Upečatljiva i maštovita interpretacija
Nevjesta! (The Bride!), red. Maggie Gyllenhaal, SAD, Francuska, 2026.
-
Film koji može zaslijepiti, jer je raskošan na sve moguće načine: i produkcijski i kreativno, ali nažalost nikako nije film bez svojih problema. Najbolji aduti Nevjeste njezina su jaka glumačka postava i virtuozno miješanje žanrova kakvo nismo već dugo vidjeli.
Film je nastao jer je redateljica na jednoj zabavi vidjela stanovitu tetovažu te je pogledala film iz 1935. Jamesa Whalea, začudivši se kako nevjesta u tom filmu opće ne govori, što je u njoj proizvelo inicijalni puls za stvaranje vlastite interpretacije. Maggie Gyllenhaal je kazališna i filmska glumica te je poznajemo s ekrana u raznim ulogama, od koje sigurno prednjači ona nezaboravna ostvarena u legendarnoj Tajnici, a osobno mi je draga i u Odgajateljici koju je i producirala. Redateljski debi ostvarila je 2021. filmom Mračna kći – adaptaciji romana glasovite Elene Ferrante. Mračna kći dobio je povoljne reakcije i kritike, kompleksan je i intiman, te ispituje određena područja psihe i tabue vezane uz majčinstvo i socijalno prihvatljivo ponašanje žene. Gyllenhaal je poznata kao aktivistica i borkinja za ljudska prava, što se reflektira u odabiru i pristupu njezinom radu.
Nevjesta! je na potpuno suprotnoj skali od filma Mračna kći, ali ispod glamura i ekstravagancije pred nama je interpretacija koja u fokusu ima tragičnu ljubavnu priču i provlači feministička pitanja, pa možemo lako ustvrditi kako se tematski redateljica nije previše udaljila od same sebe, ali izvedbeno Gyllenhaaal definitivno radi drastičan iskorak. Razigrano i maštovito poigrava se fluidnošću žanrova, te mi se čini kao da na neki način želi odati počast starom Hollywoodu, s obzirom na žanrove koje miješa i estetiku koju priziva smještanjem radnje u tridesete. Gyllenhaal se često referira da živimo u dobu postžanrova (dodala bih i sve zahtjevnije publike, koja kao da je sve vidjela), što doista stoji, ako se osvrnemo i na dobitnike ovogodišnjih Oscara, Jednu bitku za drugom i Grešnike, ali i mnoga druga ostvarenja. Čak mi se čini da je trend miješanja žanrova započeo nekim kultnim televizijskim serijama, čemu su uvelike pogodovail HBO i Netflix. Osobno, ne vidim problem u miješanju žanrova; dapače, taj postupak je legitiman te može izvući originalnost i dati svježu perspektivu.
Gyllenhaall u Nevjesti! miješa elemente horora, mjuzikla, drame, krimića, gotičkog ljubića, filma ceste i to na prilično osebujan način. Problem koji si je proizvela možda je samo manjak iskustva uslijed velike produkcije. Iako je fenomenalan alat za pričanje priče miješanje žanrova, trebala bi biti malo preciznija prilikom izvedbe, jer se pozornost gledatelja rasteže u svim smjerovima, a film na razini strukture biva rastegnut do krajnjih granica i ponekad imaš osjećaj kako priča previše brza ili previše usporava. Problem ritma i prijelaza postoji i možda mu ubuduće svakako treba posvetiti više pažnje ako nastavi režirati filmove u tom smjeru.
Radnja filma maštovito spaja mafijaše, opsjednuće, veliku ljubav u stilu Bonnie&Clyde, detektive i čudovišta koja izviruju iznutra. Priča počinje u Chicagu 1936., kada Idu opsjedne duh Mary Sheelly, pa izazove nered tamo gdje ga ne bi trebala izazvati, na zabavi pod mafijaškim okriljem, što mafijaškog bossa razljuti te naredi dvojci da je isprate iz kluba, nakon čega Ida završi mrtva u dnu stepenica. Istovremeno, usamljeni Frankenstein dolazi u grad vođen svojom potragom, te zakuca na vrata Dr. Euphronious. Frank je sam više od sto godina i želi da mu doktorica stvori družicu. Isprva ga odbija, no ubrzo njih dvoje zajedno iz groba iskopaju umorenu Idu. Uspješno oživljena, Ida je ipak znatno drugačija. Ne može se sjetiti prijašnjeg života, iako joj je ostao temperament, ludi vokabular i glasovi u glavi. Frank i ona izaći će zajedno u klub te doživjeti napad i pokušaj silovanja, pokušat će se obraniti, iako će se dogoditi ubojstvo. Taj događaj pokreće njihov bijeg i sve ostale zaplete koje će im donijeti cesta.
