Mislilac kina u vremenu izgubljene socijalne nade

Alexander Kluge (Halberstadt, 14. veljače 1932. – Minhen, 25. ožujka 2026.), njemački autor, redatelj i producent

• 

  Kako je to bilo kad su ljudi još kročili svijetom? I to uspravnim hodom. Naime, aufrechter Gang sintagma je što je koristi Ernst Bloch, filozof Principa nade. Kada je željeti još pomagalo, svojim će geslom pripomoći i Peter Handke. Svjesno riskirajući da pisca ovih redaka proglasite beznadnim nostalgikom i melankolikom, utječi ću se upravo tim sintagmama u pisanju ovog nekrologa.

  Alexander Kluge (1934–2026), jedan je od posljednjih Mohikanaca svijesti o tome da film kao umjetnost, ali i kao medij može pobuditi socijalnu solidarnost. Jer, formalni eksperiment, jednako poput kritičkog pristupa temama, bile su odlikom ovog literata, društvenog analitičara, last but not least, filmskog autora. Kluge jest i jedan od 26 potpisnika Oberhausenskog manifesta. Ovaj je programski dokument iz 1962. predstavljao stajališta nove generacije intelektualaca i filmskih stvaratelja kojima je glavna nakana bila posve razbucati koordinate dotad opstojećeg njemačkog kina. (Baš kao što su to koju godinu ranije Young-Turks filmofili i filmski kritičari, pod imenom nouvelle vague, učinili u Francuskoj). Alexander Kluge – zajedno s „ljudima od povjerenja“ Edgarom Reitzom i Detlevom Schleiermacherom, osnovao je Institut za filmsko oblikovanje na Visokoj školi za Dizajn u Ulmu. Otamo je krenuo i fenomen kojeg znamo kao Novi njemački film i Autorsko kino. Dakle, sve ono što danas pamtimo preko imena kakva su Rainer Werner Fassbinder, Werner Herzog, Wim Wenders, Volker Schlöndorff, Margarette von Trotta… ima svoje porijeklo u ovom događaju. Jest, bio je to istinski Ereignis Novog njemačkog kina i filma.

  

  Oproštaj od života velikog Alexandera Klugea posvetit ću najvećim dijelom jednom njegovom filmu, zapravo cjelovečernjem kino-prvijencu indikativna naslova Oproštaj od jučer – Anita G. (Abschied von Gestern, Anita G., 1966.). Kroz njegov eksperiment i formalnu teksturu, možda se ponajbolje razumijeva impuls i ideju stvaralaštva ovog svojevrsnog filmozofa, u smislu kakvog će kasnije interiorizirati i francuski mislitelji i autori, ponajprije Jean-Luc Godard i Gilles Deleuze. Ipak, Klugeova je priča toliko njemačka koliko to može biti. Gotovo bih mogao prispodobiti njegov kreativni impuls kao nekovrsni nastavak Instituta za socijalna istraživanja u Frankfurtu, te iz nje proizišle Kritičke teorije. Imajući to na umu, ako je nedavni preminuli, posljednji svjedok iste Jürgen Habermas bio misaono angažiran oko filozofije društva i pragmatike filozofije jezika, onda je Kluge onaj umjetnik koji je gradio alternativni filmski Jezik. Upravo u okviru ideje sama festivala u Oberhausenu – a kojom je i značajni autor s ovoga područja, Želimir Žilnik, trijumfirao na Berlinskom festivalu svojim dugometražnim prvijencem Rani radovi (1969.), Kluge je stvarao taj kino-idiom.   

  Dugometražni igrani Klugeov prvijenac upravo će novim filmskim jezikom pokušati poentirati epopeju svoje eponimne (anti)junakinje Anite G.. U doba kada još uvijek nema prvih duljih filmova perjanica Novog njemačkog filma: Fassbindera, Wendersa, Herzoga, svoje prve dugometražne igrane iskaze podastiru danas manje znani Herrmann Zschoche i Jürgen Bötcher, no bilježimo i prvijence svakako poznatijih Petera Schamonija i Volkera Schlöndorffa. Kluge je kao osnivač Instituta za filmsko oblikovanje na Sveučilištu u Ulmu cijeli svoj vijek posvetio pisanju o smislu i značenju kina i filma za naš svjesni i angažirani odnos prema socijalnoj i političkoj zbiljnosti. (BTW, njegov je profesor filozofije bio čuveni frankfurtovac i „negativni dijalektičar“ Theodor Wiesegrund Adorno.)

