Bračni rat bez pobjednika
Rat Roseovih (The Roses), Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, SAD, red. Jay Roach, 2025.
-
Što nam priča roman The War of the Roses (1981) Warrena Adlera, o američkom dobrostojećem bračnom paru iz Washingtona te njihovoj borbi do uništenja, može danas reći o dinamici bračnih odnosa, podjeli uloga te ekonomskoj (ne)ovisnosti.
Roman je prvu filmsku adaptaciju doživio 1989. godine, koju redateljski potpisuje glumac Danny DeVito (Blizanci, Junior), a u glavnim ulogama nesretnoga bračnoga para našli su se Michael Douglas i Kathleen Turner, koji su zajedno već glumili u kinohitovima Lov na zeleni dijamant (Romancing the Stone, 1984) Roberta Zemeckisa i Dragulj s Nila (The Jewel of the Nile, 1985) Lewisa Teaguea. DeVitovo ostvarenje vjernije je romanesknom predlošku, kojem je redatelj pristupio s velikom dozom crnoga humora, postavivši mračnu priču o bračnoj destrukciji, koja je postala iznenađujući kino-hit krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Od njega je prošlo dvadeset i pet godina, kulturna i društvena klima se promijenila, a o filmskoj da i ne govorimo, pa je sazrelo vrijeme za novu ekranizaciju romana, koja nastoji odgovoriti na pitanje s početka ovoga teksta.
Amerikanci Oliver i Barbara Rose u novoj su adaptaciji postali Britanci Ivy (Olivia Colman) i Theo Rose (Benedict Cumberbatch), koji se jednoga dana, igrom slučaja, upoznaju u Londonu te završe zajedno s dvoje djece. On je uspješan arhitekt, a ona ima aspiracije postati poznati i cijenjeni chef. Obitelj nakon nekoga vremena Europu zamjenjuje Sjedinjenim Američkim Državama, gdje Theo u početku nastavlja svoju uspješnu karijeru. Ivy manje-više ostaje vezana uz dom i obitelj, kao suvremena inačica kućanice kojoj suprug otvara restoran, koji u početku više djeluje kao hobi. Prostor je naime otvoren nekoliko dana u tjednu te nema puno posjetitelja. Obiteljska situacija drastično se mijenja zbog jedne oluje epskih proporcija. Ona uništava muzejsku zgradu koju je Theo projektirao, što rezultira uništenjem njegova ugleda i karijere. Nevrijeme pak usmjeri ljude u Ivyin restoran, koji nakon toga postaje uspješan te se pretvara u franšizu. Stoga par odlučuje zamijeniti uloge: Ivy će privređivati, a Theo će se neko vrijeme baviti domom i odgojem djece. Međutim tu nastaje problem: supruga počinje živjeti svoju drugu mladost te puno izbivati iz doma, dok Theo sve više postaje frustriran ulogom očajnoga kućanika te mu se čini da je izgubio kompas u životu. Nedostatak zajedničkoga vremena, zavist i frustracije uskoro počinju preuzimati prevagu u odnosu koji se počinje pretvarati u toksičnu relaciju s promjenjivim dinamikama, koje su solidno glumački dočarali Olivia Colman i Benedict Cumberbatch.
Iz ukratko prepričane radnje dalo bi se zaključiti da priča ima potencijala jer je u odnosu na predložak rekonceptualizirana kako bi se primaknula suvremenim kulturnim preokupacijama, što bi možda i rezultiralo uspjelom cjelinom da su za projekt angažirani autori s više takta. Redatelju Jayu Rochu i scenaristu McNamari (The Favourite, Poor Things) naime nedostaje suptilnosti. Roach se nikada i nije pokazao kao komediografski redatelj sklon nijansiranju, što samo potvrđuju njegovi filmovi poput trilogije Austin Powers te Meet the Parents, Meet the Fockers ili Dinner for Schmucks.
