Dokumentarističko propitivanje svijeta kroz optiku znanosti

22. ZagrebDox, 19. - 26. travnja 2026.: Retrospektiva – Christian Frei

• Ovogodišnja retrospektiva ZgDoxa bila je posvećena jednom od vodećih i hvaljenih dokumentarista današnjice, švicarskom redatelju i producentu Christianu Freiju. Publici se predstavio ne samo tijekom službenih razgovora, nego je velikodušno nazočio projekcijama svojih filmova, te je bio otvoren za diskusiju o njima s publikom, ne samo s novinarima – što je znak skromnosti, znatiželje, ali i prave veličine. Također na 22. ZgDoxu imao je masterclass na kojem je izložio ključne elemente bitne za dokumentarac koji odolijeva zubu vremena, te autentično zahvaća složenu stvarnost ljudske prirode.

  Poznat je po tome da dugo planira svoje teme i snimanja, a rezultat preciznosti kod njega ne izostaje. Rad mu obilježava snimanje na zahtjevnim lokalitetima i opasnim mjestima. Izabire aktualne teme, ali im pristupa detaljnošću istraživača, uključujući unutra različite narative i perspektive. Nakon diplome na Odsjeku za novinarstvo i komunikacije Sveučilišta u Fribourgu, bio je izvanredni predavač na Sveučilištu u St. Gallenu. Od 2006. do 2023. bio je predsjednik Komisije za dokumentarni film filmskog odjela Švicarskog saveznog ureda za kulturu, a od 2010. do 2022. obnašao je dužnost predsjednika Švicarske filmske akademije.

  Iako se dokumentarnim filmom bavi od osamdesetih, međunarodno priznanje dobio je nakon filma Ratni reporter, nominiranog za Oscara. Nagrađen je Srebrnom golubicom u Leipzigu za Giant Buddhas, a za Svemirske turiste osvojio je nagradu za režiju na Sundanceu. Poznat je po svojoj humanističkoj perspektivi i velika je inspiracija mladim redateljima. U svom radu, iako poštuje zakonitosti dokumentarnog filma, baš zato što se oslanja na prijelomne događaje u povijesti, društvene promjene i znanstvena otkrića, unosi u svijet dokumentaristike originalnost i stanovito izbjegavanje i kršenje stereotipa. Siže svakog njegovoga dokumentarnog filma mogao bi se objasniti kroz par rečenica, no ne bi obuhvatio bogatstvo koje pruža gledatelju.

  BESANI U NEW YORKU

  

  Film Besani u New Yorku zanimljiv je iz više razloga. Jedan od njih je što nije uobičajeni film za Crhristana Freija. On sam rekao je kako se snimanjem ovog filma želio malo odmaknuti i napraviti zaokret od snimanja na nepristupačnim lokacijama. Obrativši se neslužbeno publici prije projekcije, rekao je da ovaj film odlazi na mračna mjesta, mjesta bez smijeha. Doista, mjesto radnje nije opasno, ali je tema dokumentarca izuzetno opasna, jer istražuje dubine ljudske psihe i mračnu stranu ljubavi baveći se pitanjem što se to zapravo događa s ljudima nakon prekida. Postoji cijela vojska ostavljenih ljudi koji pate zbog ljubavi, te je potpuno nebitno je li ta njihova veza trajala više godina ili jedan susret, nakon kojega su ostavljeni. Lokalitet je izabran zato što je u New Yorku najveći broj samaca.

  Posvuda po gradu postavljani su leci kojima se pozvalo građane da sudjeluju u dokumentarcu. Narativ Besanih okreće se oko četiri osebujne individue: izrazito senzibilne kreativne cvjećarke, freelance prevoditelja i poklonika umjetnosti, krojačice i sirene, te znanstvenice. Iznenadio me ton dokumentarca, jer sam očekivala više noći i sumornih noćnih snimaka (premda ima i toga), međutim prevladava danje svijetlo i time kao da se postiže malo drugačiji efekt koji je ujedno i  puno respektabilniji, gdje usprkos ljepoti i udobnosti života koja ih okružuje, praćeni protagonisti su često jedva funkcionalni i kroz svakodnevne zadatke jedva izdržavaju i doslovno pokušavaju preživjeti. Helen Fisher uz pomoć neuroznanosti, pokreće istraživanje koje potkrepljuje zastrašujuću tezu, da smo u ljubavi kao homo sapiensi izvukli bad deal zbog načina na koji funkcionira naš mozak koji aktivira neuronske obrasce i centre slične onima tijekom neke ovisnosti, i to ne samo kod zaljubljenosti, nego i nakon prekida. Naša biologija je protiv nas, odnosno naš mozak, jer i nakon prekida snimke MR doslovno svjedoče kako i zašto ljubav za psihu može biti najopasnije mjesto na planeti Zemlji. Kao antropologinja, sjedeći u baru i promatrajući geste i ponašanja ljudi, analitički može ustvrditi koji ljudi će izaći iz bara zajedno.

