Glasno i zaokruženo filmsko ostvarenje
CODA, red. Sian Heder, Francuska, Kanada, SAD, 2021.
-
Coda je jedan od onih rijetkih filmova u kojemu se sve posložilo i sjelo na pravo mjesto. Riječ je o humoristično-dramskom uratku s elementima mjuzikla kojeg je napisala i režirala Sian Heder. Coda u sebi nosi afirmirajuću notu prema životu, te iako ga možemo klasificirati kao angažiran film, jer pridonosi normalizaciji gluhonijemih osoba, razotkriva se kao film o odrastanju i pitanju kakva osoba želiš postati: ona koja umanjuje sebe ili ona koja si omogućava prostor za rast.
U startu imamo konfliktnu situaciju u jezgri jednostavne fabule. U obitelji gluhonijemih, Ruby se izdvaja, jer za razliku od ostalih članova, roditelja i brata, ona jedina čuje. Radnja se odvija na dva kolosijeka. Na jednom Ruby pomaže ocu Franku i bratu Leonu oko posla, a na drugom kolosijeku istražuje i pokušava usmjeriti svoju ljubav prema pjevanju. Naravno, ta dva kolosijeka radnje se vrlo brzo isprepletu, odakle krene dramatski zaplet podržan činjenicom kako obitelj uvelike ovisi o Ruby, jer im pomaže kao prevoditeljica u maloj sredini koja nema senzibiliteta za gluhonijeme osobe. Obiteljski posao ribarenja direktno utječe na kvalitetu njihove egzistencije. Posao koji je sam po sebi težak, postaje još teži zbog propisa kojih se moraju pridržavati kako bi mogli konkurirati u preprodaji ribe. Zbog svega toga, otac i brat odluče se na radikalan potez osamostaljivanja, ali to zahtjeva dodatni angažman majke Jackie, ali i Ruby. Nikako nije dobar trenutak za to, jer Ruby osim redovitih priprema za srednjoškolski nastup, privukla je pažnju talentom svog učitelja glazbe V., koji joj želi pomoći i sprema je za prijamni na studij glasovite glazbene škole. Zahvaljujući ljubavi prema glazbi, Ruby prvi put čini nešto za sebe, sklapa nova prijateljstva, a istovremeno nailazi na nerazumijevanje unutar obitelji i početni manjak podrške. Njihovi obiteljski odnosi se pogoršaju i konflikti zaoštre, prije nego se dogodi katarza i svijest o nužnoj separaciji.
Emilia Jones je britanska glumica s iskustvom koja je karijeru započela još kao dječja glumica u teatru West End, zatim su uslijedile uloge u legendarnoj seriji Doctor Who, pa Utopia, te filmovi Brimstone, Ghostland, Two for Joy i Horrible Histories. Njezina interpretacija uloge Ruby koja je rastrgana između obiteljske dužnosti i pokušaja da živi svoje snove je memorabilna, te je divno izbalansirana između suptilnih i otvorenih ekspresija. Iako je plemenito što Ruby pomaže svojoj obitelji, te je često zbog toga upletena u komične situacije kao njihova prevoditeljica (situacija kod liječnika naprimjer), ona je ipak njihova spona s ostatkom svijeta koji čuje. Uslijed toga događa se nešto što i nije tako sjajno, jer je ona prisiljena nositi nevidljiv emotivan teret i postati zrela prije svog vremena. Ruby je iscrpljena, ne samo fizički nego i duševno. Za razliku od svojih vršnjaka koji imaju površne probleme, ona je odavno suočena sa stvarnim problemima.
Zanimljivo mi je što u većini filmova o odrastanju u fokusu glavnog lika stoji romantična ljubav; ovdje iako postoji lasna love story s Milesom, nije toliko važna romantična ljubav, koliko je važna ljubav i posvećenost prema glazbi odnosno pjevanju, što je prilično osvježenje. Roditelji koji joj iz očiglednih razloga ne mogu pružiti podršku, naposljetku ipak pružaju podršku na njima svojstven način. Kada uvide da to nije njezin tinejdžerski hir i da je talentirana, doslovno joj pružaju vjetar u leđa. Nezaboravna mi je gradacija u sceni njezinog nastupa u školskoj predstavi. Roditelji joj sjede u gledalištu te se dosađuju pričajući o gumbima i špagetima, da bi kasnije prema reakcijama drugih ljudi u gledalištu koji čuju, shvatili koliko moćna mora biti glazba njihove kćeri kada je uspjela ganuti lica tolikih ljudi.