Evidentno je to već prilikom dolaska bračnoga para u Kaliforniju te njihova odlaska na druženje s američkim prijateljima. Roseovi su, ni manje ni više, pozvani u streljanu, gdje se osjećaju kao strana tijela u stranom prostoru, dok njihovi prijatelji iskazuju gotovo infantilno oduševljenje pucaljkama i pucanjem. Prizorom su redatelj i scenarist u razmatranje nastojali uvesti motiv kulturnih razlika, no on je postavljen kroz strategije nemaštovitoga karikiranja i stereotipiziranja te kasnije nije provučen kroz radnju. Roseovi su dakle mogli biti Amerikanci, Argentinci, Meksikanci, jer motiv selidbe na drugi kontinent i u drugu državu dramaturški uopće nije iskorišten, osim što se američka publika više može poistovjetiti s mjestom radnje te je usput poslužio za nekoliko u načelu neduhovitih gegova.
McNamara se nije osobito potrudio oko sporednih likova koji su odveć plošni i karikirani, svedeni na nezanimljive tipove, čiji je cilj da u odnosu na bračni par dodatno potenciraju humorne situacije. Bolje nisu prošli ni glavni protagonisti, koji su također podosta jednodimenzionalni te je motivacija za njihov sukob ostala neuvjerljiva i nejasna. Roach i scenarist nastojali su u odnosu na roman i raniju adaptaciju postaviti poticajnu promjenu koja se dotiče propitivanja obiteljskih uloga i funkcija te ekonomskih relacija. U braku Thea i Ivy očituje se patrijarhalna podjela na muškarca koji privređuje te ženu koja se brine za obitelj i dom, a pritom mora zatomiti vlastite želje i ambicije. Problem nastaje kada se uloge zamijene. Ivy ne samo da počinje privređivati nego procvat doživljava kako njezina karijera tako i društveni život, čime dobiva priliku raditi na sebi i ostvariti ono što ranije zbog nametnutih obiteljskih obveza nije stizala. Theo pak dobiva priliku osjetiti kako se ona potencijalno mogla osjećati zarobljena u svojoj ulozi, no umjesto da u tome vidi priliku da popravi sebe te da radi na sebi, kod njega se javlja zavist i revolt. The Roses ipak nije film o muškom neodobravanju i dinamikama bračnih odnosa jer redatelj i scenarist nisu znali kako odgovarajuće razraditi spomenutu potku. Stoga likovi neprestano mijenjaju mišljenja, sukobljavaju se i mire, jednostavno rečeno: ne znaju što bi sami sa sobom i jedno s drugim, a to je posljedica nedovoljne scenarističke razrade te postavljanja uvjerljive motivacije za njihov razvoj.
_2.jpg)
Humor je također katkada prvoloptaški, a gegovi su odveć infantilni i nerafinirani, da ne kažem vulgarni. Redatelj voli odnos Roseovih i njegove stranputice razvijati pred drugim, sporednim likovima, napose tijekom njihovih druženja. Stoga je Roachu osobito važna večera u novom domu bračnih partnera, gdje u povodu useljenja pozivaju prijatelje, od kojih mnogi iritiraju Ivy. Za očekivati je da će druženje poći po zlu, no osobit je naglasak stavljen na zlonamjerno prepucavanje supružnika, što je očekivan ishod koji se iščitava već na temelju mizanscenski postavljenih odnosa. Jedno nasuprot drugoga, svaki na drugom čelu stola, postavljeni su Theo i Ivy. Iza nje nalazi se raskošna kuhinja, koja sugerira da je ona domaćica zabave, ali je i simbolički vraća u kuhinju – obiteljsko okrilje u kojem se nalazila u početku priče. Iza Thea nalazi se balkon te u digitalno zasićenim bojama prekrasan sumrak koji upućuje na njegovu vezu s vanjskim svijetom, kao što i podcrtava njegov značaj tvorca kuće. S lijeve i desne strane nalaze se gosti koji kao gledatelji u kazalištu prate vulgarne eskapade dvojca, a jedna od gošći čak misli da je posrijedi supružnička igra pa je nastoji oponašati sa svojim suprugom. Nažalost, situacija za koju su redatelj i scenarist vjerovali da će ispasti urnebesno duhovita, sasvim je promašila bit pa cjelina djeluje kao razvučena, podugačka epizoda prosječne američke humoristične serije.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2026.
