Praznina glamura i blijedi omaž obiteljskoj tragediji
Couture, red. Alice Winocour, Francuska, SAD, 2025.
-
Obično filmovi o modi nisu baš sjajni filmovi. A nude toliko svježeg i iscrpnog potencijala. Na primjer, film Roberta Altmana Prêt-à-Porter – iako vibrantan i živopisan, ne ubraja se u najbolja ostvarenja legendarnog redatelja. Ne može se niti usporediti s Nashvilleom ili Kratkim rezovima, što mi je žao, jer tema visoke mode i tamošnjih peripetija nudi puno. Altmanu je očito bolje sjela tema pozadine country utočišta ili kolopleta života L. A. suburbije. Možda je i ovaj film Alice Winocour (potpisuje scenarij i režiju), potencijalno potentne redateljice, obećavao. Tema o razradi likova tri mlade žene koje se na raznim pozicijama u svojim životima nađu na Paris Fashion Weeku čini se potpuno zanimljivom. Ipak, jedno je tema, drugo je razrada i uspjeh tretiranja iste.
Wincourova je u svom filmu Couture uspjela u jednom. Napravila je dosta dobar finale filma, fotografija je krasna i uspjela je na film dovući (vrlo vjerojatno zbog teme koju je tretirala, rak dojke) veliku zvijezdu Angelinu Jolie. Veliki problem s Jolie nije što je ona prekrasna i krade kadar, niti što je solidna a ne sjajna glumica. Problem s njom jest što su je izmasakrirali tabloidi pa je teško ući u svaki njen lik na filmu jer ona je zbog brojnih napisa i žutila jednostavno Angelina. Poput neke blještave susjede, istetovirane poput američkog marinca, prekrasne i u 50-ima, ali ipak kraljice medija. Teško je povjerovati svakom njezinom liku upravo zbog upečatljivosti same njezine privatne persone. Ona ne glumi loše, ne glumi niti sjajno, ipak u ovom filmu dosta je bljedunjava, odsutna i kao da je ne zanima tema koje se dotiče, a znamo upravo zbog istih tih tabloida da je zanima.
Naime, zbog obiteljskoga backgrounda i povijesti raka kod majke i bake itekako je zainteresirana za danu temu koja je u filmu obrađena plošno, neuvjerljivo i potpuno lažno. Iako zainteresirana za temu, a provale tu i druge teme (majčinstvo, ambicija, prolaznost godina) ostaje dojam neke neizmjerne dosade u njezinoj izvedbi. Sjećam se nekih prvih uloga tada mlade i nepoznate Angie, recimo u Giji ili Hakerima. Tu je doista djelovala kao da je gluma zanima i stvarno jest bila obećavajuća. Film za kojeg je dobila Oscara, Prekinuta mladost, nije dobar film, njezina uloga jest mračna i razarajuće devijantna, tipična oskarovska. No nakon toga kao da je utihnula i postala kraljica novinarskih napisa. Svi smo znali tko je Angie i što prolazi, možda bolje od nje same.
Godine idu, Angie je je fizički i dalje prekrasna, no tu je sjena prolaznosti vremena koje je nagrizlo i nju kao i mnoge druge pored nje. Došle su mlade zvijezde koje su u ovom filmu pojele nju, Angie. Usporedo s pričom o njezinom liku Maxine Walker, perspektivnoj redateljici koja režira film koji otvara Paris Fashion Week, a koja usporedo doznaje za dijagnozu karcinoma dojke te prolazi krizu u odnosu s kćeri (glas kćeri je nešto najgore u filmu, toliko nalik AI ulozi da me dodatno iritirao, neuvjerljiv do srži), priča je to i o mladoj manekenki, izbjeglici iz Sudana – Adi, te francuskoj šminkerici / wannabe spisateljici Angele koja se muči s brojnim rokovima i poslom. Dvije mlade glumice (Ella Rumpf i Anyier Anei) pojele su za doručak Angie koja je, čini se, samo prisutna svojom tabloidnom pojavom te će mnogi baš zbog nje pogledati i film.