  

  Govori li nam Klugeov, danas već 60 godina star film, još uvijek nešto u suvremenosti, u univerzalnom smislu? Kakva je bila Njemačka prije više od pola stoljeća? Burne 60-e bilježe sve veći utjecaj masovne, potrošačke kulture, a koji postaje sve vidljiviji i u kino-artefaktima. S druge strane, tu su i rock´n´roll, angažirani teatar s body-artom, nove tendencije u slikarstvu i dizajnu, ali i u drugim umjetnostima. Globalno politički, blokovska podjela i tzv. hladni rat obilježavaju šezdesete. Sve se to jako dobro vidi u najboljim (i ne samo) europskim (i ne samo) političkim filmovima tog razdoblja. Iako će se znamenito djelo Guya Deborda Društvo spektakla pojaviti nešto kasnije, 1967., pod utjecajem turbulentnih geopolitičkih zbivanja, priprema se i znakovita godina nade (kasnije i razočaranja!) – 1968. 

  Klugeov prvijenac eksplicitno je i samosvjesno djelo umjetničkog modernizma. Od njegovih prvih kadrova vidi se neupitan utjecaj Jean-Luca Godarda i njegova revolucioniranja dotad postojeće kinematografije. Anita Grun (tumači je Klugeova sestra Alexandra) useljenica je iz komunističkog DDR-a u „građanski raj“ SR Njemačke. No, već je prvi kadrovi postavljaju na optuženičku klupu. Naime, lažno je optužena od svoga šefa/ljubavnika za banalnu krađu pulovera, koju zapravo nije počinila. Ovo će biti vrlo znakovito za ulogu koju će njezin lik imati u Klugeovu filmskome svijetu. Čini se, najveća će njezina krivica biti to što je ona uljez iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Ipak, autor je daleko od toga da svoju protagonisticu učini pukom žrtvom nesklonih joj društvenih okolnosti. Anita G. sklona je sitnome kriminalu i prijestupništvu. Njezin je najveći grijeh taj što će željeti imati sve što imaju oni koji si mogu priuštiti statusne simbole i materijalno bogatstvo kao sliku uspješnog života. Nakon što joj sud odredi blagu, uvjetnu kaznu, ona će dobiti posao u uredu kod fanatične, patološke vjernice.

  

  Kluge ima poseban dar za bizarne detalje, a zajednička će molitva Anite i njezine dušobrižnice biti grotesknim komentarom ispraznih rituala lažne vjerske predanosti protestantskoj etici (i „duhu kapitalizma“, dodao bi Max Weber). Max Weber, usput, bit će eksplicitno tematiziran u satiričkoj epizodi i sekvenci Anitina pokušaja studiranja na Frankfurtskom sveučilištu. Njezin će profesor posve neukoj djevojci ponuditi da temu svog studentskog seminara posveti teoriji dominacije i suvereniteta Maxa Webera. A ona jedva da je čula i za to ime i za te pojmove! Anita će se kasnije vezati i za savjetnika u ministarstvu za kulturu Pichotu (Gunter Mack) s kojim će prisustvovati kulturnoj manifestaciji obuke policijskih pasa. Ironija ovoga motiva je i više negoli očigledna: Kluge će u toj sekvenci pokazati satiričku sliku policijske Njemačke koja poput njemačkog ovčara brani svoje blagostanje i prosperitet.

  U redateljskom smislu, ovaj je Klugeov film udžbenik svih modernističkih stilskih postupaka: obraćanje u kameru, skokovita i rascjepkana montaža, kolaž od igranih, dokumentarnih i animiranih dijelova u istoj sekvenci, sasvim proizvoljna narativna struktura koja više vodi računa o asocijacijama negoli o logičkom slijedu zbivanja. Najizravnije se njegov stil obraća Godardu u prikazu naslovnoga lika. Naime Alexandra će biti snimana, a i jednako praviti grimase, kao Anna Karina u filmovima francuskog autora. Cijela, pak, njezina priča priziva Godardovo remek-djelo s istom glumicom, Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962.). Priča u 12 slika o prostitutki Nani postavom je vrlo bliska Klugeovom prikazu Anitina putešestvija u Oproštaju od jučer. Na koncu, Kluge ipak pruža optimističnije zaokruženje priče. Za razliku od Godardove heroine, njemačka (anti)junakinja ne stradava ultimativno, nego se njezina priča skončava u samostanu/zatvoru koji postaje slikom (i ne samo) autorskog doživljaja Njemačke 60-ih, a koje nam pruža jedan angažirani filmski esejist.

