Subverzija biografskoga žanra i filmska demitologizacija Kafke
Franz, red. Agnieszka Holland, Poljska, Češka, Turska, Francuska, Njemačka, 2025.
-
Franz Kafka neosporno je jedan od ključnih književnika dvadesetoga stoljeća, koji je uspio sugestivno dočarati utjecaj apstraktnog autoriteta na čovjeka, kao i brojne stranputice birokratskog aparata države, ujedno britko secirajući bezbojnu malograđanštinu. Za razliku od većim dijelom formalno eksperimentalne proze modernizma, pisca je obilježio naoko jednostavan i transparentan stil, ali zaogrnut velom alegorizma te smionoga korištenja očuđenja, kojim je izobličavao konture iskustvene zbilje te je zaogrtao u košmarno oniričko ruho. Na stranu Kafkin velik doprinos književnosti; za popularnu kulturu uvijek je bio zanimljiviji biografski aspekt njegove ličnosti. Boležljivost, povučenost, konfliktan odnos s ocem, raskorak između birokratskoga namještenja i umjetničkih stremljenja, kompleks židovstva kao i zahtjev prijatelju Maxu Brodu da nakon njegove smrti uništi sva mu djela, što na našu sreću ovaj nije ispoštovao, neprestano su golicali maštu javnosti te su oblikovali različite mitove koji su kružili oko života i djela spisatelja, iako je njegov život poprilično dobro dokumentiran. Enigmatičnost Kafkinih proza tako se redovito prelijevala na njegov život pa su se pozitivistički tražile korelacije između piščeva života i književnoga mu stvaralaštva. Autor koji je ostavio iza sebe jedan od najenigmatičnijih književnih opusa zasigurno je morao biti zaogrnut velom neobičnoga.
Poljska redateljica Agnieszka Holland (Total Eclipse, Europa Europa, Pokot, To Kill a Priest) odlučila se u filmu Franz pozabaviti biografskim aspektom Kafkina života. Pritom je smjelo odlučila subvertirati monotone konvencije biografskoga žanra kako bi sučelila različite aspekte spisateljeva života: privatne, književne kao i njegovo umjetničko te društveno-kulturno nasljeđe u suvremenosti, a s ciljem da sagleda, a potom i pokuša propitati, različite slojeve poimanja umjetnika koji je temeljno živio ne osobito uzbudljiv srednjoklasni život u praškoj židovskoj zajednici.
Franz je tako građen od triju razina radnje. Temeljna je vezana uz osobni život naslovnoga lika, kojega odlično tumači mladi njemački glumac Idan Weiss, čija je facijalna mikromimika sugestivno dočarala unutarnja proživljavanja te anksioznosti protagonista. Holland se odlučuje za deromantiziran pristup pa prikazuje protagonista u obiteljskim, poslovnim, prijateljskim i emocionalnim relacijama, tijekom čega se razotkriva njegov karakter i svakodnevni život. Pritom je nasreću ne zanimaju pikanterije te tračersko podilaženje ukusu publike. Razmatrani segment radnje poigrava se i s kronologijom izlaganja, što inače nije učestalo obilježje biografskoga žanra, no redateljica priču fragmentira, skače između vremenskih razina te neprestano naglašava aspekt njezine posredovanosti.
Primjerice naracija često biva prekidana metafilmskim postupcima kojima se ljudi iz neposredne piščeve okoline obraćaju u kameru te tumače pojedine aspekte njegova privatnoga života ili karaktera. Max Brod (Sebastian Schwartz), Ottla Kafka (Katharina Stark), Pfohl (Karel Dobry), Siegfried Lowy (Ivan Trojan), među ostalima, lome okvir te preuzimaju ulogu komentatora. Time s jedne strane sugeriraju izravan uvid u život protagonista koji predstavlja sebe kroz vlastito djelovanje, ali je predočen i kroz pogled osoba iz neposredne blizine; a s druge strane spomenuti postupak naglašava filmsku fabrikaciju. Do osobe koja je predmet interesa nemoguće je doprijeti, o čemu uostalom svjedoče i brojni narativi koji o njemu kruže u popularnoj kulturi. Stoga jednim dijelom Franza možemo shvatiti i kao ostvarenje koje propituje (ne)mogućnost filmskoga djela da uobliči pouzdanu biografiju pa se ona namjerno ovdje uslojava.
Ta je biografska razina također prožeta digresijama koje predstavljaju inscenacije pojedinih književnih ostvarenja autora. Javno čitanje U kažnjeničkoj koloniji montažno je isprepleteno s inscenacijom završnice pripovijetke, a tim se postupcima retardira glavni tijek radnje te podcrtava protagonistova maštovitost ali i nespremnost horizonta očekivanja ondašnje publike na njegove neobične zaplete i likove. Katkada redateljica destabilizira granicu između života i Kafkinih književnih kreacija pa kao da jedno prodire u drugo, što ima za svrhu podcrtati korelaciju između određenih okolnosti autorove zbilje i njegova književnoga stvaralaštva. Primjerice Kafkina stvarnost često je očuđena stiliziranim scenografskim rješenjima kao i neobičnim i stiliziranim kutovima snimanja koji podsjećaju na postupke njemačkoga ekspresionističkoga filma, s ciljem ne samo da stvore korelaciju s književnim radom nego i upute na unutrašnjost lika. Zvučni efekti također su čimbenik oneobičvanja pa se kroz priču provlači šum zujanja insekta, što je referenca na slavnu Kafkinu pripovijetku Preobrazba, ali i na protagonistov odnos s ocem te birokratskim poslovnim namještenjem, što je također razmatrano u djelu.
Na trećoj razini, u dokumentarističkoj maniri, Holland prekida glavni tijek radnje tako što gledatelja vodi u suvremeni Prag, na turistički obilazak mjesta gdje je pisac boravio, kao i u moderni muzej posvećen njegovu liku i djelu. Pripovijedanje je tu prepušteno drugostupanjskim pripovjedačima – turističkim i muzejskim vodičima, koji (ne)zainteresiranim turistima tumače život, djelo i recepciju Kafke. Posrijedi je komentar na njegovu ostavštinu te komercijalizaciju putem egzotizacije. U jednom trenutku redateljica postavlja scenu tako da protagonist ima dojam kao da netko gleda iz suvremenosti, proučava ga u njegovoj sobi kao muzejski izložak. Izniman književnik sveden je na konzumerističku stavku pa je povijesna ličnost preoblikovana u figuru za masovnu konzumaciju. Primjerice turistički vodič nudi turistima jednokratni ručnik za dva eura kako bi legli na obalu rijeke, na pretpostavljeno mjesto gdje se navodno Kafka sunčao, kako bi mogli snimiti selfie.
Unatoč neortodoksnom pristupu biografiji poznate osobe, Franz ne funkcionira kao koncizna i zaokružena cjelina. Nalik je podugačkoj stilskoj vježbi koja neprestano balansira između nekoliko razina te različitih ideja i stilskih rješenja koja se sučeljavaju. Pritom se središnja figura – sam pisac, gubi pod takvim pristupom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. travnja 2026.