  Iako je znatno drugačiji od njegovih ostalih filmova, Christian Frei i u ovom djelu oslanja se na egzaktan glas znanosti i u njemu pokušava naći utjehu i objašnjenje s iskustvom s kojim se susretnemo kad-tad svi u životu, s iskustvom prekida. Portretiranje ranjivosti i zadiranje u tuđu intimnost izveo je na delikatan i empatičan način, nadasve autentičan, te nas je indirektno suočio s činjenicom vlastite odgovornosti prema drugome kada stupamo u neki odnos, ali i jeze, jer u ljubavi smo svi jednako izloženi i izgubljeni. Baš kao što je Helen Fisher mudro ustvrdila, nitko se ne može izvući živ. Čak se nakon gledanja ovog dokumentarca može učiniti logičnim strah od bliskosti i vezivanja, jer nijedna vrsta nije sposobna za tolike okrutnosti kao čovjek. Ipak, prateći priče ljudi iz dokumentarca i načine kako se nose i suočavaju s ljubavnom boli, istražujući njihove procese od opsesivnog, samodestruktivnog ponašanja do preporođenog osjećaja sebe, ostaje otvoren ton i doza uznemirenosti, te daljnja mogućnost promišljanja.

  POSTANAK 2.0

  

  Ovaj dokumentarac nas vraća u klasičan Freiov diskurs, iako je nastao u suradnji s ruskim redateljem Maximom Abugaevom. Film ukrštava dva narativa, isprva potpuno nepovezana. Prvi prati skupinu muškaraca koji lutaju po teško pristupačnim Novosibirskim otocima i ekstremnim arktičkim klimatskim uvjetima u potrazi za mamutovim kljovama. Drugi pak prati kongrese, laboratorije i vodeće pionire u novoj grani sve popularnije znanosti, sintetičkoj biologiji i revolucionarnim genetičkim otkrićima vezanima uz sekvencioniranje genoma i kloniranje.

  Narativi koji se odvijaju pred očima gledatelja pridonose izvrsnom ritmu filma, kao i besprijekorna montaža. Prisutna je izmjena naturalističkih i ponekad gotovo kontemplativnih kadrova nemilosrdne divljine, nasuprot prikazima dosega visokotehnološke civilizacije. Kreirajući kontrast, dva nespojiva narativa spajaju se u koloplet i ultimativna pitanja u kojem smjeru čovječanstvo želi krenuti. Znanost ne lišava moralne odgovornosti. Oduvijek je pomagala čovjeku oko kultiviranja prirode i rješavanja mnogih problema. Međutim, dokumentarac nameće pitanja: kada je previše upliva, jednostavno previše, kada se zadire u stvari u koje se možda ne bi trebalo zadirati i koje su stvari znanstveni tabu današnjice, kada znanost može pridonositi izbacivanju iz ravnoteže a ne uspostavljanju ravnoteže, i zbog čega u slučaju sintetičke biologije možemo vidjeti opravdanost za otvaranje brojnih diskusija.

  Christiana Freija na snimanje ovog dokumentarca potaknula je pročitana knjiga. Potrebna je strpljivost i koncentracija za gledanje Postanka 2.0, kao što je bila maksimalna angažiranost i predanost za njegov nastanak i poniranje u nimalo jednostavnu tematiku. Međutim, strpljivost se itekako isplati. Ne zbog šokantnih otkrića: nekim ljudima je za određen iznos već sada normalno klonirati pokojne pseće kućne ljubimce, nekima je prihvatljiva ideja da se kloniranjem pokuša u život vratiti izumrla vrsta poput vunastog mamuta, a neki ni ne razmišljaju o tome kako politike pojedinih država podupiru i pomalo se natječu u sintetičkoj biologiji, koja u konačnici smatra kako već sada može intervenirati na ljudski plod. Strpljivost se isplati, zbog načina na koji Frei i Abugaev žongliraju zamršenom temom koja je na nepredvidljiv način i osobna, jer to je također priča o dvojci braće koja su krenula potpuno različitim putevima u životu, to je priča o ljudima koji nastoje prehraniti svoje obitelji koristeći plemenske vještine i priča o ljudima koji počinju kao i svi ljudi, ali putem negdje zalutaju i njihove intencije postaju upitne, jer postaju sve više ovisni o profitu i multinacionalnim kompanijama čije su tek intencije upitne.  

