Poetična i meditativna refleksija o međupovezanosti čovjeka i prirode
Tihi prijatelj (Stille Freundin), red. Ildikó Enyedi, Njemačka, Mađarska, Francuska, Kina, 2025.
-
Cijenjena mađarska autorica Ildikó Enyedi tijekom četiri i pol desetljeća dugoga kreativnog djelovanja možda i nije snimila iznimno mnogo filmova, no gotovo svaki od njih, uključujući i one kratkometražne, svrstali su je u probranu skupinu klasnih europskih redatelja čiji radovi nose jasan osobni potpis. Počevši od istaknutog prikaza poetskog realizma, spoja filozofije i intime, preko suptilnog humora, simbolike prirode i tijela pa sve do prepoznatljivo sporog ritma, autorica je iz projekta u projekt gradila veliki respekt kod arthouse publike i kritike i danas s pravom uživa status jedne od najpriznatijih svjetskih redateljica.
U filmu Moje dvadeseto stoljeće je tako gotovo sanjarskom strukturom istraživala povijest, tehnologiju i identitet, kroz film Tijelo i duša koristila se jelenima kao simbolima unutarnje povezanosti dvoje ljudi, dok se u Priči o mojoj ženi pak pozabavila temama emocionalne nesigurnosti i percepcije ljubavi. Najnoviji uradak Tihi prijatelj vrlo je dosljedan njezinom dosadašnjem opusu jer iznova koristi simbol prirode, ispituje percepciju, spaja intelektualno i emocionalno, ali ovaj put ide još i dalje prema meditativnom i filozofskom filmu.
S Tihim prijateljem Enyedi je htjela istražiti kako se ljudska percepcija prirode mijenja kroz vrijeme i koliko je zapravo ograničena. Kako je i sama izjavila u nekim intervjuima, zanimao ju je odnos između ljudskog i neljudskog života te kako tehnologija svake epohe otvara nove načine gledanja na biljke, ali i svijet oko njih. Posebno ju je fascinirala ideja o drvu kao svjedoku generacija ljudi, objasnivši kako prosječan čovjekov život traje prilično kratko u odnosu na život stabla. Iz tog razloga željela je prikazati „trenutke iz života drveta“, a ne samo one iz života ljudi.
Sam film strukturiran je kao triptih, odnosno tri priče smještene u različita razdoblja: 1908., 1972. i 2020., pritom povezane jednim jedinim likom – golemim stablom ginka, zasađenog u Botaničkom vrtu Sveučilišta u Marburgu. U svakoj od te tri priče ljudi pokušavaju razumjeti prirodu, ali zapravo otkrivaju nešto o sebi. 1908. mlada studentica botanike Grete (Luna Wedler) nakon nemilosrdnog sudara s patrijarhalnim akademskim krugom, ulazi u svijet fotografije gdje kroz biljke pokušava uloviti skrivene obrasce svijeta. 1972. student Hannes (Enzo Brumm) razvija gotovo intiman odnos prema povjerenom mu cvijetu – geraniji i počinje drukčije doživljavati stvarnost. 2020. cijenjeni hongkonški neuroznanstvenik Tony (Tony Leung Chiu-wai) istražuje svijest i mogućnost biljne percepcije, pritom boreći se s posljedicama samoće i prisilne izolacije.
Enyedi kroz čitav film ne gradi klasičnu radnju s velikim obratima, nego atmosferu kontemplacije, prolaznosti i povezanosti svih živih bića. Zahvaljujući fragmentiranoj strukturi i tihom ugođaju, autorica otvara prostor za teme društvene izolacije, položaja žene i univerzalne potrebe za povezanošću. Naime, kroz tri vremenski udaljene priče Enyedi prikazuje likove koji pokušavaju uspostaviti kontakt s drugima, prirodom i samima sobom dok ih društvene okolnosti istodobno udaljavaju i zatvaraju u vlastitu usamljenost.
Srž samog filma dakako leži u simbolici. Enyedi nije slučajno odabrala stablo ginka jer ono simbolizira trajanje, pamćenje, kontinuitet, ali i ravnodušnost prirode prema ljudskim dramama i tihu povezanost svega živog. Ginko je dakako i stvarni živi fosil, biljka koja postoji milijunima godina, pa ima gotovo mitsku dimenziju. Autorica nam sugerira da biljke možda nisu pasivne, nego da imaju vlastiti oblik percepcije. Tu nipošto nije riječ o kakvoj znanstveno-fantastičnoj tvrdnji nego o filozofskoj ideji: jesmo li individualistički preustrojeni da bismo razumjeli ostatak života oko nas? Enyedi pak ne sugerira da su biljke magične, nego da smo možda izgubili sposobnost dubokog promatranja svijeta. U tom smislu film nam upućuje poziv na sporije i pažljivije življenje.
Odlukom da tri vremenska razdoblja snimi potpuno različitim vizualnim stilovima – godina 1908. prikazana je u crno-bijelom, gotovo fotografski rigidnom stilu, 1972. na zrnatom i toplom 16 mm filmu, dok je 2020. obilježena vrlo čistom i hladnom digitalnom fotografijom – Enyedi vizualno pokazuje kako se mijenja ljudska percepcija stvarnosti kroz povijest. Naravno, kako je već naglašeno, segment smješten u 1908. godinu može se čitati kao refleksija o ograničenom položaju žene u akademskom i društvenom prostoru toga vremena, dok priča iz 2020. kroz motive lockdowna, praznih prostora i prekida svakodnevnih kontakata tematizira emocionalnu izolaciju tijekom pandemije COVID-a. Segment iz 1972. djeluje kao svojevrsni prijelaz između represivnijeg društva s početka 20. stoljeća i suvremene otuđenosti iz pandemijskog razdoblja, no unatoč tome što prikazuje likove koji žive u razdoblju društvenih promjena i prividno veće slobode, oni ostaju emocionalno izolirani i nesigurni.
Zahvaljujući autoričinoj karakterističnoj hipnotičnoj atmosferi, vizualnoj eleganciji, originalnoj strukturi, idejnoj ambicioznosti, ali i istaknutim glumačkim izvedbama (lijepo je vidjeti Tonyja Leung Chiu-waija koji nakon niza komercijalnih i lako zaboravljivih hongkonških i holivudskih filmova iznova odiše prepoznatljivom uvjerljivošću, mirnoćom, iskustvom i sigurnošću kakve pamtimo iz većeg dijela njegove izuzetne karijere, te perspektivnu švicarsku glumicu Lunu Wedler koja je za ulogu hrabre, znatiželjne i suverene Grete nagrađena priznanjem za najbolju mladu glumicu na Mostri) i opojnom osjećaju filmske meditacije, mnogi će iskustvo gledanja Tihog prijatelja okarakterizirati snolikim, dubokim, magičnim i jedinstvenim. S druge strane, publici nenavikloj na ovakva arthouse iskustva, film bi se ipak mogao učiniti vrlo sporim i zahtjevnim, posebice zbog spoznaje da od svojih gledatelja traži strpljenje i koncentraciju. Bilo kako bilo, riječ o doista zadivljujućem ostvarenju koje potiče na razmišljanje i dijalog.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 12. svibnja 2026.
