Film koji nije htio dokazivati, a ostao je dokaz

Nedjelja, krvava nedjelja (Sunday Bloody Sunday), red. John Schlesinger, Ujedinjeno kraljevstvo, 1971.

• 

  Malo je filmskih djela koja prežive duge godine i dalje zadrže svježinu i aktualnost kao i na početku. Jedno od takvih djela, možemo reći i remek-djela jest britanski film autora i redatelja Johna Schlesingera Nedjelja, krvava nedjelja iz 1971. godine, prikazan u retro prostoru studentskog kina Forum u SC-u Stjepan Radić u sklopu programa Tuškanac u gostima. Te 1971. još su svijetom hodali hipiji ali nisu više izazivali toliku sablazan, u Hrvatskoj je počeo mas-pokret, a Schlesinger je nakon slave koju je doživio 1969. filmom Ponoćni kauboj (Oscar za najbolji film i režiju) snimao jedan puno cjelovitiji i odvažniji projekt. Ipak, u analima će ponajprije zasjati Ponoćnim kaubojem koji je postao kultno mjesto art ali i mainstream kinematografije i koji je na dirljiv ali nekima i  donekle lažan način ispričao pomalo skandaloznu gay priču. To je prvi film s X predikatom koji će osvojiti Oscara a uloge Jona Voighta i Dustina Hoffmanna u kultnoj mitologiji urezane su zauvijek.

  Ipak Nedjelja, krvava nedjelja puno je odvažniji film (iako ne na prvi pogled) koji je preživio 55 godina i dalje ostao svježe inovativan ali i hrabro ljudski dirljiv, jednom riječju maestralan na posve intiman i nenametljiv način. Dok je Schlesinger u Kauboju nešto želio dokazati, u Nedjelji to nije želio no jest uspio. Ljudska bliskost/veza  je duboka i  nenametljivo osobna a borbe za njezinu autonomiju su prije svega borbe do krvi i mesa. Do zanoktica – ako ćemo tako prokleto sirovo i žargonski crveno.

  Da nije bilo troje glavnih glumaca filma Nedjelja, krvava nedjelja: oskarovaca Glende Jackson i Petera Fincha te mlađahnog (jedinog još živućega glumca iz triptiha) Murraya Heada, teško bi film toliko zaživio i sad mi je teško i zamisliti ikoga drugog u tim ulogama. Savršen casting, potentna, nepretenciozna a tako dirljiva priča o ljubavnom trokutu i svoj katastrofi što isti nosi, virtuozna režija i neporeciva svježina pristupa temi čine Nedjelju istinskim remek-djelom. Film je dobio četiri oskarovske nominacije: one za najbolju žensku i mušku ulogu, za najbolji film i originalni scenarij (Penelope Gilliat). Kuriozitet filma jest da je u njemu svoje prvo filmsko pojavljivanje imao danas trostruki oskarovac i filmska legenda Daniel Day Lewis u ulozi buntovnog tinejdžera prolaznika.

  

  Priča je nimalo jednostavna. Naime sredovječna, trideset i nešto godišnja Alex održava vezu s mlađahnim umjetnikom Bobom u kojeg je dozlaboga zaljubljena. Ipak, ona zna da on u isto vrijeme održava i vezu s nešto starijim doktorom židovskog porijekla Danielom, koji je također bezrezervno zaljubljen u mladića. Taj ljubavni trokut tako ima dvoje gubitnika i jednoga zadovoljnog mladića za kojeg se ne zna vuče li ih za nos ili ih istinski voli baš oboje.  

  Oboje zaljubljenika žele svog mladog ljubavnika samo za sebe, iako naizgled prihvaćaju situaciju ne želeći ga izgubiti. Kada postane očito da će mladić otići preko bare u Ameriku, oni se pitaju što zapravo gube i gube li uopće.

  Hoće li se mladić uopće pozdraviti ili će nonšalantno ostaviti ključeve sredovječnom ljubavniku na kasliću? Hoće li se ljubavnik pozdraviti prije puta ili će svojoj ljubavnici na amanet ostaviti tek neobičnog tukana na čuvanje, u kavezu, obojenog kao Tahiti?

  Prikaz jednog vremena u redateljskoj izvedbi Johna Schlesingera tako je domišljat, nepretenciozan, dovitljiv i maštovit. U prikazu života boemsko-buržujske obitelji s petero djece kojoj u babysitting ulijeću baš Alex i Bob, on donosi naličje Velike Britanije ranih 1970-ih, vremena najveće krize od 2. svjetskog rata, vremena kada se stalež dijelio na hipike i smjernike/konzervativce, vremena telefonskih centrala koje su bile današnje društvene mreže, gdje su tete koje su prenosile poruke upravljale ljudskih životima, susretima i nadgledale sve poput nekog tadašnjeg Big Brothera.