.png)
Couture je imao potencijala biti ganutljiv i duboko osobno dirljiv, no to nije postao. Još jedna uloga je tu diskutabilna. Francuski glumac dobre reputacije Louis Garrel, možda široj publici najpoznatiji iz filma Sanjari Bernarda Bertoluccija, može svakako biti ljut na postavke filma koje su mu uzele svaki šarm i filmsku prisutnost te je isti kroz djelo prošetao kao neki dubler samog sebe, ne učinivši u filmu gotovo ništa, poput štapa na koji se oslanja sama Jolie. Takvo neiskorištavanje potencijala toga karizmatičnog glumca doista je suludo od strane same Winocour. Iako su uloge mladih glumica izražajne i uvjerljive, iako je sam finale (oluja koji pohara samo otvorenje Fashion Weeka, gdje veliki debi treba imati crnkinja Ada, upropašten je zbog više sile a iskreno i nagoviješten SF vampirskim filmom same redateljice Walker koji otvara show) u kojem manekenke jurišaju po kišnoj i olujnoj pisti vrlo upečatljiv i gotovo apokaliptično hororičan i u kojemu naša odvažna bljedunjava Angie shvati da hoće živjeti, sve to ipak ne drži film na okupu.
Kraj u kojemu Maxine kupuje skupa sa svojim filmskim štapom (Garrel) brijaći aparat te se u odjavnom fadeoutu počinje brijati, patetično je nepotreban, dok je scena vrtuljka u odjavnoj sekvenci (sve se vrti neprestano: kako životi, tako i manekenke u svijetu mode, tako i redateljice u svijetu filma, tako i želje naših junakinja koje su ostvarene ili ne, sve je relativno) s glazbom koja naslućuje divan senzibilitet same redateljice odlična, no senzibilitet za uspješan film nije dovoljan, jer bi tad mnogi snimali uspješne filmove.
.png)
Film je inače premijerno prikazan na Toronto Film Festivalu, prilično nezapaženo, što je objašnjivo njegovom kvalitetom. Potentna tema o manekenkama koje su hodajući kosturi ubačeni u modnu mašinu za mljevenje mesa, o ambicijama svih vrsta koje zaustavljaju jedino neki karcinomi tijela te o željama i htijenjima mladih ambicioznih spisateljica (po svemu sudeći ne toliko talentiranih) prilično je podbačeno prikazana. Scena opijanja manekenki također je imala puno potencijala, a jedino što je uspjelo jest njihovo oponašanje hoda za svaki pojedini brand te tako jedna iskusnija manekenka pokazuje kako hoda na svaki brand potpuno drugačije. Ovo je Louis Vuittone, ovo je Chanel i tako dalje. Šteta za površno prikazivanje svijeta koji je itekako zanimljiv i mnogima nedostižan, a umetanje jedne ukrajinske manekenke i njezino aludiranje na rat i traume po meni je potpuno promašeno i uvlakivački nepotrebno. Taj lik je tu samo radi Ukrajine i njezinog trenutnog statusa a ne radi same svrhe iliti potrebe.
Šteta zbog fotografije koja je izuzetna, zbog glazbe koja isto fino korespondira s temom te zbog potencijala u priči. Ovako smo dojma da je ovo još jedan neuspio film o svijetu visoke mode, iako za Altmanov Prêt-à-Porter s ove 30- godišnje distance ne možemo reći da je potpuni neuspjeh. Čeka se još taj posebni trenutak kada će se neki insajder uhvatiti tog kvaziglamura i kvaziblještavila i na fin, suptilno satiričan način (kako je Altman zamislio) raskrinkati šljokice i ušminkanost svijeta koji je sve samo ne lijep.
Otvaraju se brojne teme o silnim poremećajima prehrane, o silnim seksualnim predatorima, o silnim generacijskim odbacivanjima i političkoj korektnosti. Winocourova je poput Amerikanke (inače rođena Francuskinja) toliko korektna do samog apsurda pa je Ada crnkinja, njezina cimerica je Azijatkinja a njezina druga cimerica je baš Ukrajinka. Da je Winocourova snimala epizodu Simpsona, možda bi bilo uvjerljivo, a ovako je pomalo smiješno. Još kad nadodamo zvjezdanu Jolie i njezin omaž obiteljskoj tragediji u blijedoj izvedbi i šetača Garrela koji je nepotreban u cijeloj priči, ostaje dojam prilične praznine. Možda je Winocour baš to željela postići: praznina u tom dakle praznom i nesvrsishodljivom svijetu glamura i taštine. No nisu li svi svjetovi takvi? Jesu, onoliko koliko im osobno dopustimo. Možda će se nekim djevojčicama film i svidjeti, možda će netko i zaplakati, no praznina će ostati.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 27. ožujka 2026.
