Segment prezentnosti bez pravih i krivih odgovora
C´mon C´mon, red. Mike Mills, SAD, 2021.
-
Film koji se ističe tonom i atmosferom, ali i sadržajem i interpretacijom, dolazi kao poetično iznenađenje, zaigrano i lelujavo snimano u crnobijeloj tehnici u žanru drame zagonetnog naslova čije se značenje otkriva tek na kraju filma.
Hvaljeni Mike Mills odgovoran je za scenarij i režiju ovog filma. Poznat kao redatelj glazbenih videa, grafički dizajner, filmski debi imao je s nezavisnim filmom, mješavinom komedije i drame Thumbsucker. Uslijedio je uspjeh s ikoničnim Beginnersima, potom s 20th Century Women s kojim je nominiran za originalni scenarij za Oscara. U C'mon C'mon očigledan je njegov autorski potpis i sklonost polaganom pripovijedanju priče. Međutim, estetiku filma oblikovala je i suradnja s Robbiem Ryanom koji je dobitnik čak dva priznanja Academy Awarda za najbolju kameru, te ima iza sebe suradnje s respektabilnim redateljima.
Radnja filma u fokusu ima obiteljsku priču, otuđenog brata i sestru. Johnny naziva sestru Viv povodom obljetnice smrti njihove majke, te prekida jednogodišnju šutnju između njih dvoje. U godinu dana se svašta izmijeni u čovjekovom životu, ali se i svašta dogodi. Iz telefonskog razgovora se može puno toga otkriti. Usprkos napetosti među njima, očigledno je da su dobri ljudi i da imaju međusobnu povezanost i lojalnost. Viv se povjeri Johnnyju kako mora obići muža koji boluje od bipolarnog poremećaja, a Johnny joj se ponudi da pripazi nećaka. Johnny je i sam u prijelaznom periodu nakon bolnog prekida i sudjeluje u projektu prilikom kojeg kao radijski snimatelj sa svojim kolegama intervjuira djecu o temeljnim pitanjima života. Čuvanje nećaka će se odužiti, te on s njim putuje iz L.A.-a u N.Y, a kasnije zbog posla i u New Orleans. Zbližavaju i formiraju prekrasan odnos.
Johnnyja prekrasno glumi Joaquin Phoenix. Johnny umjesto da postavlja pitanja, počinje biti ispitivan od nećaka samo onako kako to djeca uspijevaju, krajnje netaktično, s golom znatiželjom, ali pogađajući uvijek u srž. Stoga, naravno, Jesseju ništa ne može sakriti, te dobiva zahvaljujući odnosu s njime prostor za refleksiju i preispitivanje. Također, zahvaljujući njemu ponovo uspostavlja odnos sa sestrom, te joj se počinje otvoreno diviti jer se izvrsno nosi s izazovima majčinstva. Izvrsna je kemija i interakcija između Joaquina Phoenixa i Woodyja Normana. Njihov odnos prikazan je realno, s usponima i padovima: od čitanja slikovnica, iskrenih razgovora, gubljenja u dućanu, davanja slobode da istražuje svijet zvukova uz pomoć ujakove opreme. Nije mistificiran nego je svakodnevni, od izazova do izazova, kao što to s djecom bude, pa je stoga pomalo i nepredvidiv. Iako realno udaljena od njih, Viv koju divno tumači Gaby Hoffmann, ostaje prisutna uz njih dvojcu zahvaljujući telefonskim porukama i pozivima, te intervenira kada je to potrebno.
Ljepota filma je u promišljenim okvirima. U izmjeni kadrova. Impliciraju se snažni osjećaji kroz kontraste vrlo urbanih panorama američkih gradova (Detroit, Oakland, New York, Los Angeles i New Orleans) te izuzetno intimne priče ponovnog zbližavanja jedne obitelji koja se događa iza zatvorenih vrata. U kombinaciji s intervjuima djece i čitanja slikovnice, proteže se minuciozno kinematografsko tkanje, koje odraslima ovog svijeta poručuje kako su napravili nered i ostavili kaos u svijetu, jer su doslovno zaboravili sve ono o čemu su sanjali i maštali kao djeca. Tek na kraju filma Jesse, taj maleni čudesan dječak ostavi poruku kako nema smisla razmišljati o budućnosti, jer ništa ne možemo kontrolirati. Drugim riječima, nasuprot svoj mudrosti i teoretiziranju, jedino što imamo je sposobnost za prezentnost, sjećanje i ljubav. Promišljanje o budućnosti je zapravo promišljanje o sadašnjosti, zapravo o tome kako zamišljamo utopijsku ili idealiziranu sadašnjost. Možda sve dosad rečeno djeluje trivijalno, međutim film zadire u nas pojedince pozivajući nas da budemo malo hrabriji i otvoreniji u emotivnom smislu života, te povezivanju s drugim ljudima.
Moram priznati da sam nedavno i sama naletjela na stare snimke novinara BBC-a koji su nasumično djecu pitali što je za njih sreća, što bi voljeli biti kad odrastu i slično, te su me začudili njihovi odgovori. Česti su takvi pokušaji novinara, ali ovaj film otišao je korak dalje. Cijeli film ima opuštenu i lutalačku atmosferu, te postiže začudnost i progovara kroz nježnost. Osim besprijekorne i zavidne estetike kamere, scenarij je zbilja nešto posebno. Dijalozi postupno otkrivaju skrivene prostore odnosa između likova. Iako su jako precizni, višeslojni su. Nikada ne zapinju, podržavaju likove i u skladu su s atmosferom filma. Neke replike su prigušene i suptilno duhovite, neke su vrhunski ludičke, a neke pak izuzetno prizemne, što omogućava lako poistovjećivanje s protagonistima. Koliko se god može jasno omeđiti, C'mon C'mon pomalo ostaje lelujati u zraku i ne možemo točno definirati zašto je toliko dojmljiv. Možemo se vratiti na početak filma, kada nas se upozorava da nema pravih i krivih odgovora, a potom i na kraj filma koji nam ukazuje koliko malo toga kontroliramo, a svatko je u svojoj verziji i perspektivi života, jureći za tim nečim, postao udaljen od samog sebe, što nerijetko izaziva probleme. Stvari mogu biti jednostavne. Upravo kroz odnos Johnnyja i Jesseja prokazuje se taj mali paradoks.
Kroz film se također ističe važnost slušanja one druge osobe, slušanja s posvećenošću i empatijom, a ne željom da se samo nešto odgovori. Tematski se provlači brižnost i bliskost koja je kao motiv prilično važna u svijetu Mikea Millsa. Ponovno je prisutna tema roditeljstva, ali na drugačiji način, za razliku od prijašnjih filmova. Pomalo mi je drago da se u filmu na ključnom mjestu spomenulo kako je pomalo apsurdno što društvo od majke očekuje nemoguće, što se sve svaljuje na odnos s majkom, iako je uloga majke važna prilikom podizanja mladog bića. No, osim roditelja u formiranju neke mlade osobe, uvijek važnu ulogu ima neki slučajan pojedinac, ako ne i cijeli niz pojedinaca. U Jessejevom životu to je ujak Johnny. Njihov odnos je dvosmjerna ulica učenja i oslobođenja. Vjerojatno je zbog toga toliko poseban.
C'mon C'mon mi je nekako najdraži od svih filmova Mikea Millsa do sada. Netko se možda ne bi složio sa mnom, jer postoje srodna kinematografska ostvarenje, ali ostat ću ipak pri ovoj tvrdnji, zasad. Mills uspijeva prikazati ne samo onu dobru stranu Amerike, nego i humanosti.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 30. listopada 2021.