  

  Svijet tada bio je isti kao i sada, samo umanjen za silnu elektroniku, silikone i opsjednutost dokumentiranja svega na recimo Instagramu. Učini se tako da u današnje vrijeme ništa nije važno ako nije viralno. Čini se da je u ono vrijeme sve bio važno, a da je viralnost doživljavalo u očima zaigrane djece koja su najjači kritičari, u očima teta sa centrala koje su najjače alapače i radio-mileve ili pak u glavama na kiši naših junaka koji svoje kose prekrivaju tiskanim novinama s kojih vrište naslovi svakodnevice i ekonomske krize.

  Svako vrijeme dakle nosi svoje. Ljudi u biti ostaju isti: traže intimu, ljubav, povezanost i istinu, traže pripadnost i svatko nosi svoju traumu. Osim možda Boba, mlađahnog umjetnika hipija koji traumu nije osvijestio a kojemu je  trauma baš nestalnost karaktera i nemogućnost za jednoobraznom obvezom. On juri i ruši sve pred sobom, ali ne kao tajfun, možda samo kao jači maestral. On nije neljubazan, nije niti neiskazljiv u ljubavi, ali ipak isto tako je i drzak i grub jer očekuje od svojih partnera neobveznu vezu iako zna da im to ne odgovara. Pristajanje na nešto da ne bi imali ništa, najveća je pogreška svemira i ljudi u svemiru, takvo traćenje vremena koje ponekad postane sve vrijeme svijeta. Toga postane svjesna i zgodna i samosvjesna Alex, razvedenica iz londonskoga visokog društva koja radi u ljudskim resursima jedne kompanije, no voljko napušta taj posao. Usput se spetlja s klijentom ne bi li krenula dalje i dokazala Bobu da ne prihvaća njegov modus operandi, no opet ne uspijeva.

  Dvoje slomljenih ljubavnika jednog popodneva nakon što ih Bob ostavi srest će se slučajno ili možda ne, baš ispred kuće one obitelji s britkom i neumivenom djecom koja se belje kroz prozore. Njihov susret bit će puno kompleksniji i dirljiviji od možda susreta njih dvoje ponaosob s Bobom, jer su to dvoje likova krajnje i do detalja razrađeni, filmski uspjeli i stalo nam je do njih. Do Boba, koji je vjetar, nam i nije stalo, pa bi nam bilo svejedno i da se njegov avion srušio u Atlantik. On je tek poveznica ovo dvoje divnih osobenjaka, samosvjesne žene koja gine za ljubav i samosvjesnog muškarca koji gine za ljubav. I što je ljubav? Pita se to i sam redatelj. Je li to nagrada za traume koje nosimo, strahove i nade koje preživljavamo, je li to životni slad na vrhu jedne tužne torte?

  

  Jesu li naši glavni junaci neuspješni? Ona je zgodna, privlačna, pametna i situirana. On je zgodan, privlačan, pametan i situiran. Ipak nam pomalo unutar svojih raskošnih zidina ispadaju smiješno tužni dok pate za jednim klaunom. Scena u kojoj Daniel polazi nećakovu bar micvu pokazuje naličje tradicionalno i malograđanski utemeljenog društva gdje se na intimne zabave zovu bogati poslovni partneri a gdje se sinu gayu namještaju za gostinskim stolom neke slučajne babe u nadi da će se ovaj ipak oženiti.

  Naličje kompleksnosti jednog karaktera očitano je u sceni pogibije psa nakon slučajne nesreće na cesti u kojoj Alex postaje svjesna prolaznosti vremena, neostvarenosti majčinstva ali i odgovornosti koju nosi spram društva i svojih trauma iz djetinjstva.

  Vrlo složene koncepcije dominirale su umom Johna Schlesinegra dok je režirao ovaj film, film kojeg bi svaki dobrodržeći filmofil – da ne kažemo intelektualac, jer ne držim do te riječi, trebao pogledati.

  Ostvarenje osobe u društvu nije jednako ostvarenju osobe u njenoj dubokoj suštini. Što je vrjednije i što je presudnije? Može li se imati sve ili svi nosimo breme neke nesreće? Pitko je to propitivanje dubokih osobnih virova svakog čovjeka plus komentiranje jednoga posebnog vremena u ljudskoj povijesti kada se mijenjalo mnogo toga, kada je svijet postajao opuštenije i slobodarskije mjesto, bar u mjestu radnje ovoga filma. Scene s djecom koja puše travu iz roditeljske zalihe, djevojčice koja mladim ljubavnicima upada u krevet podmuklo i trezveno te transcendentalne skulpture mladog umjetnika kao da odražavaju jedno novo vrijeme. Ako je to vrijeme početka 1970-ih bilo jedno novo vrlo vrijeme, što je ovo danas, pitamo se.

  

  Što je 2026. u odnosu na 1971.? Možda trash trasha, ili neki novi pomalo zlokobniji i uvrnutiji početak nečeg opet novog? Ima li mjesta nadi, očekivano je pitanje. Ima li mjesta nekoj novoj djeci za njihovu budućnost? Ima li mjesta za tankoćutne osobe koje vole? Odgovor leži u nadi, koja se nikada ne gubi.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 30. ožujka 2026.

Piše:

Ivana
Perić