Glumačka ekipa u ovoj ekscentričnoj i pomaknutoj interpretaciji Frankensteina je izvanredna. Glavni glumački par Jessie Buckley i Christian Bale kao da su oslobodili primordijalne sile iz sebe, totalno su divlji i nesputani. Zahvaljujući njihovom glumačkom odnosu i načinu na koji su iznijeli uloge film je dobio na vitalnosti i nivo više. Nasuprot glavnom glumačkom paru je par detektiva kojeg suptilnije, ali izvrsno utjelovljuju Penelope Cruz i Peter Sarsgaard. Mnogi su zamjerali kako se čini kao da su premalo razrađeni ili grubo ubačeni u radnju, ali ne bih se složila s time imajući na umu stare kriminalističke filmove. Kao i uvijek, upečatljiva je, uvjerljiva i efikasna pojava Zlatka Burića. Annette Bening se pojavljuje nakratko, a oduševljava kao i uvijek. Jake Gyllenhaal također čini svoje, iako je sporedan lik. Međutim, Jessie Buckley je jednostavno impresivna, ekspresivna i snažna u svojim interpretacijama. Divljenja i čuđenja vrijedna, mogla bih o njoj i njezinoj izvedbi do prekosutra pisati samo u superlativima, ali ne znam koliko to ima smisla. Ona je i tako nakon dugogodišnjeg rada napokon ove godine dobila sva potrebna priznanja struke.
Vizualno je film prilično uzbudljiv, kostimografija i šminka su besprijekorne i pomalo ikonične (očekujem za iduće maškare i Halloween u ponudi narančaste haljine i plave kovrčave perike). Scenografija je vrlo dobro osmišljena. Lawrence Shere znalački usmjerava kameru. Inteligentno je realiziran i iskorišten motiv filma u filmu. Usred produkcijskog bogatstva i obraćanja pažnje na detalje, ipak su najbolji momenti filma oni duboko ljudski i intimni.
Dodatnu aktualnost filmu daje podtekst koji načinje pitanja o moći, o pravu na svoj glas i slobodu u izražavanju. Ima feminističkih ideja koje se afirmativno provlače u odnosu prema ženskom tijelu i mogućnosti izbora. Ne bih rekla da su površno obrađene, više da su naznačene unutar konteksta radnje i koliko je to fabula dopuštala. Unutar tih okvira tematizira nametnute uloge ženama i sputanost društvenim okvirima, dvostruke standarde i prisutnost licemjerja, koje nikako ne jenjava. Ako ništa drugo, nakon projekcije sa svakim gledateljem ostat će ponavljana „I would prefer not to“, pa svatko može promišljati o tome, ako ne i googlati njeno kompleksno značenje i porijeklo, koje iako se u filmu odnosi na odbijanje tradicionalnosti i deklarativan čin autonomije, ima porijeklo u književnosti i prilične odjeke u filozofiji.
Iako ga je L.A. Times prozvao manijakalnim asemblažom i u njemu su zapažena feministička nastojanja, film je pravi roller coaster i zbilja odličan za zabavu i odlazak u kino. Mora li svaki film imati visoku umjetničku vrijednost i duboku dubinu, ne mora. Iako koketira i žonglira s mnogo toga, Gyllenhaal je prvenstveno ponudila kinematografsku pustolovinu, pametno osmišljenu, ekstravagantnu i kreativnu, korektnu na svoj način, ali u ovom filmu ne treba tražiti više od toga, jer više od toga ne može ponuditi, iako su glumačke izvedbe Buckley i Balea fantastične i za pamćenje.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 19. ožujka 2026.