  Oproštaj od jučer je nemoguć. Jučer će uvijek pratiti stigmatiziranu Anitu G.. Međutim, neće cijela njezina krivnja biti tek na strani društva danas, nego će biti uzrokovana i njezinim prepuštanjem društvu spektakla u nastajanju. Klugeov prikaz nije u biti tek kritika društvene nepravde nego i prikaz suvišne, neprilagođene protagonistice.

  

  Dosta će ljudi reći da je najkompletniji film ovog njemačkog autora Artisti ispod cirkuske kupole: zbunjeni (Die Artisten in der Zirkuskuppel: ratlos, 1968.). U njemu se kroz vrlo neobičnu vizuru i ambivalentan kolorit odvija zapravo jednostavna priča. Može li se svijet smatrati nekom vrstom cirkuskog šatora? Kolažno montiran, film nudi vrlo različite interpretacijske i semantičke razine. Svoju sklonost ka kontemplaciji Kluge pokazuje preko niza citata mislilaca iz kulturne i filozofske povijesti. Također, način pripovijedanja blizak je Brechtovu principu Verfremdungseffekta, a neki su čak film smatrali poučnim komadom za djecu! Pisac ovih redaka, pak, smatra da je ovaj film unekoliko pre-cerebralan. No, to je Kluge u svoj navlastitoj složenosti – svojevrsna montaža atrakcija, ali i ideja.

  Valjda ovdje na kraju napisa spomenuti i Klugeovu istrajnost na istraživanju i eksperimentiranju. Posljednji njegov film – kojeg stvara u dobi od 93 godine, ima naslov Primitivna raznolikost (Primitive Diversity, 2025.). Na neki je način ovaj dokumentarac idejni pandan onome što je u svojoj monumentalnoj kino-studiji Histoire(s) du cinema (1988–1998) poduzeo Jean-Luc Godard, pokušavajući ispričati povijest kinematografije. Kluge ovdje, na njemačkom, ali i idiomom lingua-franca suvremenosti, engleskim jezikom, pripovijeda svojevrsnu „arheologiju znanja“ (Foucault) svoje umjetnosti. Kluge niže slike iz najranijih filmova koji su snimljeni, njihove žanrove, motive i raspoloženja. Razvojem umjetne inteligencije – AI, pita se kako bi mogla izgledati ta „primitivna raznolikost“.

  

  Zahvaljujući tehnološkom razvoju, film je prošao kroz mnoge transformacije. Sada, razvojem umjetne inteligencije, počinje sasvim novo doba. U tom novom dobu stvaranja slika, stvaratelj, nekoć „mlada nada njemačkog filma“ Kluge eksperimentira s ovim (AI) najnovijim alatom za stvaranje slika. Zaranja u svijet slika i pogleda čija osnova nije sama stvarnost, nego ljudsko digitalno spremište istih.

  Alexander Kluge ime je koje će, preko Oproštaja od prošlosti, ostati zapisanim u povijesti najboljih njemačkih filmskih ostvarenja druge polovice 20. stoljeća. Usto, bit će prepoznat i kao „mislilac kina“. Njegov je habitus angažiranog intelektualca, možda, nadvladao nad umjetničkim mu talentom. Ipak, kada danas procjenjujemo njegovo značenje, to mu je i evaluacijska prednost.

  Može li se kinom probuditi svijest o socijalnoj nepravdi i smislu „našeg načina života“? Teško; svakako mnogo teže danas negoli u Klugeovo doba. Stoga, Alexander Kluge korifej je filma, nekoć znana i kao „forme koja misli“ (Godard).  

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. svibnja 2026.

Piše:

Marijan
Krivak