  KRIVICA

  

  Možda njegov najkompleksniji film do sada, koji se u krajnjoj liniji razračunava s više premisa, realno ovo je dokumentarac o pandemiji, ali ne još jedan dokumentarac o pandemiji. U epicentru fabule su tri znanstvenika koji dolaze iz prosječnih obitelji, o tri čovjeka koji su završili fakultete. Zvali su ih čak ekipa za šišmiše, proučavali su viruse, međusobno su se upoznali družeći se na kongresima, a kasnije su postali prijatelji i suradnici koje vežu slični svjetonazori i interesi. Riječ je o Linfi Wang, Zhengli Shi i Peteru Daszku, koji nisu mogli ni sanjati kako će se naći usred velikoga povijesnog događaja. Cijeli svijet  je postao mračnije mjesto i sve je stalo. Pandemija Covida proširila se vrlo brzo i općepoznato je da je uzrokovala ljudske žrtve, kaos i ekonomske gubitke. Netko je morao biti kriv. Troje prijatelja našlo se u metežu zbivanja i bili su optuženi da je virus njima pobjegao iz laboratorija. Napadani su sa svih strana, a nekima od njih i danas prijete smrću. Znanstveni dokazi su pokazali kako se virus proširio s tržnice iz Wuhana, ali ljudi ni danas ne mogu pojmiti kako uzrok velikog događaja ne mora biti velik nego može biti malen. Stoga će radije povjerovati u senzacionalističke i instantne vijesti, teorije zavjera i pseudo-informacije iz diskutabilnih izvora.

  Ovo je strašno važan dokumentarac, jer iako prati život pojedinaca, ovo je dokumentarac o kolektivu čovječanstva. Nije prvi put da su znanstvenici cijeli svoj život posvetili proučavanju nečega, niti da su upozoravali svijet na nešto, a da ih se u potpunosti ignoriralo (sjetimo se samo početnih upozorenja na klimatske promjene). Tri prijatelja i znanstvenika, da cijela situacija bude još gora, upozoravala su svijet i znanstvenu zajednicu još 2013. kako bi iduća pandemija mogla doći od šišmiša, te su rezultate istraživanja izložili u časopisu Science. Nažalost, zanemarilo se njihovo otkriće. Posljedice su bile pogubne.

  Pronaći odgovore na suvremena egzistencijalna pitanja nije lako: zašto vjerujemo u sve što nam se servira, kada smo prestali kritički promišljati svijet i zašto smo se, kolektivno i individualno, doveli do toga da je nama lako manipulirati? U jednakoj mjeri snosimo za to odgovornost, ali i krivnju. Iako je ovo dokumentarni film, izrazito je emotivan, jer ocrtava složenost svijeta u kojem živimo. Na primjeru Covida očito je da imamo problema s percepcijom stvarnosti, još uvijek smo zadržali srednjovjekovni mentalitet takozvanog lova na vještice. Christian Frei razotkriva našu poraznu slabost. Ono što ne razumijemo, to nas plaši. Nekoć smo kao vrsta zbog toga preživjeli, takav obrazac nam je pogodovao, ali odavno smo napustili spilje i takav obrazac ponašanja na više razina može biti poguban za čovječanstvo. Christianu Freiju urezao se u pamćenje redovnik koji je meditirao u tamnoj spilji i koji mu je rekao da ako želi doći do istine, shvatiti njezinu kompleksnost i dubinu, prvenstveno se mora isključiti sva buka. U današnje vrijeme svi sve žele odmah, a ovaj film pokazuje da je – kako bi se otkrila istina, potrebno vrijeme, da bi se donio korektan sud koji dugujemo generacijama koje dolaze.

  Ljepota dokumentarnog filma otkriva niz mogućnosti: širenje horizonta u metaforičkom smislu, širenje horizonta u doslovnom smislu, jer gledajući dokumentarni film često se  susrećemo s drugim kulturama, različitim stavovima i uvjerenjima. Filmovi Christiana Freija utjelovljuju tu zgusnutu ljepotu. Procjenjuje kako mu je za nastanak jednog filma potrebno otprilike dvije godine. U svom radu usredotočuje se na ono što oblikuje budućnost čovječanstva. Uočava da je svijet izvan ravnoteže i suočava nas s time na svoj način, uz podršku relevantnih znanstvenih otkrića. Oslanja se na znanost, te je kroz svoj rad približava običnom čovjeku. Njemu ništa nije tabu i na virtuozan način spaja nespojivo. Iako svijet kozmopolitski promatra kroz optiku znanosti, on ne odbija kritiku same znanosti ako nagriza humanost i ugrožava etičke vrijednosti uspostavljene civilizacijskim konsenzusom. Iako si kao autor daje slobodu prilikom tijeka narativa određene teme, a ponekad na profinjen način ne izostaje ni njegov komentar na određenu temu, zadržava objektivnost, jer implementira različite strane i sukobljena mišljenja. Iako u svome radu publiku odvodi na izazovna mjesta, najveća je vrijednost njegovih dokumentaraca to što ostavljaju trag uznemirenosti, uspostavljajući komunikativnost s gledateljem, kojeg poziva u vlastiti svijet šireći mu horizonte.

  © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 13. svibnja 2026.

Piše:

Josipa
Marenić