravuroznom, odmjerenom montažom Yaël Bitton, jednako tako izvanrednom i oneobičajenom fotografijom Stanisława Cuskea, promatranu dječjim očima (upečatljiva scena letenja varnica dok djeca silaze u podzemne hodnike, čina za njih obilježena čudesnošću i igrom) te animistički nevinim mišljenjem andskih žitelja (El Tío – Ujak, kao rudarsko božanstvo/entitet/gospodar podzemlja dueño de lo subterráneo – ćudljivi zaštitnik i razaratelj, kojem se prinose darovi, žrtve, konfeti), svime navedenim nastojeći potaknuti na dublje, a svakako otrežnjujuće razumijevanje problematike do danas nastavljene brutalne eksploatacije južnoameričkog kontinenta (prikazuje i intruzivnu dokonu površnu znatiželju turista koji se naslikavaju u rudniku kao za njih samo još jednoj atrakciji u nizu).

  O temi Cerro Rico snimljeni su dosad brojni dokumentarci; mahom od strane inozemnih, ne i autohtonih autora, postavši više od whitewashinga – senzacionalistički i rasizirano stereotipizirano hipervizibilizirajući rudare i njihove dehumanizirajuće inferiorne uvjete i patologije, svi redom prešućujući veliko industrijsko rudarstvo koje s nečasnim, privatizirajućim, razvojnim shemama i namjerama rovari iz sjene, implicitno predstavljajući zajednice na zapadnocentrične načine koji time više pomažu dominantnim neoimperijalističkim korporacijama/strukturama vlasti negoli andskim kulturama i njihovom načinu života (primjerice kratkometražni dojmljiv i dinamičan Minerita Raúla de la Fuentea iz 2013. godine, no u kojem se opet ni riječju ne spominje kolonijalistička odgovornost nastaloga stanja ili vizualno i zvukovno bremenit art uradak Possibilities to Scare a Mountain Rivera Claurea iz 2024.).

  

  Jedan od njih je, ujedno najpoznatiji, El Minero del Diablo Richarda Ladkanija i Kiefa Davidsona iz 2005. godine, koji podiže i neminovno nameće i pitanja o tome koliko su ovakvi dokumentarci uopće aktivistički a koliko zapravo eksploatacijski, odnosno produkti agresivnih egzibicionističkih redateljskih egotripova koji prepoznaju vrijednost teme no bez humanističko-empatijskih namjera, budući da (barem) tematizirani subjekti nikad naknadno ne dobiju neku konkretniju pomoć, plus, kao što je već rečeno, nikad konkretno ne upiru prstom u pojedine nositelje nezasitne gladi modernih kapitalističkih vorteksa.

  Isti taj Richard Ladkani, bivši suradnik National Geographica, potpisnik je još jednog dokumentarca prikazanog na ZagrebDoxu, vrijedne, intrigantne i admirabilne teme, no njegovo je mainstreamerstvo itekako vidljivo – doima se bez iskrene, radije samo plošne želje za aktivizmom (a što se moglo naslutiti čim iza njega stoje toliko moćna producentska imena kao što su Leonardo di Caprio ili sama država iz koje i jest tematizirani problem). Samo korektna no ne i nadahnuta ili nešto više od toga prezentacija stoga posljedično pruža više tematske negoli narativne težine te cjelokupno djelo u konačnici odaje dojam isuvišne namještenosti, stageanosti, glumljenosti, neprirodnosti i dizanju napetosti tamo gdje je nema, poput lijepe no plošne slikovnice nedostojne velike teme te nažalost razočarava u svom tretmanu autohtonih pitanja, pokazujući se daleko manje relevantnim i puno manje otkrivajućim nego što se prikazuje, iako je bogato potkrijepljen i mnogim dokumentarnim snimkama/materijalima.

  

  Falš-noti patetične sentimentalnosti poglavito pridonosi monolog junakinje o netaknutoj prirodi njene „mladosti“, k'o da je sad 90-godišnja starica a ne 35-godišnjakinja ili k'o da je prije 20-ak godina situacija sa zagađivanjem bila drastično bolja. Film Yanuni naime također se bavi rudarenjem, baš kao i Srebro, no ovog puta zlata u riječnom pojasu Amazone; no naglasak je na aktivistici i poglavici Jumi Xipaia, koja kroz pet godina, koliko je trajalo snimanje, napreduje do položaja glasnogovornice u Ministarstvu autohtonih naroda pod progresivnim socijalno-liberalnim predsjednikom Luizom Inácijem Lula da Silvom, nakon smjene autokratskoga konzervativnog Jaira Bolsonara, no tad doživljava razočaranje institucionalnom inertnošću i spoznajom da se unatoč visokoj poziciji jako malo toga može učiniti te da su pozitivni pomaci za boljitak indigenističkih naroda bolno spori, plašeći se pritom da ne postane samo još jedan ugniježđeni kotačić u mljevećem stroju političkih igara općeg opiranja promjenama.

  Riječ je o dobro opserviranom momentumu koji je zaslužio širi tretman, no nažalost je samo okrznut i nije dublje razrađen od strane redatelja. Nema referenci ni na same rudare kojima je takav način života možda jedina opcija zarade; a velike korporacije kao poticatelji ovih aktivnosti, koje koloniziraju i zagađuju veliki dio Amazone, kao što je rečeno, kao i uvijek ostaju zaštićene, nevidljive i neprozvane. Na taj način kao da se samim iznošenjem zlih čini zlo ispire, troši, postaje otrcano, banalizirano te na njega više nitko ne reagira osim ponekih (mahom mladih) idealista, ali onda ih sustav izkonzumira lažno prijateljskim prihvaćanjem u vlastite redove, te pojedinačne iskre bivaju gašene od većinske pritišćuće inertnosti, apatije ili potkupljenosti pa pojedinačne bitke mahom ostaju jalove, ili rijetke izvojevane, bacajući mrvice puku pod krinkom da se nešto ipak radi i mijenja, što je zapravo možda najbriljantnija taktika u svrhu zatupljivanja i otupljivanja ljudi i njihova prihvaćanja svega šutke.

  

  Naime, oštećivanje riječnih dna ilegalnim rudarenjima ujedno je ekološka katastrofa, baš kao i ona koja narušava, deforestira i zadire odnosno devastira nominalno zaštićene autohtone lokalitete i staništa starosjedilaca, a o činjenicama da se u procesu rabi cijanid i živa, što nepovratno uništava rijeke i tla te posljedično zdravlje ljudi, životinja i biljaka da se ne govori.

  S tom istom, novom zlatnom groznicom, u dubokoj je sprezi korelirana visoka cijena zlata (za koju su među inima odgovorne i vlade koje ga gomilaju); jedna od bitki protiv istog ona je i Jumina partnera Huga Lossa, voditelja specijalnih operacija piratske, kvazi-vojne organizacije u Brazilskom institutu za okoliš i obnovljive prirodne resurse (IBAMA), koji pronalazi i uništava ilegalne rudarske operacije, no također na ekološki dvojben a svakako radikalan način – spaljujući teglenice u Amazoni, što su frenetično-visceralne intervencije kontrastirajuće onim mirotvornima Juminima vođenima iz birokratski sterilnih državnih ureda, te iako nijedan od ovih načina nikako nije najsretnije rješenje, svakako naziv filma i rođenje istoimene djevojčice – Yanuni, imena u značenju pobjede, simbolizira nikad ugasli tračak nade u ovim globalno nezahvalnim, nesigurnim i neizvjesnim globalističkim vremenima.

  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. svibnja 2026.

Piše:

Katarina
Marić