Malo čudo života
Sve po spisku (I Swear), red. Kirk Jones, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2025.
-
Kada sam pročitala siže, usprkos pohvalama nisam bila pretjerano oduševljena najavom filma. Iako kinematografija povremeno voli obraćati pažnju na ljude s nekim rijetkim poremećajem ili teškim medicinskim stanjem, moram priznati da sam uvijek oprezna prema takvim filmovima. S druge strane, neki filmovi poput Kišnog čovjeka i Forresta Gumpa uvršteni su u filmske klasike, a neki su pomogli rušiti tabue o medicinskom stanju. Nakon što sam pogledala Sve po spisku, razumjela sam zašto su tom filmu upućene mnogobrojne pohvale. Upućene su mu s razlogom. Radnja filma kreirana je prema životu čovjeka koji je i danas aktivist za osobe s Tourettovim sindromom.Johna Davidsona upoznajemo u prijelaznom razdoblju njegova života u adolescentskoj dobi. Perspektivan je mladić i nije inertan, mogao bi biti primjer drugima. Dolazi iz višečlane obitelji te se odnosi s poštovanjem i sviješću kako se od njega kao starijeg brata puno očekuje, što u odgojnom smislu nije ispravno ali je česta pojava u manje imućnim sredinama, čak i danas. John svejedno samouvjereno, uz puno duha i energije vrti svoj film ne obazirući se na tešku obiteljsku situaciju u kojoj odnosi između majke i oca nisu sjajni, a otac osim toga ima problema s alkoholom. John predano trenira nogomet i raznosi novine kako bi si zaradio džeparac, pohađa nastavu, te je u godinama kada su mu važni prijatelji, a otkriva i zanimanje za suprotni spol.
Međutim mogućnost za njegovu bolju budućnost odjednom prestaje, jer mu se pojavljuju prvi simptomi bolesti za koje se i danas ne zna točan uzrok niti je se može izliječiti. Riječ je o Tourettovom sindromu, koji je rijedak. Tada kada se njemu to počelo dešavati o tome se znalo jako malo i nitko mu nije vjerovao da neke stvari ne čini namjerno. Tikovi su ga progresivno uvaljivali u neprilike i bizarne situacije zbog kojih je izgubio priliku profesionalno baviti se sportom, sabotirali su mu spoj i što je najgore, onemogućili obrazovanje i sve su ga više socijalno distancirali. Nitko mu nije vjerovao da ne psuje ili pljuje namjerno.
U okružju britanskog društva koje mnogo polaže na dobro vladanje te ljubazno i pristojno ophođenje, stvari postaju još dramatičnije za Johna koji odrasta u maloj sredini škotskoga gradića osamdesetih. Za njega nema senzibiliteta niti razumijevanja. Ni njegova vlastita majka mu ne dopušta jesti za stolom nego ga tjera jesti uz kamin. Nakon što ih ostavi otac, John krivi isključivo sebe, te se pokuša ubiti. Nakon hospitalizacije, prvi put se službeno ustanovljuje zašto on nije dobro, no njegovim nevoljama tu nije kraj; to je samo uvertira. Radnja se prelama u vremenu.
Odrastao John je u kupovini s majkom. Sve ono što je drugim ljudima normalno, John može o tome samo sanjati, a ne pomaže nikako ni stav njegove majke. Slučajan susret sa školskim kolegom i poziv na špagete bolonjez nasreću će obrnuti tijek događaja u njegovom životu. Prvi put će upoznati ljude otvorenog uma i srca, koji će ga doslovno pustiti u njihov dom i otvoriti mu ne samo vrata kuće, nego vrata prema budućnosti u kojoj će moći pronaći posao i svoju svrhu, povratiti samopoštovanje, izbrisati sram za nešto što ionako nije bio kriv, te mu pomoći da pronađe svoj put.