U filmu su angažirani gluhonijemi glumci, što zaslužuje poseban respekt, te bih ih sve ravnopravno željela navesti: Troy Kotsur, Marlee Matlin, Daniel Durant. Sian Heder je izuzetno dobro postavila prostor za sporedne likove. Oni su svemir za sebe u ovom filmu i daju mu prekrasne slojeve i dodatnu vrijednost. Napokon da sporedni likovi imaju svoju priču, te nisu usmjereni isključivo na služenje glavnom protagonistu. Oni izabiru biti čudaci, odbijaju biti žrtve uslijed svog hendikepa i drže se zajedno kao obitelj. Marljivi su i pošteni ljudi. Lik majke Jackie najmanje mi se sviđao, izuzetno me nervirala, sve do scene s crvenom haljinom, kada se u intimnom razgovoru s kćeri razotkriva u potpunosti, ne kao majka nego i osoba. Upečatljiv lik oca Franka, Troy Kotsur učinio je legendarnim. Frank je lik kojeg obožavaš od prve do zadnje scene filma. Osvaja kameru čim je u kadru i plijeni pažnju s prividno minimalno truda. Izuzetno je ekspresivan. Moment u kojem su Ruby i on sami u dvorištu, te joj on govori kako se zvijezde ljepše vide s mora nego s travnjaka, ganutljiv je preludij u scenu koja se razvija i razvaljuje čak i one gledatelje koji nikad ne puštaju suzu dok gledaju neki film. Izvrstan mi je odnos Ruby i Lea, jer je ona jako zaštitnički nastrojena prema bratu, ali i on prema njoj. Od sporednih likova istaknuo mi se i dojmio me Eugenio Derbez.
Film je blizak nezavisnoj produkciji i premijerno je prikazan na Sundanceu te je perspektivan kandidat za brojne nagrade, jer u temeljnim postavkama gradi drugačije koncepte u odnosu na kinematografska ostvarenja slične tematike. Muzička podloga u filmu je pažljivo odabrana. Izvrsna mi je uporaba zamagljivanja: kada Ruby i Miles prvi put vježbaju duet, učitelj V. zamagli se iz drugog plana, a drugi put zamagljivanje se događa prilikom nastupa. Zanimljivo mi je što je Ruby djevojka koja ima svoje tajno mjesto, a to mjesto je jezero, što je pomalo promišljen filmski omaž i aluzija na brojne druge filmove odrastanja koje koriste jezero kao posebno mjesto. Sian Herder neprestano pomiče granice ovim filmom. Zanimljivo je što propituje jezik i to dolazi do izražaja kada Ruby mora svom učitelju V. objasniti što joj znači glazba, a ne zna mu to objasniti govornim jezikom nego koristi znakovni jezik, onaj jezik s kojim je odrasla i koji joj je blizak. Također, kada na audiciji pjeva Joni Mitchell i počne koristiti znakovni jezik, doslovno ta scena oduzima ne samo dah nego i pamet. Na više mjesta tematizira se i provlači kao ključni moment važnost jezika i komunikacije (kada Leo nesporazumom upadne u tučnjavu, ali preko poruka na mobitelu osvoji djevojku) kroz brojne nepatvorene životne situacije. Kroz cijeli film nenametljivo se kristaliziraju likovi koji nemaju vremena za filozofiju, međutim oni nam nenametljivo predaju filozofiju ljubavi i važnosti komunikacije. Posebnost filma je što svi likovi kroz film doživljavaju transformaciju, a ne samo glavni, i to pridonosi općoj atmosferi unutarnje vitalnosti filma.
Sian Herder poznata je zasad po svom filmu Tallulah i sad je napravila ovo malo remek-djelo. Možda se netko može zaletjeti i reći kako je riječ o pitkom filmu, ali mislim da je riječ o vrlo dubokom filmu. Već početni kadrovi koji rastvaraju film ulaze pokretima zaljuljane pučine i obgrljuju mekoćom vode u čijem prisustvu zvukovi su nešto što je višak, te kroz sliku metaforički načinje temu i istodobno uspostavlja odnose likova kroz autentičnost zadataka koje izvršavaju na brodu. U realnom trajanju filma uspjela je pomaknuti puno granica, ne samo kroz scenarij nego i redateljske postupke. Zatim, jako je obratila pažnju na detalje prilikom uređenja interijera: od glazbenih plakata Rubyne sobe do naljepnica na vratima lokalnog kafića, a prisutni su i kontrasti (kuća i okućnica kod učitelja V. u odnosu na kaotičnost koja vlada u domu kod Ruby). Sian Herder poigrala se tipičnim stereotipima u kinematografiji i kreirala je nešto pomalo pomaknuto i prekrasno emotivno. Coda se može iščitati kao inspirativan film i borba za vlastiti izričaj. Umjetnost, glazba se u njoj razotkriva kao moćna sila koja ruši sve prepreke pred sobom, izaziva reakcije, premošćuje svjetove, uspostavlja intimnost i pruža mogućnosti za individualni razvoj. Najviše razoružava lakoća sveobuhvatnosti ovog filma i njegova kompaktnost kroz povezanost likova koji bi mogli biti i naši susjedi. Ovo nije film koji ćeš jednom pogledati i zaboraviti, jer čak i ako ga pogledaš jednom, nećeš ga moći zaboraviti. Coda se urezuje u pamćenje kao uspješno kinematografsko ostvarenje.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2022.