Kirk Jones je za ovaj film napisao scenarij i režirao ga. Zanimljivo da je karijeru počeo snimanjem reklama i kampanja. Filmski prvijenac mu je Waking Ned, zatim Nanny McPhee, pa su uslijedili Svi smo dobro, Što očekujete kad iščekujete, Moje grčko vjenčanje 2. Na snimanje ovog filma potaknulo ga je gledanje dokumentarca John nije lud iz 1989. o stvarnom Johnu Davidsonu, s kojim je stupio u kontakt i obećao mu da će imati uvid u napisan scenarij i da neće zlorabiti njegovo povjerenje. Nemoguće je izbjeći konstataciju kako je scenarij ovog filma zbilja moćan, jer u jednoj sceni nas uspije u potpunosti izbezumiti, dovesti do suza i pošteno nasmijati. Jones je uspio snimiti film koji te prikuje napetošću empatije za ekran i željom da protagonist pronađe svoj sretan kraj.
Robert Aramayo zasluženo je dobio BAFTA priznanje za ostvarenu ulogu Johna. Tri mjeseca je živio s Davidsonom, istovremeno je preko Zooma kontaktirao i druge s Touretteovim sindromom, čitao je sve čega se mogao dokopati i imao trenericu za pokret te je zbilja zaronio u svoju ulogu, pa je nekada znao iznenaditi i svoje kolege na setu, ali i samog Jonasa koji mu je dopuštao improvizacije kad je shvatio koliko se Robert uživio i pripremio za ulogu. Osim njega, stvarno su bile izvrsne Shirley Henderson i Maxine Peake. Pogotovo Shirley Henderson. I tu je legendarni Peter Mullan. Za glazbu je zaslužan Stephen Rennicks, a za snimateljsku estetiku James Blann.
Nekako se osjeti kako je u film, osim puno promišljanja, uloženo i puno strasti da se dobro ispriča priča. Osim očiglednog, jer film pridonosi razumijevanju osoba koji imaju Tourettea, film nas može natjerati da razmislimo koliko toga uzimamo zdravo za gotovo – npr. odlazak u knjižnicu ili čavrljanje s privlačnom osobom u vlaku. Najviše od svega, na radikalan način, kroz Johnovu priču progovara koliko je bitna zdrava samosvijest i slika o sebi, jer ako je ona opterećena sramom i drugim teretima, pojedincu život može učiniti nemoguće teškim i bespotrebno kompliciranim. Zbog toga je toliko važna ljubav i pravilno usmjeravanje za rast pojedinca. Podrška je game changer, a u kontekstu Johnove priče, to samo još više dolazi do izražaja. Jonas kroz film jasno ukazuje kolike traume uzrokuju neznanje i predrasude. John Davidson je stvarna osoba i veliki borac. Pretrpio je grozne stvari, ali nije se prestao boriti i truditi, čak kada bi to svatko učinio i pokleknuo. Pojedinci poput njega su malo čudo života, a psovka nikada nije zvučala bolje na filmskom platnu, pogotovo na svečanom prijemu pred kraljicom.
Možda mi je najdraža scena u filmu njegov razgovor za posao. Mislim kako filmsko platno dosad nije vidjelo takav razgovor za posao. Poseban je trenutak kada John počne pomagati drugima i prijelomni susret na stražnjem sjedalu automobila je legendaran. Zapravo, nemoguće je izdvojiti neku repliku ili situaciju, jer se sjetiš naredne nove tri. Sve po spisku je nabijen i nema praznog hoda, gledatelja drži od početka do kraja, jako uvlači na emotivnoj razini. Film posjeduje brutalnu oštrinu prema okolini i svijetu koji okružuje Johna i nikako nije naivan i stiliziran prikaz, ali ono što mi je dirljivo u tome filmu, što John ima u sebi abnormalni emotivni kapacitet, jer ima razumijevanja za ljude koji njega ne razumiju.
Ne znam hoće li ikada biti moguće bolje društvo, s obzirom na ljudsku destruktivnost i luda vremena u kojima živimo, ali nemoguće je nijekati koliko je važno snimati inspirativne ljudske priče koje se zalažu za jednakost i ruše stigme – ako su, naravno, snimane na ovakav način. Nepatvoren i topao. Naivno bi bilo tvrditi kako umjetnost, u ovom slučaju film, može promijeniti svijet, ali itekako može imati utjecaj. Ne treba umanjiti niti tu činjenicu. Sve po spisku uspio je puno toga iskomunicirati i realizirati. Nadam se da će ga pogledati što veći broj ljudi.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 23. ožujka 2026.
